ALODIJ (latinizirano allodium od staronjemačkog allod, »sav«, ôd, uod »imovina«; Uodalrich u novonjem. Ulrich »bogati posjednik«; u staroengl. ead u imenu Ead-ward, novoengl. Edward, Eduard »tko vlada posjedom«). Od Lex Salica općenito se upotrebljava riječ allodium u franačkoj pravnoj terminologiji, a znači slobodno vlasništvo. To je značenje ostalo sačuvano, iako je njegov sadržaj tokom vremena izmijenjen. Pod alodijem razumijevaju se prvenstveno pokretnine, a kasnije čitava imovina i ostavina u opreci prema stečenom dobru. Nadalje alodij ograničuje pojedina nepokretna dobra ili određeno zemljište u njegovoj cjelini. Prije svega alodij upućuje na zemljišno vlasništvo, koje je slobodno od tereta. Kad se razvio feudalni sustav, sačinjavao je alodij prema latinskim vrelima opreku naprama feudu, što je odgovaralo opreci između »vlastito« i »dano u leno« u njemačkim pravnim ispravama. Nakon recepcije langobardskoga lenskog prava obuhvaća alodij svu imovinu vazala (uključivo pokretnu), koja je slobodna od lena. U novije vrijeme upotrebljava se taj izraz za oznaku slobodne imovine u opreci prema fideikomisnoj imovini. Alodijalna dobra mogao je vlasnik prodati, zadužiti i oporučno ostaviti u nasljedstvo.

LIT.: R. Schröder i E. Künssberg, Lehrbuch der deutschen Rechts- geschichte, Berlin-Leipzig 1932. E. S.

U starom hrvatsko-ugarskom pravu A. je bio onaj dio vlastelinstva, kojim je vlastelin slobodno raspolagao, bilo da ga je sam u vlastitoj režiji iskorišćavao ili ga kome drugome izdao u zakup, za razliku od urbarskih selišta, koja je morao prepuštati kmetovima na uživanje. M. L-ć.