ÁLVAREZ, 1. Alejandro, * 1868, najznatniji južnoamerički (čilenski) stručnjak za međunarodno pravo. Svojim mnogobrojnim djelima i radom u učenim društvima zagovara rekonstrukciju međunarodnog prava, koje se mora osloboditi krivih teorijskih temelja, što su mu ih dali njegovi osnivači. Njegova »psihološka« škola želi shvatiti međunarodno pravo uzimajući u obzir bitnu ulogu psihologije narodâ, t. j. svih duhovnih faktora u njihovu životu, na međunarodne odnošaje. Ona je realistička, jer traži uvažavanje političkih stvarnosti, da međunarodno pravo bude i ostane u skladu sa životnim uvjetima narodâ. Uz to je A. pobornik regionalizma u međunarodnoj organizaciji i u izgrađivanju međunarodnog prava. Ono bi tek u temeljima bilo zajedničko svemu svijetu, dok bi se inače izgrađivalo prema posebnim potrebama i pravnim shvaćanjima pojedinih kontinenata, jer u tom pogledu postoje velike razlike, koje se ne smiju zanemariti. To njegovo mišljenje može se shvatiti njegovim jakim i vrlo zaslužnim sudjelovanjem u kodifikaciji međunarodnoga prava, koja je djelomično i provedena u krilu američkih država (panamerička unija), te je velik dio toga rada izvršen po njegovim nacrtima. U radu oko kodifikacije osuđuje ograničavanje rada na pojedine materije, te traži, da se zahvati cjelokupnost međunarodnog prava. Napose je važan njegov rad na izgrađivanju jedne »deklaracije« temeljnih načela međunarodnog prava, koja je prihvaćena pred više međunarodnih znanstvenih foruma. A-ova naučanja imadu velik odjek u znanstvenom svijetu obiju hemisfera. U Jugoslaviji pristaje uz njegove misli profesor Tomšič u Ljubljani.

BIBL.: Napisao je mnogo djela, od kojih su najvažnija: Le droit international américain, Pariz 1910; La reconstruction du droit international et sa codification en Amérique, Pariz 1928; Le nouveau droit international et sa nouvelle méthode d’étude d’après les données de sa reconstruction, Pariz 1934; La psychologie des peuples et la vie internationale, Pariz 1935; La psychologie des peuples et la reconstruction du droit international, Pariz 1936; Exposé des motifs et déclaration des grands principes du droit international moderne, Pariz 1936; Le continent américain et la codification du droit international, Pariz 1938. J. A.

2. Baltasar, * Cervera Rio Alhama 1534, † Belmonte 25. VII. 1580, španjolski isusovac (od 1555), mistik. Vršio službe rektora, učitelja novakâ, provincijala, vizitatora. Imao odlučan utjecaj na duhovni život sv. Terezije od Avile, kojoj je neko vrijeme bio ispovjednik. Njegova metoda duh. života nailazila je na neopravdan otpor nekih članova isusovačkog reda. Nesporazumu učiniše kraj general Aquaviva (1599) i Alvarezov učenik Ludovik de Ponte, koji je izdao životopis svog učitelja.

LIT.: Vida del’ P. Baltazar Alvarez, Madrid 1615. M. V.

3. Francisco, * Coimbra 1460, † Lisabon poslije 1540, portugalski svećenik i putopisac. Kao kapelan portugalskog kralja Emanuela sudjelovao je u ekspediciji, koju je kralj1520 poslao u Abesiniju u svrhu istraživanja. Proveo je na putu 6 godina i poslije povratka u Portugal napisao djelo o Abesiniji. U njegovim izvještajima o Abesiniji, koji su izišli u Lisabonu 1540, nalaze se prvi točni podaci o jednom dijelu Abesinije. Ovo djelo prevedeno je kasnije na većinu evropskih jezika.

LIT.: D. Stasio, Il viaggio in Etiopia dell’ Álvarez, u Boll. Soc. geogr. ital., Rim 1889. J. G-c.

4. Juan, * 1780, † 1867, mehički general. Potekao je iz indijanskog plemena države Guerrero pa se i oblačio kroz cio gotovo život kao Indijanac. Sudjelovao je u borbama protiv diktatora Santa Anna i pomogao njegovu porazu 1855. G. 1856 izabraše ga predsjednikom republike, nakon čega uđe u Mexico i odmah proglasi zapljenu crkvenih dobara. Kad ga je takav rad izmorio, zahvali se i povuče u Acapulco. U.

5. Kordovski, dominikanac, * 1360, † 1430, veliki propovjednik i apostol Andaluzije. Neko je vrijeme bio ispovjednikom Ivana II., kastiljskoga kralja i kraljice Ivane. H. B.