ALOJZIJE (tal. Luigi, njem, Ludwig, starije Chlodovic »slavan borac«, franc. Louis, hrv. Vjekoslav). * Castiglione 9. III. 1568, prvorođeni sin markiza Ferdinanda Gonzage od Castigliona. Od malih nogu pokazuje neobičnu težnju za svetošću, oko koje je nastojao i na kneževskim dvorovima u Firenci, Mantovi i Madridu. Da može nesmetano služiti Bogu, odreče se baštine (carskog lena) u korist brata Rudolfa i stupi u isusovački red (1585), u kojem nastavi pokornički život. »Anđeoski mladić« umrije kao žrtva ljubavi, dvoreći okužene, 21. VII. 1591 u Rimu, gdje mu je i grob u crkvi sv. Ignacija. Proglašen blaženim 1605, svetim 1726, a 1729 zaštitnikom i uzorom škol. mladeži. Svetkovina 21. VI.

U Hrvata se sv. A. počeo štovati vrlo rano. U Zagrebu su đaci već g. 1623 predstavljali komad Blaženi Alojzije Gonzaga, a g. 1736 na Rijeci Sv. Alojzije, pobjednik svijeta i rođenog oca. Rektor Franjo Ks. Pejačević 1760 proglasio je sv. A. zaštitnikom zagrebačke akademije. J. Milunović je izdao Šest nedilja na poštenje sv. Alojzija Gonzage (Zagreb 1759), a Kanižlić, velik štovatelj »rajskog diteta«, ispjevao je dugačku pjesmu (158 kitica) o pokorničkom žiću njegovu. Prvi životopis na hrv. jeziku izdao je Janko Jurković (1860 i 1861) Žitje sv. Alojzija Gonzage. O 300-godišnjici svečeve smrti izdao je 1891 dr. J. Lang prijevod njegova životopisa od V. Ceparija (tri izdanja iste godine u golemoj nakladi, g. 1926 4. izdanje). O kultu sv. A. kod Hrvata → Puntigam-Vanino, Petar Barbarić, Zagreb 1936, str. 86—99.