ALUMINOTERMIČKO SVARIVANJE (njem. aluminothermisches Schweissverfahren, Thermit-Schweissung; engl. aluminothermic method; franc, procédé aluminothermique; tal. processo alla termite) osniva se na iskustvu, da aluminij ima naklonost, da kod visoke temperature snažno i uz razvijanje velike topline oksidira, t. j. spaja se s kisikom, koji se pod inače povoljnim uvjetima oslobađa iz drugih kemijskih spojeva.

Zagrije li se mješavina fine prašine aluminija i metalnog, a napose željeznog oksida na približno 1300° C, spaja se aluminij kemijski uz pojave eksplozije s kisikom željeznog oksida u zguru (aluminijev oksid), a čisto se željezo oslobađa. Za reakcije razvija se tako visoka toplina, da zgura i željezo dođu u tekuće razbijeljeno stanje, a željezo dostiže toplinu od oko 3000° C.

Tu reakciju, koja se zbog pojava eksplozije nije dala praktički iskoristiti, upotrijebio je prof. Hans Goldschmidt, da je mjesto užarivanja cijele smjese uveo zagrijavanje na temperaturu od 1000° C samo na jednom mjestu, uklonivši tako pojave eksplozije. Toplina, koja nastaje kod reakcije, širi se dalje i izvodi postepeno reakciju u ostalom dijelu smjese. Tu je smjesu nazvao Goldschmidt termitom. Toplina od 3000° C, na koju se masa zagrije, dovoljna je, da otopi kovine, što je dalo poticaj za ideju o svarivanju kovina pomoću termita, a to je našlo svoju najvažniju primjenu u svarivanju tračnica.

Taj je postupak primijenjen i u Jugoslaviji na svarivanje željezničkih tračnica, koje se svaruju u tunelima, na mostovima, staničnim kolosjecima, kod prelaznih spojeva i na otvorenoj pruzi. Najduži dosad kod nas svareni trak jest onaj u sušačkom tunelu u dužini od 1200 m, koji je u svoje vrijeme kao tehničko remek-djelo izazvao udivljenje.

Postupak je primijenjen i na svarivanje tramvajskih tračnica u Zagrebu, Osijeku, Beogradu i drugdje.