ALJMAŠKODALJSKO PODUNAVLJE (razvijanje naselja i migracije). Aljmaš i Dalj i zemljište oko njih nalaze se u onoj okuci, što je čini Dunav kod ušća Drave obilazeći visoko tlo, koje se tu izdiže iz vučanske ravnice. Na ovom plodnom i vinorodnom tlu u vrijeme prije Turaka stanovalo je jako naselje na deset velikih posjeda, na kojima je bilo dvadesetak što većih što manjih mjesta i sela. Aljmaš, najveći između njih, s gornjim i donjim gradom, trgovačko-obrtničkim povlaštenim položajem, carinskim uredom na Dravi i Dunavu i s bogatom župom, ležao je na putu, koji je sredinom brda vodio od Vukova na Osijek. Zapadno od brda, uza samo ušće Drave, razvilo se mjesto, koje je po svom položaju i dobilo ime »Ušće Drave«. I ono je u 15. st. steklo trgovačko-obrtničke povlastice. Na području današnjega Bijeloga Brda nalazilo se selo Trnovac sa župom, a do njega prema zapadu Sarvaš. U gornjem dijelu Aljmaša rano se razvilo selo oko stare crkve sv. Marije, koje je po tome dobilo ime Marinovac. U selu je postojala i župa. Istočno od njega ležalo je selo Varadin, a dalje, u samoj okuci na okrajku brda, Erdut, koji se u 15. st. razvio u trgovačko-obrtničko mjesto, s carinskim uredom. U Erdutu se nalazila lijepa crkva sv. Stjepana Kralja s bogatom župom. Na strmom brdu prema Dunavu podignuta je bila u 15. st. tvrđava. U području erdutskom bilo je i deset sitnih kmetskih sela. Uz Dunav dalje na jug ležalo je selo Nemetin s crkvom i župom. Na području današnjega Dalja u dotursko su vrijeme postojala dva mjesta: Dalj i Jama. U ovom drugom nalazila se je crkva sa župom.

Toponomastika na tom zemljištu bila je hrvatska i madžarska. Takvo je bilo i samo naselje. Hrvati su ovaj kraj naseljivali sa dvije struje, podravskom i dinarsko-posavskom. Razlika je između njih bila u govoru i u plemenskom imenu. Podravska je struja bila ekavska, na kajkavskoj podlozi, dinarskoposavska ikavska i sasvim čakavska ili čakavska sa štokavskim elementima. U kasnijem govornom razvoju u istočnijem svojem dijelu, pod utjecajem dinarskoposavskoga naselja u Slavoniji, podravska je struja primila dosta štokavskih elemenata. Između obje struje ostala je ipak govorna razlika u ekavskom i ikavskom narječju, u pojedinim oblicima i u leksikonu.

Plemensko ime za podravsku struju bilo je slavensko, za dinarskoposavsku hrvatsko. Oba imena dolazila su u plemenskim emanacijama stalno od 12. do 15. st. I Madžari su oba plemena i njihova imena razlikovali, te su prema tome u svojem jeziku stvorili i svoje riječi za njih. Za slavensko ime oni su imali riječ »Tot«, a hrvatsko je ostalo u njih, samo u obliku stvorenom prema njihovu izgovoru. Imenom Tot Madžari su zapravo zvali svakoga Slavena, koji je živio na njihovu državnom području, te u imenu nisu pravili razlike između Slovaka, Slovenaca u Zapadnoj Madžarskoj, Slavena u Bačkoj, Bodrogu, Torontalu, Tamišu, Krašovu i Šomođu. Na hrvatskom narodnom tlu u Slavoniji Madžari su za dinarskoposavsku struju primili njeno plemensko hrvatsko ime, ali su podravskoj struji, osjećajući u njoj razliku prema dinarskoposavskoj i nalazeći sličnosti sa Slavenima na svome području, dali ime totsko. Kako je podravska struja zauzela u naseljenju velik dio ondašnje Slavonije, to su i Madžari svojim imenom Tot zahvatili poveći komad zemljišta između Drave i Save. Naravno je bilo, da su oni to ime postepeno prebacivali i na cijelo to zemljište, obuhvatajući njime i ono područje, koje je u samom narodu nosilo hrvatsko ime. Ipak je i u javnom životu ostala i dalje razlika između oba imena, i ona ulazi stalno i u pisane spomenike. U njima ime Hrvat uvijek označuje pripadnika dinarsko-posavske struje i ikavskoga narječja, kada se pravi razlika između toga imena i riječi Tot. To se razlikovanje vidi osobito na onome tlu, na kojem su se naselja jedne i druge struje miješala, gdje su oba govora graničila. Obje su struje na tom graničnom zemljištu ovdje ondje dublje zadirale jedna u drugu, čineći pri tome govorne klinove. Na tim klinovima događalo se, da su se toponomastikoni sastojali i od pridjeva, koje su činila plemenska imena naselja, ili su ta imena sama postala toponomastikoni. Tako ima na tom graničnom zemljištu sela, koja se u spomenicima, pisanima u madžarskoj službenoj kancelariji, zovu »Horvat« ili »Horvati«, »Tot« ili »Toti«.

Zemljište u okuci dunavskoj oko Aljmaša i Dalja činilo je krajnji dio podravske struje. U daljem njenu širenju u Donje Povučje zapriječilo ju je gusto dinarskoposavsko naselje, koje je onamo stiglo prije nje. Podravska je struja, dakako, uspjela, da i tu u Povučju napravi dubok klin u dinarskoposavskom području. S druge strane i dinarsko-posavska struja održala je svoje naselje u podravskom području na zemljištu oko Erduta. Tu su ležala dva kmetska sela, Velika i Mala Lesna, koja su govorena i zapisana u ekavskom obliku. Pripadala su prema tome podravskom naselju. Ali nasuprot njima postojalo je tu u dotursko vrijeme selo, koje se zvalo »Hrvati«. Tu je dinarskoposavsko naselje na svom izbočenom položaju prema podravskom nazvano svojim plemenskim imenom. Značajno je, da je opet s podravske struje spram ovoga sela Hrvata ležao posjed između Varadina i Erduta, koji se zvao »Tot«. Oba sela ležeći na vršku klinova svoje struje nosila su u tom tipičnom položaju ime svoga naselja. Madžari zahvatili su ovo zemljište u svojoj velikoj seobi, kada su zaposjeli područje između Save i Dunava i usku Podravinu od Aljmaša do Miholjca. Njihovo naselje bilo je u glavnom posjedničkoga i trgovačkoobrtničkoga značaja. Jedan dio građana u Aljmašu i Ušću bio je još u 15. st. madžarskoga podrijetla. Stoga je i shvatljiva toponomastika iz toga jezika. Madžarska su imena: Sarvaš, Aljmaš, koji je u dotursko vrijeme zapisivan u obliku Hađmaš, Varadin, Erdut, Nemetin, a po svoj prilici i Dalj.

Turci su ovaj kraj osvojili još u svojem prvom pohodu 1526. Oni su zadržali erdutsku tvrđavu, u koju su postavili poveću posadu. Poslije Kacijanerove vojne oni su utvrdili nad tim područjem svoju vlast, koju su konačno izgubili istom 1691. Za njihova vladanja tu su nastale velike promjene u naselju. Odmah u prvim godinama novoga poretka tri trgovišta, Aljmaš, Ušće i Erdut, izgubila su svoj povlašteni položaj, koji je prešao na Dalj. Građanski stalež u velikoj je mjeri privlačio i Osijek, koji se je pod Turcima razvio u jako trgovačko središte s velikim povlasticama. Kako u pohodu od 1526 nije na ovom zemljištu bilo većega ratovanja, jer su Turci Erdut dobili predajom, a ni kod Osijeka nije bilo jače borbe, svijet se na njemu nije rastipao, nego je unišao u tursku vlast bez velikih gubitaka. U smirenijim prilikama stanovit broj Ušćana, Aljmašana i Erdutaca preselio se u Osijek i Dalj, gdje je, prešavši na islam, činio dio starosjedilaca, koje u Osijeku spomenici zovu Poturi. Zbog blizine Osijeka i njegova povlaštenoga socijalnoga položaja raselili su se jamačno Sarvaš i Trnovac, u kojima pod Turcima ne nalazimo više starosjedilaca. Taj je proces proveden i s Nemetinom, koji se nalazio u velikoj blizini Dalja. Turci su po našim krajevima trgovačkoobrtnička mjesta osnivali u pravilu u podgrađima ispod ili pored kakve jače utvrde, u kojoj su držali posadu. U Dalju prije njih nije bilo tvrđave, a nisu je ni oni dizali, nego su se se na tom zemljištu poslužili utvrdom u Erdutu. Prije Turaka Dalj nije bio veći posjed, nego je jače naselje postojalo u susjednoj Jami, koja je imala i župnu crkvu i bolje zemlje. Stoga su Turci svoje novo naselje proveli velikim dijelom na jamskom području, ali su zadržali ime Dalj. Od stare katoličke crkve u Jami oni su sagradili džamiju, a oko nje su uredili čaršiju s potrebnim zgradama. Pred tursku katastrofu bilo je u Dalju 200 muslimanskih kuća sa jedno 1000 čeljadi. U erdutskoj utvrdi postojalo je pored toga muslimansko tvrđavno naselje sa 40 ljudi, kojima je na čelu stajao beg. Između Vukovara i Osijeka bio je Dalj s Erdutom najveće muslimansko naselje trgovačkoobrtničkoga i posjedničkoga značaja. Kako su oko Dalja prije Turaka postojala velika sela, koja turski dolazak nije uništio, a u kojima pod Turcima ne nahodimo starosjedilačkog stanovništva, mora se povjerovati, da su daljski muslimani bili od velike česti potekli upravo od tih starosjedilaca. Jedan dio starosjedilaca nije prešao na islam, nego je ostao kršćanin. Kada se je oko 1550 u Podravini i Povučju raširio kalvinski pokret, gotovo su svi ti kršćani u Aljmaškodaljskom Podunavlju prišli kalvinstvu. Kalvini su tu u 16. i 17. st. imali dvije župe, jednu u Varadinu, drugu u Erdutu. Obadvije su bile organizirane oko starih doturskih crkava. Postojale su još u popisu kalvinskih župa od 1674. Varadinska je prestala djelovati malo poslije toga, kao i neke druge kalvinske župe u Povučju i Podravini, jamačno zbog teških ratnih i političkih prilika u 1663 i 1664. Tada je Varadin i raseljen, i popisi oko 1700 više ga ne spominju. Ostalo mu je jedino ime u erdutskom hataru. Izvještaji o organizaciji katoličke crkve po Slavoniji za turskoga vladanja nemaju vijesti o katolicima u Aljmašu. Aljmaški starosjedioci bili su prema tome kalvini, koji su pripadali župi varadinskoj. Kada je ta župa pred tursku katastrofu rastepena, Aljmašani su prešli na katoličanstvo, te ih je popis 1697 takve i našao.

U Dalju pred turski odlazak bilo je 6 starosjedilačkih kuća, koje su spadale pod župu erdutsku. One su poslije Turaka odmah prešle na katoličku vjeru, što su načinili i erdutski kalvini. Pred tursku katastrofu svega je na tom području bilo starosjedilaca kalvina jedno 100 kuća, te ih je svaka župa imala oko 50. Na napuštena sela turske su vlasti ubrzo poslije poraza Kacijanerove vojske, oko 1540, naselile članove svoje martološke organizacije, kako su to činili u pravilu po osvojenim hrvatskim krajevima. Tu su organizaciju neredovite turske vojske u tim istočnijim stranama sačinjavali pravoslavni pastiri s gornjopodrinskih vlaških naselja, koja su Turcima prišla još u 15. st., te su se Turci u njih u velikoj mjeri pouzdavali i njima su se mnogo služili kod osvajanja novih zemalja i učvršćivanja svoje vlasti u njima. Na području oko Aljmaša i Dalja ti su turski martolozi naselili Sarvaš, Trnovac i Marinovac, a sa po nekoliko porodica unišli su i u Aljmaš i Erdut. Dvadesetak kuća bilo ih je i u Dalju, a na selištu staroga Ušća osnovali su s nekoliko porodica novo selo Kestence. U istočnijem dijelu spadali su u ratnoj organizaciji pod vojvodu u Erdutu, a u zapadnom pod martološkoga agu u Osijeku. Pred odlazak Turaka bilo ih je oko 80 kuća na tom podunavskom zemljištu. Tim brojem približavali su se snazi starosjedilaca kalvina, ali su oboji zajedno bili nešto slabiji od muslimana. Starosjedioci muslimani i kalvini jamačno su činili veći broj stanovništva na tom zemljištu.

U velikom ratovanju od 1687 do 1691, koje je svršilo turskom katastrofom, daljski i erdutski muslimani napustili su svoje domove općom strujom bjegunaca, koja je preko Vinkovaca vodila na Savu kod Babine Grede i Gunje. Ti su se prebjezi onda smjestili na zemljištu oko Gradačca i Gračanice, kamo su dobjegli i mnogi drugi muslimani iz Istočne Slavonije. Upravo na tome zemljištu oko Majevice porastao je broj muslimanskoga naselja u velikoj mjeri poslije turske katastrofe u Slavoniji. Među današnjim muslimanima oko Gračanice bit će prema tome potomaka i starosjedilačkoga hrvatskoga naselja u Dalju, Aljmašu i drugim selima iz okoline tih mjesta. U turskoj katastrofi stradalo je u Aljmaškodaljskom Podunavlju i pravoslavno stanovništvo. Nalazeći se u turskoj vojnoj organizaciji, ono je u velikom broju prebjeglo za turskom vojskom u Bosnu, ili se rasteplo po močvarnom zemljištu Bačke i Baranje. Prvi popisi s kraja 17. st. nalaze njihova sela uglavnom pusta. Poslije toga ratovanja ostali su naseljeni samo Aljmaš, Erdut i Dalj. U njima su se održali starosjedioci Hrvati i pored njih nekoliko kuća Srba. Tada je oko 1700 nastalo novo naseljivanje toga zemljišta. Ono je u jakoj mjeri trajalo dvadesetak godina, a u manjoj i dulje kroz prvu polovinu 18. st. U hrvatsko naselje dolazili su doseljenici iz susjednih hrvatskih sela, osobito iz Bačke: iz Sonte, Plavne, Vajske i Monoštora i iz Baranje, najviše iz Luča. Kako je njihovo doseljivanje bilo pojedinačno i u većim razmacima, nisu mogli govorno djelovati, nego su primali govor starosjedilaca, koji se tako u Aljmašu i Erdutu održao sve do danas. Razmjerno je hrvatskih doseljenika došlo najviše u Dalj. U tome mjestu bilo je u početku 18. st. samo 7 hrvatskih katoličkih kuća. Do 1750 taj je broj porastao na 25 kuća. Danas ih ima oko 300. Govorni proces u Dalju drugačije se razvijao nego u Aljmašu i Erdutu. U tome mjestu bili su i starosjedioci Hrvati ikavci, a to su bili i doseljeni Bačvani, Baranjci i Povučani. I osnovne i doseljene hrvatske porodice vrlo su se dobro u Dalju razvijale, te su svoje ikavsko narječje održale kroz 18. st. i prenijele su ga i u 19. U novije doba prevladala je i kod njih jekavica pod utjecajem Srba. Poslije 1699 u Aljmaškodaljsko Podunavlje doselilo se razmjerno najviše Srba. Oni su došli s različitim strujama, osobito iz Podrinja i istočne Bosne, a mnogo ih se, pogotovu poslije Rakocijeva ustanka, preselilo iz susjedne Baranje i Bačke. Nešto je porodica bilo i iz Povučja iz onoga naselja, koje je tu živjelo pod Turcima, te se u velikom ratovanju održalo po sigurnim mjestima. Srbi su naselili Sarvaš i Trnovac, koji se od toga vremena zove Bijelo Brdo, Marinovac i Dalj, koji su se onda spojili u jedno mjesto, a pojačali su i pravoslavno naselje u Aljmašu i Erdutu. Oni su se dobro razvijali jedino u Bijelom Brdu i Dalju, u Sarvašu su sasvim nestali, a u Aljmašu su pali na malen broj. Po govoru ti su Srbi jekavci, kao što je to i drugo pravoslavno naselje u susjednom Povučju. Značajno je, da su Hrvati Aljmašani i Erdutci, koji su u svojem selu već nekoliko stotina godina imali poveći broj Srba jekavaca, održali i pored njih svoje ekavsko narječje i donekle staru akcentuaciju. Oni su tako sačuvali u osnovnim crtama tip govora, koji se u toj dunavskoj okuci govorio prije Turaka.

LIT.: D. Csánki, Magyarország történelmi földrajza a Hunyadiak korában, Valkóvármegye, 281, 282, 283, 303, 360, 320, 382; D. Ruvarac, Srpska mitropolija karlovačka, 171—181; Smičiklas, Dvijestagodišnjica oslobođenje Slavonije, II., 32, 48—51; J. Brüsztle, Recensio universi cleri Dioecesis quinqueecclesiensis, 382—388.