ALTERNATIVNE OBLIGACIJE (convertible bonds) jesu naročit efekt, koji se pojavio poslije Svjetskoga rata, i to ponajprije u Sjedinjenim američkim državama, a potom u Evropi. Nije slučaj, da se alternativna obligacija pojavljuje baš poslije Svjetskoga rata. U to doba vladala je manje više posvuda kriza na novčanim tržištima, i poduzeća su dolazila veoma teško do potrebitih sredstava izdavanjem obveznica. Kapital traži istovremeno i sigurnost i rentu, pa dok je ta sigurnost u poratnim vremenima bila prilično problematična, dotle su nade u dobitak bile znatne. Američke financijske grupe pristupile su zato izdavanju takvih obveznica, da je posjednik poslije određena roka, na pr. poslije tri godine, mogao tu svoju obveznicu pretvoriti, t. j. konvertirati u dionicu. Alternativne obligacije izdaju se redovito s disažijem, dakle ispod pariteta, te se njihov posjednik može pomnim praćenjem burzovnog tečaja lako odlučiti, hoće li ostati vjerovnik dotičnoga poduzeća, ili će se pretvoriti u njegova dioničara. Što je i razumljivo, to će ovisiti o visini dividende, ali i o sigurnosti, koju poduzeće pruža. Konverzija ovih obveznica u dionice obavlja se skupno, kada prođe određen rok, a takvih konverzija može biti i više u određenim daljim vremenskim razmacima. Redovito je tečaj obveznice od konverzije do konverzije viši. Pored alternativne obligacije služe istoj svrsi još i takve obveznice, koje su praćene naročitom ispravom o pravu opcije (detachable stock varrants), na temelju koje može posjednik obveznice svakovremeno uz unaprijed utvrđeni tečaj zatražiti i dobiti određeni broj dionica. U ovom se slučaju međutim ne pretvara vjerovnik u dioničara, nego ostaje naprama društvu i dalje vjerovnik. (Alternativnu obligaciju ne valja zamijeniti s običnom alternativnom obvezom iz građanskog prava).