ALŠAN. Alšan je u dotursko vrijeme bio znatan plemićki posjed na lijevoj strani Save u Istočnoj Slavoniji u blizini današnjega sela Gunje. Na njemu su bili izgrađeni dvori i tvrđava močvarnog tipa, a franjevci su pored njih sagradili velik samostan. Prvi su mu posjednici bili članovi pomadžarene njemačke porodice Gut- Keled, koji su ga zbog veleizdaje izgubili. Kralj ga je onda darovao svomu vjernomu pristaši banu Ivanu iz madžarskoga plemena Sente-Magoč, koji je kao vrhovni upravitelj susjedne Mačve dobro poznavao istočnu Slavoniju. Ban Ivan odabrao je upravo Alšan za mjesto svoga stanovanja, te je po njem nosio i svoj plemićki pridjevak. Od njegova tri sina najstariji Valentin postao je 1374 pečujski biskup, čijem je području pripadao i Alšan. Svakako su po njegovu savjetu papa i franjevci stvorili odluku 1366, da u Alšanu podignu franjevački samostan. Dopuštenje za samo građenje izdano je 1373. Te iste godine franjevci su osnovali još pet drugih samostana po našim i susjednim krajevima, a svima njima Sv. Stolica namijenila je naročit zadatak, da šire katoličku crkvu među patarenima i pravoslavnima. Kod ovih drugih uzeti su u obzir osobito pastirski Vlasi, koji su živjeli po planinama na granici Krbave i Glaža na hrvatskom tlu, a inače po Erdelju i Banatu. Tu su u blizini Alšana u to vrijeme već duhovno djelovala na usorskom području četiri franjevačka samostana, koja su, sve jedan blizu drugoga, bila podignuta u Modrici, Skakavi, Lindvi i Bukovici, na zemljištu, na kojemu i pod Turcima u 17. st. nalazimo dvadesetak hiljada katolika. Zajedno s Alšanom prema istoj svrsi osnovani su poslije 1373 i franjevački samostani u istočnoj Bosni, u Mačvi i u susjednom Rudniku. U bosanskom dijelu podignuti su oni u Bijeljini, Teočaku i u Srebrnici, a u srbijanskom u Mačvi, Ljuboviji i Vrhokrupi. Značajno je, da se alšanski franjevački samostan prema podjeli bosanske vikarije, pod koju je on dopao, nije našao u kustodiji usorskoj, pored koje je ležao i kojoj su pripadali franjevački samostani u Đakovu i Vrbici zajedno sa spomenuta četiri usorska samostana od Modrice do Bukovice, nego je pripao pod kustodiju mačvansku, pod kojom je bilo i onih šest franjevačkih samostana pored Drine od Bijeljine do Vrhokrupe. Otuda se vidi, da se i u toj podjeli na kustodije pazilo na zadatak, koji je alšanskom samostanu namijenjen pri njegovu osnivanju. Iz njega su trebali izlaziti naročiti duhovnici, određeni za pastvu među pastirima Vlasima, koji su ili već bili katoličke vjere, ili su bili u prilici, da na nju prijeđu zaslugom tih franjevaca. Pritom su u obzir dolazili Vlasi, koji su u to vrijeme u velikom broju živjeli u pastirskoj privredi po planinama oko srednje i donje Drine, po Starom Vlahu i po Romaniji, te su onda u postepenim pašama silazili i dalje u Soli i Rudnik, nastanjujući se po tim krajevima. Ljubovija i Srebrnica ležale su u samom središtu vlaškoga naselja, a Vrhokrupa u velikoj blizini. Samostan u Teočaku služio je onim Vlasima, koji su stigli u Majevicu. Franjevci iz Bijeljine i samostana sv. Marije u Mačvi djelovali su među pastirima donjega Podrinja. Samostanu u Alšanu bila je u toj podjeli rada dana naročita služba. On se nalazio već preko Save, na zemljištu, na kojem zbog niskoga tla nije u to vrijeme moglo biti nikakvoga vlaškog pastirskog naselja. Alšanski samostan nije djelovao izravno u vlaškom stanovništvu. Njegova je služba bila posredna, a sastojala se u vođenju cijelog rada, koji je iziskivao središnju upravu s duhovnim jedinstvom, na sigurnom području u Slavoniji, izvan vlasti bosanske ili srpske države. U Alšanu je jamačno bilo vodstvo mačvanske kustodije, kao što je usorska kustodija imala središte u Đakovu.

Mačvanska franjevačka kustodija nije mogla dugo djelovati u punoj svojoj snazi. Veliki dijelovi njena područja ubrzo su pali pod tursku vlast. Pored toga dolazak Turaka na ovo zemljište oteo je franjevcima glavni dio njihova djelovanja, pastirske Vlahe, koji su odmah pri prvoj pojavi turske vlasti prišli Turcima, te su tada postali i dio njihove ratne organizacije, s kojom su kretali na osvajanja novih zemalja. Od toga vremena nisu više franjevci mogli djelovati među tim Vlasima s donje i srednje Drine. Uspjeh njihova i dotadanjega rada među njima nije mogao biti velik. S toga zemljišta ne nalazimo ni u to vrijeme ni kasnije nikakvih Vlaha katoličke vjere, a što ih je dolazilo s turskom vojskom i vrlo živom migracijom u zapadnije i sjevernije hrvatske krajeve tokom 15. st., svi su bili pravoslavni.

Spomenici, koji govore o tom franjevačkom vjerovjesničkom djelovanju, ne razlikuju Vlaha s Dinare, planinskoga sklopa oko Une, s donje i srednje Drine od Vlaha s erdeljskih planina. Otuda se može izvesti zaključak, da ni oni prvi još nisu bili izgubili svoje narodne značajke pa da su govorili još vlaški. Stoga je vjerojatno, da su u samostanu u Alšanu franjevci spremani za tu vjerovjesničku službu i učenjem vlaškoga jezika, kao što je to bio i kasnije u 16. i 17. st. slučaj u onim bosanskim franjevačkim samostanima, iz kojih su izlazili misionari za Banat i Erdelj.

Oko 1430, pošto su Turci uglavnom zauzeli gornje i srednje Podrinje, franjevci su izgubili mogućnost djelovanja među Vlasima po tim krajevima. Tada su alšanski franjevci svoj rad upravili na patarene i na pravoslavne po drugim stranama. Već i dopuštenje toga rada, koje je Sv. Stolica Alšanu dala 1433, ne spominje izričito Vlaha, nego samo patarene i raskolnike. Djelovanje alšanskih franjevaca osobito je od toga vremena bilo jako među patarenima. Njih je mnogo bilo u susjednoj Usori i u Solima, ali ih je u to vrijeme velik broj bio i u samoj Slavoniji, i to pogotovu u alšanskoj Posavini i u donjem Pobosuću. Oni su već i u 14. st. na tom zemljištu bili toliko jaki, da katoličke župe tu jedva i postoje. Stoga papa u odobrenju toga rada franjevcima u Alšanu od 1433, na prvom mjestu i navodi patarene, a onda istom shizmatike.

U tom djelovanju alšanskoga samostana među patarenima na zemljištu u Posavini oko Alšana i u donjem Pobosuću franjevci su jamačno podigli one crkve, koje od konca 14. i od 15. st. nalazimo u tom kraju. Prema računima papina legata, koji je oko 1335 skupljao po pečujskoj biskupiji crkveni porez i pohodio sve župe, točno znamo, gdje su one postojale. Na području od Županje do Morovića on nije zabilježio ni jedne katoličke župe. U cijelom tom kraju patareni su bili u velikoj većini. Alšanski franjevački samostan prva je velika katolička crkvena ustanova, koja je trebala odlučno poraditi protiv patarena. Da franjevci uzmognu osnovati pored svoga samostana u Alšanu i župu, već im je 1376 biskup Valentin na svome posjedu u Alšanu sagradio crkvu, koju je posvetio sv. Franji. Oko nje su franjevci onda mogli urediti župu, koja je obuhvatala pored Alšana i susjedno naselje. Ostale su crkve alšanski franjevci osnovali i pomogli sagraditi u Šumanovcima kraj današnjih Drenovaca s posvetom sv. Mariji, u Soljanima sv. Petru, u Jameni, u Opojevcima, blizu Morovića, i u Tinji, nedaleko današnje Gunje. Oko njih su oni organizirali župe, kojima je samostan priskrbljivao župnike. Borba alšanskih franjevaca protiv patarena naročito je bila teška u prvoj pol. 15. st. Širenje patarenstva po slavonskoj Posavini u velikoj je mjeri pomagala snažna organizacija te sekte u Usori i Solima. Patareni su u alšanskoj Posavini i donjem Pobosuću u to vrijeme bili toliko ojačali, da im sam alšanski samostan nije mogao odoljeti. Stoga je 1415 u Moroviću osnovana prepozitura s izričitim zadatkom, da uništi patarenstvo u Međubosuću. Pod konac 15. st. patarenstvo je bilo i svladano, a alšanskom samostanu i prepozituri u Moroviću najviše je pri tome pomogao dolazak Turaka, koji je sa sobom donosio i nestajanje patarenstva.

Mjesto Alšan ležalo je na visokim gredama oko potočića Ozrice, sjeverno od današnjega sela Podgajaca, istočno od Bošnjaka, a jugozapadno od Vrbanje. Toponomastikoni »Stari Varoš«, »Gradinsko« i »Groblje« na tom visokom tlu pokazuju njegov nekadašnji položaj. Crkva sv. Franje bila je sagrađena u samom mjestu, samostan na jednoj od visokih greda iznad potoka, a tvrđava nešto jugozapadnije otuda, na gredi iznad močvarnoga tla. Alšanski samostan prestao je djelovati ljeti 1526, kada je turska vojska idući na Madžarsku osvajala Srijem i dio Vukovske župe. Tada su martološke neredovite čete Husrevbegove bosanske vojske osvojivši Raču udarile vukovskom Posavinom, da stignu u Vukovar, gdje su se imale sastati s četama, koje je vodio sam car Sulejman. Ispred tih martoloških četnika uzmaknuli su alšanski franjevci, jer tvrđavu kršćanske čete nisu branile. Od tri franjevačka samostana u Međubosuću napušten je u tom turskom pohodu od 1526 samo ovaj u Alšanu. Druga dva, u Prečkoj kraj Vinkovaca i u Lukovu kraj Lipovca, djelovala su i poslije te godine još neko vrijeme. Crkva sv. Franje održala se u Alšanu i pod Turcima. Do turske katastrofe pod konac 17. st. očuvalo se oko crkve i desetak starosjedilačkih porodica. U novom formiranju sela i naseljivanju poslije odlaska Turaka te su porodice prešle u susjedne Podgajce, kojima je pripao i sav hatar staroga Alšana. Tada je napuštena i stara crkva sv. Franje.

LIT.: D. Csánki, Magyarország történelmi földrajsa u Hunyadlak Korában, Valkóvármegye, 268, 290, 365—366; Fermendžin, Acta Bosnae 42; Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ord. s. Francisci Seraph., 1, 12, 21, 26; Jelenić, Kultura i bosanski Franjevci.