ELEKTRENKEFALOGRAM (Elektrenkefalografija), snimka (snimanje) bioelektričnih struja mozga. U svakom djelatnom živom tkivu, pa tako i u mozgu, nastaju električne promjene, koje se očituju u periodičkim promjenama električke napetosti. Te promjene možemo snimati izravno s mozgovne kore, ali i preko lubanjskih kostiju. U tu se svrhu upotrebljavaju elektrode, koje prislanjamo na mjesto trepanacije ili na kožu lubanje, zatim pojačala s elektronskim cievima i osjetljivi i pokretljivi električni instrumenti (galvanometar na žicu, mehanički oscilograf, katodni oscilograf). Odkloni električkog instrumenta bilježe se optički na osjetljivom fotografskom papiru. Kako su promjene električke napetosti mozga periodične, to na snimci (elektrenkefalogramu) vidimo niz valova, koji se među sobom razlikuju po amplitudi, učestalosti i pravilnosti. Elektrenkefalogram (EEG) pokazuje zbroj električkih promjena, što se zbivaju u dielu mozga, koji se nalazi među elektrodama. Kod čovjeka, koji je u stanju osjetnog i mentalnog mira, EEG sastoji se obično iz niza valova veoma pravilne učestalosti od kojih 10 valova na sekundu (Bergerov ritam). Periodične promjene napetosti te vrste zovu se α-valovima. Zbog različitih osjetnih podražaja ili kakve druge duševne aktivnosti redovno nestaje σ-valova, a mjesto njih se javljaju nepravilni ß-valovi, koji su manje amplitude, a veće učestalosti (oko 25/sek.). Dok su α-valovi izraz relativnog mirovanja mozgovnih stanica, ß-valovi su prema mišljenju većine iztraživača rezultat pojačane djelatnosti nekih predjela mozgovne kore i popratni električki fenomeni živahnije duševne djelatnosti. Osim α-valova i ß-valova u nekim patološkim slučajevima i u dubokom snu javljaju se na EEG-u veoma spori valovi učestalosti, između 0,3—4/sek, a relativno velike amplitude; ti se valovi zovu δ-valovi.

Pojavu, da u stanicama mozga nastaju neke promjene električke napetosti, odkrio je prvi 1875 englezki fiziolog R. Caton, koji je radio na mozgovima majmuna i kunića. Na čovjeku prvi je uspio snimati električke mozgovne promjene njemački neurofiziolog H. Berger (1924).

Proučavanje bioelektričkih struja mozga dovelo je do novih spoznaja o funkciji živčanog sustava; elektrenkefalografija s uspjehom se već danas primjenjuje u psihiatriji i neurologiji, a psihologiji koristi u tome, što omogućuje izravno proučavanje procesa, koji su najuže povezani uz duševni život.

LIT.: H. Berger, Über das Elektrenkephalogramm des Menschen, Arch. f. Psychiat. u. Nervenkr. od 1929 dalje; A. E. Kornmüller, Die bioelektrischen Erscheinungen der Hirnrindenfelder, 1937; H. Jaspers, Electrical signs of cortical activity, Psychol. Bull., 1937; H. Davis, The electroencephalogram, Tab. Biol., 1938; A. Fessard, Signes électriques de l’activité cérébrale chez l’homme, Paris Medical, 1938; F. Bremer, L’activité électrique de l’écorce cérébrale, 1938; E. D. Adrian, The localization of activity in the brain, Proc. Roy. Soc. B., 1939; I. Bertrand, J. Delay i J. Guillain, L’électroencéphalogramme normal et pathologique, 1939; C. Trabattoni, Nuovi contributi all’elettroencefalografia, Con. di lab. di Psicologia, 1941; H. Rohracher, Die elektrischen Vorgänge im menschlichen Gehirn, 1942.Z. B-s.