ĆIĆI je hrvatski naziv za stanovništvo istočne Istre oko Učke i dalje na sjever. Njihova se zemlja prema ovom imenu zove Ćićarija. Ovo je stanovništvo danas najvećim dijelom hrvatsko ili pohrvaćeno, ali je među njima još ostalo dvojezičnih sela ispod Učke (kao Žejane, Sušnjevica i Noselo), koja su uz hrvatski jezik očuvala i svoje prvobitno posebno rumunjsko narječje. Ovo se u romanistici zove istrorumunjsko. To je četvrto narječje rumunjskoga jezika.

Ovo stanovništvo potječe dijelom od starih hrvatskih Vlaha, koji su kao pastiri živjeli od davnine u staroj hrvatskoj državi oko Cetine i na Velebitu. Frankopani ih naseliše u 15. st. najprije na otoku Krku, a odavde se oni iseliše dalje u Istru, kad je ova zbog različnih pošasti bila opustjela. Njima su se pridružili kasnije i drugi uskoci, koji su bježali pred Turcima iz naših zemalja u Istru. I na njih je bilo preneseno ime Ćić. Talijanska istarska prezimena kao Cicio = Chichio nalaze se od 1420 dalje po svoj Istri sve do Trsta. Ovaj naziv nastao je od udvostručene rumunjske upitne zamjenice ce »što«, od latinskoga quid, koja je našem svijetu izgledala za njih kao naročito karakteristična, i zbog toga je ovako nazvan ovaj narod. Postoji osim ovoga još i naziv Ćiribirci za jedan dio ovoga stanovništva. Ovaj je naziv složenica od istrorumunjskih riječi cire »tko« (lat. quem) i bire »dobro« (lat. bene »dobro«).

Samo ime Ćić nije novijeg datuma. U hrvatskim se vrelima javlja već 1463 u bilješci glagoljaša Petra Fraščića; Ć. plijene tada u službi kneza Ivana Frankopana istarske krajeve pod Učkom. B. Kuripešić spominje Zisttzn (Zitzen) u svom itineraru carskog poslanstva 1530 kao doseljenike iz sjeverne Srbije u Bosnu. G. 1538 piše Nikola Jurišić caru Ferdinandu o »Valachi, quos vulgo Zytschn vocant« (o Vlasima, koji se obično zovu Ćići). Tršćanski povjesničar Ireneo della Croce (1627—1713) zna, da se Ćići zovu u svom jeziku Rumeri »Rumunji«. To se odnosi posve dobro na t. zv. Istrorumunje. Za Ćiće zna i Valvasor (1641 do 1693). Koruški župnik Jakov Unrest spominje 1499 zemlju Ćića (Czyschnlandt), koju stavlja između Bosne i Hrvatske (»zwischn Wossen und Krabaten«). Misli pod time zacijelo cetinsku krajinu (1476 »stara Vlaška«), u kojoj su živjeli kao pastiri gore spomenuti Vlasi stare hrvatske države.

LIT.: J. Ribarić, Razmještaj južnoslovenskih dijalekata na poluotoku Istri, Srp. dijalektološki zbornik, knj. IX, Beograd 1940; Sextil Puscariu, Studii istroromane, sv. 3., Bukurešt 1926 i sl. (izdanje Rumunjske akademije, upor. Skokov prikaz ovoga djela u praškom slavističkom časopisu Slavia, sv. VIII., Prag 1929); P. Skok, Studî toponomastici sull’ isola di Veglia, Archivio glottologico italiano, sv. XXIX., Turin 1938.P. S.