ELBA (lat. ime liva, poslije Elva i napokon Elba, po ligurskom plemenu Ilvatima), otok u Tirenskome moru između Korzike i toskanske obale. Od potonje je odieljen samo 10 km širokim Piombinskim tjesnacem. Otok je brdovit (Monte Capanne 1019 m) i ima veoma razvedenu obalu. Iztočni se dio pruža smjerom SJ i sastavljen je od slojevitih stiena (vapnenci, glinenci i pješčanici) eocenske starosti, dok se glavni dio otoka pruža od I prema Z. U srednjem su dielu eruptivne stiene dielom prekrivene eocenskim naslagama, a zapadni dio je granitna planina M. Capanne. E. ima blagu sredozemnu klimu (u 22 godine bila je samo 4 puta temperatura izpod ništice), osobito na j obalama. Ima dosta kiša, najviše na z pristrancima (preko 1.000 mm). Prvobitne šume su uglavnom uništene, te pretežu riedki i kržljavi zimzeleni, grmovi »makije«; sađenjem bora i kestena u z dielu nastoje obnoviti biljni pokrov.

Na površini od 223,5 km² živi 29.859 stan, ili 129 na km² (1931). Tlo i klima pogoduju poljodjelstvu, a najviše se uzgaja loza i maslina, dok žito i povrće ima manje značenje. Od osobite su gospodarske važnosti rudnici željeza u i dielu otoka. Rudu su vadili već u starom vieku, a i danas su tu glavni talijanski nalazi, iz kojih su 1931 dobili 400.000 tona rude. Talionice u Portoferaju prerađuju prosječno jednu petinu rude, a ostalo se izvozi u druga industrijska mjesta Italije. Okolna mora su bogata ribom (tunj i srdela), te je ribarstvo dosta razvijeno. Oko ⅘ stanovničtva živi u gradskim naseljima, među kojima je glavno i najvažnije Portoferaio. Ovakav razpored stanovničtva kazuje, od kolike su važnosti rudarstvo i industrija, a to se vidi i po kolebanju broja stanovnika. G. 1901, kad je obnovljeno rudarstvo, bilo je na otoku 23.000 stan., 1911 već 30.000, a u godinama poratnog nazadka smanjuje se na 27.995 (1921). Stanovnici su dosta nazadni, te ima još i danas znatan broj nepismenih.

Zbog rudnoga bogatstva i važnoga stratežkog položaja imala je E. burnu prošlost. U 6. st. prije Kr. pripadao je otok Etruščanima. U polovini 5. st. (453) dolaze ovamo Grci iz Sirakuze, koji su otok nazivali Λἰϑαλία ili Αἰϑάλη »zadimljena«, što je sigurno bilo u vezi s talionicama željeza. U srednjem se vieku na otoku i okolnome moru često sukobila Piza, kojoj je E. najduže pripadala, sa Saracenima i Genovežanima, u početku 16. st. (1509) dolazi pod španjolsko vrhovničtvo, ali i dalje strada od španjolskih i tuniskih gusara; u polovini istoga stoljeća (1553) došao je otok pod vlast toskanskih vojvoda (Medici), koji su ga počeli utvrđivati. U 17. st. osvojila ga Španjolska, g. 1796 Englezi, a tri godine kasnije Francuzi. U cestama, utvrdama, javnim zgradama i sl. ostavio je trajne tragove kratak boravak i vlast Napoleona (1814—15). Poslije je E. pripala Toskani i preko nje je sjedinjena s Italijom.J. R-ć.