ALJAMIADO LITERATURA kod Hrvata. Od arapske riječi »al-adžamije«, koja znači strani, nearapski, izveden je naziv aljamiado za oznaku pisanja arapskim pismom, a nekim nearapskim jezikom, kako su to prakticirali po prestanku islamskog gospodstva u Španjolskoj ostaci Maura, koji su pisali arapskim pismom, a španjolskim jezikom. Uporedo sa širenjem islama prodiralo je i arapsko pismo, koje su pojedini narodi prilagođivali svojemu jeziku, te i danas arapskim pismom, a svojim narodnim jezicima služe se Turci, Perzijanci, Indijci, Malajci, Afganci, Tatari, Kurdi, Mongoli, Berberi, Čerkezi, Abesinci i još neki drugi narodi, tako da broj ljudi, koji arapski ne govore, a arapskim pismom pišu, prema Handžićevu računu iznosi otprilike 250 milijuna. I među Hrvatima, koji su primili islam, dakle među bos.-herc. muslimanima, ovakav način pisanja ostao je u upotrebi gotovo sve do danas. Pače još iz vremena sultana Mehmeda II. El-Fatiha sačuvala se jedna turska početnica, u kojoj su naše riječi pisane arapskim pismom. Od 16., pravije 17. st. razvila se kod hrvatskih muslimana, uz književna i naučna djela na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, i osebujna grana naše opće književnosti, pisana na hrvatskom jeziku arapskim pismom. Ta hrvatska aljamiado literatura stoji pod orijentalnim utjecajem, a od bosanske katoličke književnosti javlja se potpuno neovisno. U kvalitativnom i kvantitativnom pogledu mnogo zaostaje za literarnim i naučnim radom bos. herc. muslimana na orijentalnim jezicima, te se i pojavljuje u doba, kad vrijednost bosanske istočne književnosti počinje slabiti. Ova je književnost pretežno u stihu, a sačuvalo se i prozni pokušaja, koji su isključivo vjerskog obilježja. U pjesništvu, koje je katkada pod utjecajem naše narodne poezije, za stupane su ilahije (pobožne pjesme), kaside (poučne pjesme) političko-patriotske i misaone pjesme, ljubavna lirika, mahzari ili arzuhali (predstavke) i neke legende. Popularnost je ovih pjesama vrlo velika, te ih muslimani uče napamet, recitiraju i prepisuju. Transkripcija u našim aljamiado tekstovima dakako nije ujednoličena, pa je svaki književni trudbenik ugađao arapsko pismo prema hrvatskom jeziku, dok konačno ovaj način pisanja nije reformirao reis-ul-ulema Čaušević (v.). Prvi je poznati predstavnik hrv. aljamiado literature poturčeni Erdeljac, neki Mehmed, o kome orijentalist Franz Babinger ne zna ništa pobliže. Autor je jedne ljubavne pjesme, objavljene pod naslovom Chirvat-türkisi — Hrvatska pjesma, koja po F. Kraelitzu potječe po prilici između godine 1588 i 1589. Najstariji pak hrvatski muslimanski pjesnik iz Bosne jest neki Hadži Jusuf, sin Muhamedov, iz Livna. Živio je u prvoj polovici 17. st. Bio je mujezin džamije u Livnu i Duvnu. G. 1616 išao je u Meku na hodočašće, koje je opisao u putopisu na turskom jeziku. Između 1619 i 1621 pribilježio je u svojoj medžmui (bilježnici) dva spjeva na hrvatskom jeziku, koji su u obliku peticije upućeni imotskom kadiji. U isto otprilike doba živio je i pjesnik Muhamed Hevaji Uskufi iz sela Solina u tuzlanskom kotaru. Rodio se 1601, a bio je živ još 1651. Pjevao je na istočnim jezicima i na materinskom jeziku, koji, kao i većina naših pisaca iz Bosne, konstantno naziva pokrajinskim bosanskim imenom. Po jednom kasnijem prijepisu objavio je V. Ćorović nekoliko njegovih ilahija i pjesmu, u kojoj poziva nemuslimane u islam. Od Hevajija je još poznat i jedan spjev o ženama, a napisao je, čini se, i jednu ljubavnu pjesmu. Najpoznatiji je njegov bosansko-turski rječnik u stihu, nazvan Potur-šahidija (1631), koji uz rječnike F. Vrančića, J. Mikalje i J. Habdelića spada među prve radove ove vrste kod nas. Hrvatskim jezikom i arapskim pismom pisao je i Hasan Kaimija, rodom iz Sarajeva. Kad se stavio na čelo siromašnoj klasi sarajevskog pučanstva u dane gladi 1682, bi protjeran u Zvornik, gdje je umro 1691 i bio pokopan u posebnom turbetu (mauzoleju).

Na hrvatskom je spjevao pjesmu o osvojenju Kandije i pjesmu protiv pušenja duhana, a na turskom jeziku je ostavio zbirke Divan i Varidat. U hrv. aljamiado književnost spada i popularni Duvanjski arzuhal, koji je poslao neki anonimni buljuk-baša (zapovjednik čete) bosanskom namjesniku Muhsin-zade Mehmed-paši (1760 do 1763). U ovoj seriji pisaca dolazi u obzir pored ostalih i Muhamed ef. Velihodžić (Razi) iz Sarajeva (* oko 1722, umro 1786), koji je ostavio jednu didaktičnu pjesmu, upućenu omladini, te nekoliko hrvatskih proznih djela, zatim njegov suvremenik Mula Mustafa Bašeskija (v.), autor jedne prilično uspjele hrvatske pjesme. Dalje u nizu spisatelja, koji su hrvatski pjevali, a arapskim pismom bilježili svoje pjesme, valja spomenuti Ahmed ef. Karahodžu i Šejh Sejjid Hadži Abdulvehhab Ilhamiju. Obojica potječu iz Žepča. Prvi je živio u 18. i početkom 19. st. (spominje se još 1803), pripadao je svećeničkom staležu, a poznat je kao autor jedne popularne pjesme, zvane Bošnjakuša. Ilhamija pak, koji je pripadao nakšibendijskom redu derviša (v.), pogubljen je od strane Dželalije 1822 u Travniku radi svoga revolucionarnog stava, koji se odražava i u njegovim hrvatskim pjesmama, kojih se inače sačuvalo ravno 20. K tome je on napisao vjeronaučni udžbenik na našem jeziku te nekoliko turskih pjesama. U ovom razdoblju djelovala je i jedna djevojka, imenom Umihana Čuvidina (po grešno: Ćujdina), rođ. oko 1795 u Sarajevu, gdje je i umrla oko 1870. Ona je po uzoru na narodnu pjesmu iz žalosti za svojim ljubavnikom Mujom Čamdži-bajraktarom, koji je poginuo na Zasavici u rujnu 1813, boreći se protiv srpskih ustaša, spjevala više pjesama, od kojih je najpoznatija Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije. U hrvatskoj aljamiado literaturi nalazi se i sarajevski ljetopisac Mustafa ef. Firakija, koji je, čini se, oko 1827 spjevao jedan opširniji arzuhal (predstavku), gdje se pritužuje na stanje, nastalo ukinućem janjičara u Bosni. Ovamo ide i Abdurrahman Sirrija (* u Fojnici 1785, umro 1847), pokopan u turbetu na Oglavku kod Fojnice, koji je spjevao 3 derviške pjesme na hrv. jeziku. Iz Travnika pak potječe neki Fejzo softa, pisac jedne po istočnom ugledu spjevane lirske pjesme, u kojoj je, učeći dragu arapskoj abecedi, svaku strofu namijenio pojedinom slovu. Iz istog grada podrijetlom je, čini se, i kadija Hasan, koji je prigodom svoga boravka u Carigradu 1847 poslao u Bosnu dvije u stihu pisane poslanice. Među naše aljamiado tekstove ubraja se i u narodu veoma rašireni Avdija (1866), spjev Jusuf-bega Čengića iz sela Miljevine (između Foče i Jeleča). Iz istog vremena potječe i jedna opširna pjesma o osnovnim islamskim vjerskim dužnostima iz pera Sarajlije Abdulkerima ef. Tefterdarije (pjesnički pseudonim Zuhdi). U zadnjem desetljeću pred austrijsku okupaciju Bosne hrvatski je pjevao Omer ef. Humo, zatim Hafiz Salih Gašević iz Nikšića, prevodilac turskog Mevluda (spjeva u slavu Muhamedova rođenja), te još živući Hamza ef. Puzić, autor pjesme Ibrahim terzija, spjevane po uzoru na spomenutog Avdiju. Među ovima je posebno znamenit Humo, kao tipičan pučki prosvjetitelj, koji je vodio odlučnu borbu za populariziranje djela pisanih hrvatskim jezikom, a arapskim pismom, pa je u tu svrhu prvi među muslimanskim književnim radnicima svoja djela tiskao (Sehletul-vusul u dva izdanja). Pored netom navedenih spisatelja, koji su ostavili hrvatske tekstove arapskim pismom, sačuvalo se iz predokupacijskog doba još nekoliko ovakvih književnih spomenika, bilo da potječu od nekih manje značajnih pisaca, bilo pak da im autori još nisu ustanovljeni. Iako i poslije okupacije ima nekoliko predstavnika naše aljamiado literature (Rušdija, Arif, Vitica, Paloš, Kemura, Proho, Zenunović i Abdulhak), arapskim se pismom u tome razdoblju tiskaju jedino vjeronaučna djela na hrvatskom jeziku, dok se književna djela izdaju redovno latinicom.