ALVEOLA (lat. alveus »šuplja izbočina«, u obliku mjehurića ili veća udubina) ima u anatomiji dvojako značenje. U čovječjem tijelu su nekoje žlijezde građene tako, da na krajevima imadu posebne formacije u obliku malih okruglastih proširenja, koja potječu od žljezdanih stanica poredanih u polukrugu i zovu se alveole. Po njima se i sve one žlijezde, koje su na taj način građene, zovu alveolarne žlijezde. Najveća takva žlijezda su pluća, sastavljena od velikog mnoštva mjehurića, plućnih alveola, u kojima se kod disanja vrši izmjena plinova. Plućne alveole su prema tome funkcionalno najvažniji sastavni dijelovi pluća. I kod drugih žlijezda takve alveole sadrže ono, što je za njih bitno, t. j. onaj dio, u kome se vrši izlučivanje sekreta. V. D.

A. dentis (lat. »zubište«, »zubno ležište«) je šupljina u čeljusnoj kosti, u kojoj leži korijen zuba. Ona nastaje razvitkom zuba, a nestaje, kad zub ispadne ili kad se odstrani. Stijenka a. je kompaktna koštana lamela. Površni slojevi stijenke sadrže Sharpeyeva vlakna, nastavke periodontalnih tetiva. To je svežnjasti dio kosti, koji funkcionalno pripada zubnom organu. Ostala kost je pločaste strukture i funkcionalno pripada čeljusti. Kad se zubi pomiču, koštana se stijenka a. pregrađuje. Kod klimavosti zuba nestaje postepeno rub a. Alveole pojedinih zuba međusobno su odijeljene interalveolarnim pregradama. Kod zuba s više korjenova a. je prema broju korjenova razdijeljena pregradama: intraalveolarnim septima. J. B-k.

Alveolarna pioreja → Paradentitis marginalis.

Alveolarni hrbat. Alveolarni nastavak čeljusti nestaje, ako se iz nje odstrani zub. A. h. je preostala uzvisina čeljusti, gdje se nekada nalazio zub. Kod umjetnih zubala prenosi a. h. silu mišića za žvakanje na čeljust. J. B-k.