ALMORAVIDI, islamska sekta i dinastija u Maroku i Španjolskoj (1036—1147). Ime dolazi od arapskoga naziva za utvrđeni samostan (ribat), kojega su se stanovnici zvali al-murabitum, španj. Almoravidi. Budući da su se njihove dužnosti sastojale isto tako u duhovnim vježbama kao i u spremanju za sveti rat, murabiti donekle sjećaju na kršćanske viteške redove. A. potječu iz ribata, koji je osnovao Abdalah ibn Jâsîn na otoku rijeke Senegala. Skupivši tu oko 1000 sljedbenika, otpočeo je svetim ratom za uspostavu stroge pravovjernosti, osnovane na doslovnom tumačenju Kur-ana, ali je ostavio vojničko vodstvo poglavicama berberskoga plemena Lemtuna, dok je sam ostao samo vjerski poglavar. Poslije njegove smrti proglasio se pobjedonosni vojskovođa Jusuf ibn Tašfin za emira i osnovao 1062 Marakeš, otkud je osvojio sav Maroko do Alžira. Kad je kralj Alfons VI. Kastilski zauzeo 1085 Toledo i prodro do rta Tarife, saracenski se vladari gradova Sevilla i Bajadoz obratiše Almoravidu za pomoć. I doista je Jusufova pobjeda kod Sagrajasa (arapski Salaka) 1086 odgodila uništenje saracenske vlasti u Španjolskoj za 150 godina. Njegov nagli povratak u Afriku dopusti doduše Alfonzu, da se pribere, ali na ponovan vapaj iz Seville dođe Jusuf 1089 po drugi put, protjera kršćane i ujedini svu islamsku Španjolsku pod svojom vlašću osim Saragose i gusarske države na Balearima. Kad mu se sin Ali domogao 1110 i Saragose, moć je almoravidske dinastije bila na vrhuncu; no jedva 10 godina poslije počinje već rasulo. Almohadi dižu se u Atlasu, posljednji A. Tašfin pogibe, bježeći od njih, 1147 kod Orana, a s Marokom pređe sada i Španjolska u njihove ruke.

LIT.: Encyclopédie de l’Islam, pod A.; F. de Codera, Decadencia y desaparición de los Almorávides en España, Saragossa 1899; R. Menendez Pidal, La España del Cid, Madrid 1929; R. Altamira u Cambridge medieval history, 6, 1929.