ALZACIJA (lat., germ. Alisazzia od lat. alius »drugi« i njem. sizzen »sjedjeti, stanovati«, »naselje s one strane Rajne«, njemački Elsass, francuski Alsace) je velika (8.290 km2) uravnjena zavala, što se prostire od juga prema sjeveru u duljini od 200 km i u širini od 30—40 km. Na tlu ravnine nema nigdje orografskih prepreka, te se ona lagano i neosjetno spušta od juga, gdje se prislanja na valovite brežuljke Jura prema sjeveru. Zavalu ograđuju sa zapada Vogezi, koji se prema ravnici spuštaju nizom brežuljaka, transverzalno ispresijecanih što dubljim, a što plićim dolinama, dok je na istočnoj strani ograđena Schwarzwaldom i Odenwaldom, koji se na desnoj obali Rajne dižu na njemačkom zemljištu. Ti su istočni brežuljci, za razliku od Vogeza na zapadu, nešto plećatiji, bez dubljih dolina, koje bi zalazile dublje u korijen masiva. Prema ovim obostranim isponima dobiva Alzacija značaj hodnika, kroz koji teče rijeka Rajna i preko kojega se odvija poglavito longitudinalni, ali dosta i transverzalni promet. Geomorfološko postanje same zavale posve je jasno; ona predstavlja rasjed u hercinskom planinskom sustavu, koji se pružao od francuskoga Središnjeg masiva preko južne Njemačke sve tamo do Poljske. Sastav zemlje i paralelizam naslaga na brežuljcima s jedne i druge strane te zavale, naime u Vogezima i Schwarzwaldu, posve su jednaki, pa je prema tome posve očito, da su obostrane gore bile u davnini povezane, a veza među njima bila je istom kasnije rasjedom prekinuta. Rajna je prije odvojenja gora tekla prema jugu u pravcu Sredozemnoga mora, kao i Rhona, a istom mnogo kasnije, iza stvorena rasjeda, promijenila je pravac svoga toka i udarila prema sjeveru. Geomorfološki razvoj zavale posve je očevidan, jer ona predstavlja tektonsko uleknuće, koje je u tercijaru postepeno i trajno tonulo, ali se nanosima i erozijom vode stalno preobražavalo. Izgleda posve sigurno, da je već u juri postojala neka depresija između Vogeza i Schwarzwalda; more je ulazilo s južne strane, a naslage nanosa su dostigle toliku debljinu, da se mora pretpostaviti lagano tonjenje cijele zavale, što se utvrđuje i time, da se lapori i pješčano valuće nalazi u dubini od 1.000 m, odakle se dobiva petrolej kod Pechelbronna i potaške soli na gornjoj Rajni. Nego tonjenje zavale se nastavilo i dalje, kad je već cijela bila nanosima ispunjena, dok su se u isto doba Vogezi ponešto dizali, a to se izvodi otud, što na podini Vogeza nema konglomerata. Rajna je krenula prema sjeveru, kamo i danas teče, istom poslije gornjega pliocena.
Današnji izgled zemlje potječe iz kvartera, kad je dobio svoje bitne crte, a na nj su djelovali, a i danas djeluju, tri činioca: 1. rijeka Rajna, koja je u ledeno doba nanosila mnoštvo valuća i pijeska i zasipavala ravnicu, a to čini i danas, iako u manjoj mjeri; 2. gore Vogezi, koji obrubljuju ravninu sa zapadne strane i koji se spuštaju sve niže prema sjeveru, i 3. akumulaciona ravnina po sredini obostranih uzvišica. U padinama Vogeza je urezano nekoliko terasa, koje su nastale u interglacijalno doba, što dokazuje, da je tada bio nanos mnogo veći, a pojedine terase ispod današnje akumulacione ravnine dokazuju najbolje, da se spuštanje cijele zavale još i danas nastavlja.
Alzacija se može podijeliti u pet velikih prirodnih regija: 1. Jura i valovito zemljište Sudgau (njem. »južni kotar«); 2. Vogezi, u užem značenju te riječi, koji se protežu od uzine kod Belforta na jugu do depresije Saverne na sjeveru (lat. Tres tabernae »tri gostionice«, njem. Zabern); 3. Niski Vogezi, brdoviti masiv Vogeza, kao nastavak Vogeza sve do sjeverne granice departementa »Niska Rajna«; 4. Predbrežje Vogeza i 5. Rajnska zavala. Sama zavala sastoji se od nekoliko zona, koje se nadovezuju od zapada prema istoku, a luče se po izgledu prirode, a nešto i po sastavu zemlje. Na zapadu se nalazi pojas starih terasa pokrivenih prporom (loess), nezašumljenih, ali vrlo dobro obrađenih i gusto naseljenih. Ispod te zone oko 100 m niže dolazi druga zona, kanalima ispresijecana, gdje se šire vrtovi i zelene livade, a često je preko zime poplavljena vodom. Ispod te zone na prostoru od nekoliko kilometara izdanska je voda dublja i cio kraj suši, a to je pojas mlađih terasa dobro zašumljenih.
Klima je u cijelom kraju razmjerno blaga; ljeta su dosta vruća, dok su zime razmjerno blage, tako da Colmar ima 1.3° C u siječnju, no klima je tu uopće prosječno blaža nego u Lotaringiji na istoj nadmorskoj visini; prevladavaju zapadni i jugozapadni vjetrovi. Oborina je razmjerno malo, tako da u Colmaru ima godišnje 50 cm kiše. Povoljni smještaj zemlje i umjerenost klime odrazuju se u flori i vegetaciji zemlje. Na podnožju Vogeza uspijevaju neke mediteranske biljke s elementima kserofilskim (od grč. xeros »suh« i phyllon »list«), naime biljke su tu zaštićene protiv ishlapljivanja, pa uspijevaju breskve i kajsije, a vinogradi daju izvrsna vina (Ribeauville i Thann). Šume pokrivaju trećinu površine. Zemlja je vrlo rodna; od žitarica uspijevaju pšenica i ječam, dok od tržnih biljka rode hmelj, repa i duhan, a i voćarstvo je razvijeno. Industrija je vrlo živa, pa se od hranjivih namirnica prerađuju pivo, šećer i čokolada; i mlinarstvo je vrlo rašireno. Mnogo ima predionica i tkaonica pamuka, a s tim u vezi živo je bojadisanje i konfekcija robe. Poglavito središte tekstilne industrije nalazi se u Mülhausenu, po dolinama Vogeza i Schlettstadtu (Selestat). Od rudnoga blaga važni su izvori petroleja, potaške i kalijeve soli. U Alzaciji živi oko 1.3 milijuna stanovnika, pa dolazi 145 na km2, gotovo dvostruko više nego što prosječno živi u Francuskoj. Kuće su po uzvišicama građene od kamena, a dolje većinom od drveta, sa slikovitim balkonima.
Alzacija je bila već u davnini naseljena, ali što je naučno utvrđeno o pojavi čovjeka u tom kraju, znade se, da je on tu živio u doba diluvija. Kakovi su bili stanovnici iz starijega kamenog doba i kojoj su rasi pripadali, ne da se stalno utvrditi, premda ima mišljenja, da su tu stanovali Kelti već oko 1.200 pr. Kr. i da je već bilo među njima Germana. Za neolitično ili za mlađe kameno doba dade se utvrditi, da je tu izvršeno, ili u masama ili postepeno, pet invazija. Sigurno je pak, da se pod konac kamenog doba i na početku brončanog doba uselilo stanovništvo brahikefalne lubanje tipa alpskoga (homo alpinus). Nekada se držalo neispravno, da bi pripadalo keltskoj rasi, a sada se ispravnije drži, da bi ih trebalo ubrojiti u mediteranski tip, možda među Ligure. Svakako je etnička masa tim useljenjem dobila antropološki pečat, koji nije bio nikada više izmijenjen, pa ni kasnijim pretežnim useljenjem germanskih plemena. Pod kraj željeznog doba uselila su se keltska plemena, pravi Kelti, koji su bili već tada s istoka ugrožavani agresivnim Germanima. U povijesno doba, i to jedno stoljeće prije kršćanske ere, započinju jače invazije Germana u Rajnsko područje. To im je bilo olakšano neprestanim svađama i međusobnim borbama keltskih plemena, tako da su nekoja od njih pozivala Germane u pomoć protiv svojih sunarodnjaka. Sekvanci su na pr. pozvali germanskog vođu Ariovista protiv drugoga keltskog plemena, Eduanaca, i on je 70 pr. Kr. prešao Rajnu na čelu mnogih germanskih plemena. Julije Cezar, koga su ugrožena plemena pozvala u pomoć, potukao je i raspršio Germane kod Ochsenfelda, i Ariovist se jedva spasio bijegom preko Rajne. Alzacija je odsad za četiri vijeka uživala mir i primala latinsku civilizaciju.
Uza sve to još se dugo govorilo keltskim jezikom, što nam svjedoči sv. Jerolim, koji je boravio u Trieru 370 i tamo mnogo čuo keltski. Ni useljenjem Germana nije iščezla keltska civilizacija, premda su je Germani znatno ograničavali, pa su mnoga keltska mjesta ostala upečaćena u nazivu gora i mjesta, tako Bonn znači keltski granica, Traben naselje i sl.
Iza sloma rimske države Alzacija je bila otvorena germanskoj invaziji, pa su Germani postali najvažniji elemenat u etničkoj preobrazbi te zemlje, nametnuvši cijelom kraju njemački jezik. Uza sve to je karakter stanovništva ostao nepromijenjen, pa je ono zadržalo nešto svoga i posebnoga, čime se razlikuje od svakoga drugog plemena na istoku. Alzačanin je zanosan, poletan, otvoren, vjeran i pouzdan doduše podan trenutnoj srditosti, ali ne trajnoj mržnji. Poznata je njegova gostoljubivost, ali i rasipnost. Naselja su izgrađena na padini bregova i na izlazu vogeških dolina, te su postala industrijska i trgovačka središta. To su Giromagny, Thann, Hagenau, Quebeciller, Colmar, Türckheim, Schlettstadt, Rapposweiller (Ribeauville), Zabern (Saverne), Rosheim, Strassburg, Münster, Metzeral, St. Markkirch (St. Marie aux Mines), Belfort, Mülhausen (Mulhouse), Altkirch. Strassburg je najveći grad Alzacije (180.000 stan.); nalazi se na raskršću željeznica s istoka i zapada, s juga i sa sjevera. Tu se nalazi najveća rajnska luka cijele pokrajine, jer ne samo da do nje dopiru lađe srednje nosivosti sve do ušća Rajne, već se tu nalazi i stjecište oba kanala: Rajna—Majna i Rajna—Rhone.
Dolaskom Rimljana bila je Alzacija podijeljena u dvije pokrajine; Germania prima na sjeveru i Maxima Sequanorum na jugu. Kršćanstvo se tu zarana uvriježilo, pa se već 314 spominje jedan biskup u Strassburgu. Koncem trećega stoljeća provalili su u Alzaciju Alemani i druga germanska plemena, a na koncu 5. st. već su se Alemani prepirali s Francima o posjed te zemlje, dok nije konačno došla pod vlast Franaka. Između 7. i 8. st. je tu osnovano mnogo samostana, koji su bili središte obrazovanosti (Weissenburg, Münster i t. d.). Ime se Alzacije tada prvi put spominje, i to 610 kao Pagus Alisacense (Elizase, Elsass). U 8. st. je Alzacija pripojena državi Karla Velikoga, a pri diobi u Verdunu (843), kad su se zauvijek odijelila germanska plemena na istoku od romanskoga zapada, stvoren je po sredini jedan odbojni pojas zemlje, koji je po Lotaru prozvan Lotaringijom, a u taj je pojas ušla i Alzacija. Smrću Lotarovom ta se srednja država brzo raspala. Iza toga je izvedena nova podjela zemalja ugovorom u Mersenu (870), koja se poklapala bolje s nacionalnim raspoređajem stanovništva. Diobnom linijom, koja je išla od ušća Maase na Ženevsko jezero, ušla je Lotarova država, osim Verduna i još nekih krajeva, u sklop njemačke države, kasnije organizirane pod imenom »Sveto rimsko carstvo njemačke narodnosti«. Ta politička i donekle nacionalna podjela poklapala se i s crkvenom organizacijom, jer je Strassburg bio podređen biskupu u Mainzu. No uza sve to su zemlje Alzacija i Lotaringija, kao i Flandrija, ostale predmet inata i borba između francuske države na zapadu i njemačke na istoku, a sve to, kako se F. Ratzel ispravno izražava, jer je ta rajnska oblast zajednički politički prostor jedne i druge države, pa svaka povišica energije jedne od njih vodi ih u taj zajednički prostor. Važno je istaknuti ovdje, da je ugovorom u Mersenu (870) završeno prvo tisućljeće alzaške povijesti, a drugo se nastavlja do danas.
Prema sredovječnom socijalnopolitičkom uređenju bila je Alzacija podijeljena na mnoge feudalne gospoštije, crkvene i svjetovne, a nad svim tim stajao je landgraf, koji je imao sudbenu jurisdikciju u njima. U prvoj polovini 12. st. bila su dva landgrafa, za Gornju i Donju Alzaciju. Prvu su dobili Habsburgovci, koji su je držali do Vestfalskog mira (1648), dok je čast drugoga landgrafa vršila obitelj grofova Woert sve do izumrća te obitelji. Onda su je carevim dopuštenjem dobili biskupi Strassburga. Uz feudalne gospoštije podigli su se i gradovi, koji su se lagano prigrađivali bivšim samostanima, dok su drugi nastali iz drugih razloga, kao Belfort, koji se razvio iz rimskog tabora (castra). Osnivanje gradova pomagali su vladari, a nešto i feudalna gospoda. Potrebno je istaknuti, da su gradovi s vladarskim privilegijima dobili municipalna prava, pa su tako imali samoupravu i bili oslobođeni od svakog tutorstva feudalne gospode. Tako je prvi Strassburg postao nezavisnim gradom i neposredno podređen vladaru (1202), a po primjeru Strassburga dobili su municipalna prava i neki drugi gradovi.
Alzacija je pogranična pokrajina, jezično pretežno njemačka, ali se francuska kultura počela tamo rano širiti, a uporedo s njome i političke tendencije francuske države. Alzacija je ipak imala velik udio u njemačkom kulturnom stvaranju. Tu su nastali lijepi tekstovi u staronjemačkom jeziku (na pr. himne u samostanu Murbach, Život Isusov u Ottfriedovu staronjem. epu, nastalu u benediktinskoj opatiji Weissenburg; u klasično doba njemačke viteške poezije spjevao je poznati ep o Tristanu i Isoldi Gottfried von Strassburg).
Alzacija je i u socijalnom pogledu bila bliža germanskom nego romanskom svijetu, pa su tu nastale seljačke bune u 16. st., koje su zahvatile cijelu južnu Njemačku, imale svoje odraze po cijeloj Srednjoj Evropi i doprle po zakonu socijalnopsihičkih struja sve amo do nas Hrvata. Reformacija je tu također našla svojih pristalica, pa je i sam Calvin tamo neko vrijeme boravio.
Međutim se stare francuske želje za gospodstvom nad tim prostorom pojačavaju, te su za vladara Henrika II. bili od Njemačke otrgnuti 1552 gradovi Metz, Toul i Verdun; za doba 30-godišnjega rata zauzeli su gotovo svu Alzaciju Francuzi, a mirom u Münsteru (1648) ustupila je Njemačka Francuskoj obje Alzacije (Gornju i Donju). Na Bečkom kongresu (1815) javili su se neki njemački glasovi, koji su tražili povratak Alzacije Njemačkoj, ali je zaključeno, da te dvije pokrajine ostanu Francuskoj. Sve su francuske vlade radile, da Alzaciju politički i kulturno što jače privežu uz Francusku, ali kad je 1870 Francuska bila od Njemačke poražena, morala je Njemačkoj ustupiti obje pokrajine osim grada Belforta i nekih malih krajeva s čisto francuskim stanovništvom. Uza sve to uvijek je kod stanovništva postojala jaka težnja za posebnim političkim uređenjem, te su sva nastojanja njemačke vlade, da kod Alzačana probudi dublji osjećaj za njemačku državnu misao, ostala bez uspjeha, pa su zastupnici tih pokrajina, njih petnaest, izabranih za Reichstag u Berlinu, protestirali protiv njemačke aneksije njihove zemlje. Međutim je opozicija protiv njemačkog gospodstva s vremenom slabila, što zbog materijalnih probitaka, što odgojem mladeži, ali i zbog toga, što nije bilo izgleda, da bi se prilike mogle promijeniti, te se činilo, da se žiteljstvo prilagođuje činjenici. G. 1910 govorilo je francuski još samo 9% stanovništva u Alzaciji i 20% u Lotaringiji, a ostali su svi govorili njemačkim jezikom. Iza svjetskoga rata 1918 došle su opet Alzacija i Lotaringija u sklop francuske države, ali su težnje stanovništva za autonomijom i sada bile vrlo žive, pače u nekim gradovima pretežne. G. 1940 je Njemačka osvojila obje zemlje.
Iz ovoga se prikaza vidi, da se opće značajke, po kojima se Alzačani luče od drugih plemena u svome susjedstvu svode na dvije pretpostavke: rasne osobine stanovništva i povijest zemlje. Po spoljašnjim znakovima tijela, običajima i jeziku vidi se očito, da su Alzačani pretežno dio njemačke rase, ma koliko bili u narodnom sklopu mješavina. Ali to su spoljašnji znakovi. Netom se dublje pogleda u psihične osobine, volju i osjećaj stanovništva, očituju se crte, koje se ne dadu posvema unijeti u njemačku shemu. U podvojenosti između psihičnih osobina i spoljašnjih kulturnih pojava leži komplikacija alzačkog plemenskog karaktera.
LIT.: Ratzel, Politische Geographie; A. Demangeon, Le Rhein; F. Dollinger, L’Alsace, 1929; Jaffe, Zwischen Deutschland und Frankreich; Barthel, Elsässische Geistesschicksal; Hashagen, Das Rheinland im Wandel der Zeiten.