ALTRUIZAM (izraz prema lat. alter »drugi«, potječe od Comtea) je etički smjer i ujedno životni stav, koji zahtijeva, da se čovjek u svojem htijenju i djelovanju obazire na dobrobit drugoga, a ne samo na svoju, da se u ljubavi za »bližnjega« zalaže, a prema potrebi i žrtvuje za njegov napredak u dobru. Nasuprot tome egoizam (v.) je nazor, da se čovjek od prirode upravlja jedino i uvijek vlastitim interesom, a ako ga kada pri tom vodi obzir na druge, onda je taj uključen u vlastitom interesu, ili drugim riječima da čovjek sve radi zbog sebe (sebično, egoistično), pa i onda, kada se čini, da radi za drugoga (altruistično). Kad se međutim zastupnici panegoizma i protivnici altruizma u opravdavanju tvrdnje, da su svi čini ljudski sebični, te da se i altruistični svode na dobro shvaćeni vlastiti interes, pozivaju na to, da je u svem određivanju i očitovanju nužno angažiran »ja« (ego), da je svaki čin psihologijski uvjetovan (motiviran) ugodom, željom, potrebom onoga, koji ga vrši, onda to niti još utvrđuje egoizam niti pobija altruizam — jer se ne radi o izvoru, nego o svrsi htijenja i djelovanja. Po izvoru dakako, da je sve, što čovjek hoće i čini od njega, i naprosto je nemoguće, da »ja« ne bi učestvovao u vlastitom poslu, da ne bi radio iz sebe čak i onda, kada to biva na ponuku izvana, ili da bi radio bez sebe. U tom pogledu, dakle sve je — pravo uzevši — »sebično« i ništa ne može biti »ne-sebično«. No kad se radi o svrsi djelovanja, onda je pitanje, da li je sve samo za vlastitu ugodu, korist ili dobrobit. Očito ima vrlo mnogo, što čovjek hoće i čini iz sebe i za se, ali ima htijenja i djelovanja, kojih je svrha u ličnosti drugoga, po bistvu i udesu bližnjega, drugoga u životnoj borbi, to znači društveno povezana i na uzajamnu pomoć upućena. Ima zahtjeva i zadovoljenja, koja preko »sebična« kruga gledaju na održanje i unapređenje zajednice mnogih subjekata pod oznakom »mi« i povrh toga na izgradnju nadličnoga, objektivnoga duha (»kulture«). Pored egoističke note ima tako u prirodi ljudskoj i altruistička tendencija, osnivajući se na druževnom značaju ljudskoga života (»čovjek je od prirode druževno biće«, po Aristotelu) i u povodu toga na čuvstvu, kasnije i na spoznaji međusobne zavisnosti i uzajamnosti (solidarnosti) individuuma kao zajedničara u borbi za opstanak i napredak, iako se ta strana života i svijest o njoj psihologijski nužno daje i razvija u »ja«-doživljajima. Altruizam nije stoga ni derivat egoizma (ne proizlazi iz njega), niti je njegova modifikacija ili možda redukcija tobože isprvične bezobzirnosti na »dobro shvaćeni« vlastiti interes, ni uviđavno njegovo proširenje, nego je upravo tako primaran, iskonski fundiran kao i egoizam — on je prirodno nužni korelat nagona za održanje sama sebe (slično, kao što je dužnost prema pravu ili obveza prema slobodi), te i »egoizam grupa« ili nagon na održanje društvenih skupova upućuje na zajednički ljudski interes, kao što i sebičnost priteže pojedinca na obazrivost u uzajamnoj uvjetovanosti života. Normalno se život ljudski kreće u dinamičkoj ravnoteži egoističkih i altruističkih tendencija. Simbol života je elipsa, obilježena sa dva žarišta, ne krug, koji se određuje samo iz jednoga središta. Krajnje slučajeve, u kojima se osnovna korelacija svodi na jedno težište i tim izobličuje, predstavlja na jednu stranu bezobzirni samoživi individuum (po Stirneru »jedinac i sve kao njegovo vlasništvo«), a na drugu (po Tolstoju) čovjek, koji u ljubavi za bližnjega žrtvuje i svoje »ja«. Međutim činjenica, da se čovjek neposredno osjeća kao individualni i subjektivni nosilac života i da u nagonu za samoodržanje dobiva jake impulze očitovanja, upućuje samo na to, da čovjek upravlja htijenje i djelovanje na se prirodno nužno, naime već po samom vitalnom aktivitetu, što još ne znači, da je on od prirode egoist, jer se takvim može smatrati tek onda, kad na individualnom i subjektivnom središtu prevagom zadrži i ograniči sve motiviranje: čovjek postaje egoist kraj jakih (ne uvijek i valjanih) sposobnosti u slaboj sredini. Naprotiv zavisnost od drugih kao komponenta života osjeća se posredno, u reakciji subjekta na društvene prilike. Poticaji iz toga ishodišta pored prirodne energije iziskuju stoga naročitu pažnju, te u borbi s intenzivnim egoističkim tendencijama ne samo kao slabiji, nego nasuprot robustnom nagonu na samoodržanje blaži, nježniji, samilosni motivi dolaze pod okrepu i zaštitu nadindividualne i nadsubjektivne nužde ili pouke iz ne-sebična odnosa. I kako god se egoizam prema prilikama razvija, altruizam se brižno uzgaja; no dok onaj vazda ostaje naturalističan, naprosto izražaj sile prirode, ovaj može imati moralno i uopće kulturno značenje. Nema doduše toga značenja već kao sentimentalni poriv (»saučešce«), pa ni kao ugađanje drugima bez obzira na vrijednost usluge (t. zv. »altruizam slaboće«), ali ga očito dobiva kao faktor višesvijesti, u odnosu na ostvarenje moralnoga i kulturnoga reda i razvijanje oplemenjene, dostojne čovječnosti, dakle kao osnov »aktivne humanosti«. U tom cilju opravdava se zahtjev požrtvovanja za druge i u zajednici s njima predana rada na izgradnji objektivnih, idealnih oblika životnih, iako se ujedno radi ostvarenja njihova opravdava i lična afirmacija i svrhom čovječnosti posvećuje nagon na samoodržanje.

U vezi s idejom sveljudske zajednice (»ekumene«, svega nastanjena svijeta) altruizam se kao osnov etike ističe već u starom svijetu, u Konfucijevoj nauci o obvezi u čovječanskoj ljubavi i u obziru na opću korist, u budizmu kao moralu trpljenja i milosrđa; u stoicizmu se osniva na pretpostavci, da su ljudi od prirode braća i (po Seneki) »čovjek sveta stvar čovjeku«, u kršćanstvu se ljudi kao djeca Božja ujedno obvezuju na ljubav prema Ocu Stvoritelju kao i na ljubav prema bližnjemu, u novijoj se filozofiji onda altruistički motivi i zahtjevi različito iznose pod vidom panteistički, naturalistički i antropologijsko-biološki i sociološki zamišljene srodnosti i zavisnosti kao i pod vidom humano-kulturne svrhovitosti, tako u Bacona, Shaftesburya, Humea, Smitha, Feuerbacha, Kanta, Comtea, Milla, Spencera, Fouilléa, Wundta i mnogih drugih.

LIT.: Jodl, Geschichte der Ethik, 1922; W. Giessler, Das Mitleid in der neueren Ethik, Halle 1903; K. v. Orelli, Die Auffassungen des Mitleids, 1912; A. Bazala, Egoizam i altruizam, Kolo Matice Hrvatske, V., 1909.