ELEATSKA ŠKOLA (Eleati, Eleaćani, Elejci), filozofijska škola, koja se u 6. i 5. st. pr. Kr. razvila u gradu Eleji (j Italija, nekadašnja Velika Grčka). Njezinim se osnivačem smatra Ksenofan; glavni joj je predstavnik Parmenid, dok se među Parmenidovim sljedbenicima najčešće spominju Zenon i Meliso. U poviestnom razvitku grčke filozofije može se zametak eleatskoj nauci naći u Ksenofanovu uvidu, da se svojstva bogova — onakva, kakva ih razum nuždno shvaća — ne daju složiti s onim svojstvima, koja bogovima po antropomorfističkoj sklonosti pridaje pučko vjerovanje. E. š. sustavno razvija jezgru Ksenofanova naučavanja, da je prikladnost predmeta razumskom mišljenju jedino pravo mjerilo istine. E-oj š-i zajednička je nauka o jednom, nenastalom, nepromjenljivom i vječnom bitku; taj se bitak često slikovito predočuje kao golema, sa svih strana izjednačena (ali ne neizmjerna) tvarna kugla. Sustavno se eleatska nauka razvila tako, da je pojmovno izsažet i uokviren sveukupni smisleni doseg glagola »biti« (εἶναι; part. ὄν »ono, što jest = bitak«), koji se glagol najobćenitije pririče svim stvarnostnim podatcima — a dielom se razvila iz uvida u bezvremenost i nepromjenljivost logičkih likova (bivstvenih zrenja, pojmova), koji se mišljenjem ostvaruju i vriede za sve spoznatljivo. (»Jedno te isto je ono, što može biti mišljeno, i bitak.«) Glavne značajke izkustvenih pojava — množtvo i gibanje (promjenu) — smatra e. š. prividnošću (δόϰος), odnosno nebitkom (τὸ μὴ ὄν); znanje o mnogolikom i promjenljivom svietu suprotstavlja kao uvjetnu spoznaju ili »smrtničko« mnienje (δόξα) bezuvjetnoj razumskoj spoznaji istine (ἀλήϑεια). Da bi dokazao prividnost izkustvenih podataka o množtvu i gibanju, donosi Zenon primjere zbivanja, u kojima se neposredno izkustvo kosi s razumskim pojmovnim razčlanjivanjem (Ahilej ne može dostići kornjaču, koja ide pred njim, jer u svakom bezkrajno malom vremenskom trenu kornjača postizava bezkrajno malenu prostornu prednost; jedno zrno pri padu ne pravi čujnog štropota, dok se pad hrpe zrnja — po Zenonu zbroj nečujnih štropota — čuje; odapeta strjelica u isti mah i leti i »miruje«, jer se u svakome neizmjerno malenom vremenskom trenu nalazi na određenome mjestu prostora, i t. d.). U svim tim Zenonovim analizama ili se dinamički elementi zbivanja (gibanje, vrieme, brzina i t. d.) svode na statičke jedinice (Ahilej i kornjača, strjelica), ili se mimoilazi činjenica o pragu osjeta (zrnje). — Po svojoj težnji, da čisto razumsko mišljenje i njegove tvorevine prihvati kao jedino vriedna i pouzdana uporišta spoznaje, e. š. je u jednu ruku najspekulativnija struja u predplatonskom razdoblju grčke filozofije, a u drugu ruku (još danas) predstavlja skrajnji racionalizam, koji za volju statičkih pojmovnih oblika (dobivenih stlačivanjem izkustva na obće i postojane slike) odriče spoznajnu vriednost neposrednim uvidima u vremenito-nastajnu stvarnost.K. K-ć.