ALUVIJ (lat. alluvium »naplavina«) je najmlađi odsjek kvartera, traje od svršetka diluvija do danas. Početkom tog doba povukla su se mora u današnje svoje granice. Ledenjaci, koji su bili značajni za diluvija, povukli su se u prostore, koje zapremaju i danas, pa i rijeke i potoci stadoše u svojim koritima, još iz diluvija. Vulkanska djelatnost, koja je za čitave tercijarne ere bila osobito živahna, znatno se stišava i jenjava. Današnje vulkansko djelovanje slabašna je obnova burne vulkanske djelatnosti iz tercijarne ere. Potoci, rijeke, jezera, mora i ledenjaci započeli su taloženjem materijala napose na svojim obalama, a močvarna i plitka jezera počela su se pretvarati u tresetišta. Taložinama aluvija pribrajamo i naslage živog pijeska u pustinjama i na obalama velikih rijeka, a jednako i naslage lesa, koji se još i danas stvara u Kini. Postanak sedre (vapnenog mačka) kao i postanak koraljnih grebena u toplim morima pripada također aluviju, a to stvaranje možemo motriti i sada. Velike plohe zemlje crnice kao i druge plodne zemlje stvorile su se upravo u aluviju, pa toj aluvijalnoj podlozi pripadaju i najrodnije zemlje na svijetu. U aluvijalnim nanosima nalazimo i mnogo dragog kamenja, dijamanata, kao i zlata i platine. Ti se dragi metali doduše nisu stvarali u doba aluvija, već davno prije zajedno s najstarijim kamenjem, ali su raspadanjem tog kamenja došli u riječni pijesak i pješčane nanose, gdje ih još i danas nalazimo i ispiramo. Klimatske prilike odgovaraju današnjima, pa je flora i fauna također slična današnjoj. Veliki diluvijalni sisari, kao mamut i špiljski medvjed, sasvim su nestali, a u aluviju pomalo nestaje i nekih drugih životinja, kao na pr. bizona i dabra. Jako boranje, značajno za tercijarnu eru, gotovo prestaje, kruta se Zemljina kora umirila i poprimila današnji reljef.