ELAGABAL (lat. Elagabalus, Eliogabalus, Heliogabalus; grč. Ἐλαγάβαλος, Ἐλεγαβάλος, Ἡλιογάβαλος i dr.). 1. Bog, zaštitnik grada Emese na Orontu, kojega su štovali u liku čunjastog crnog kamena, koji je pao s neba. Budući da je bio bog sunca, u Grčkoj ga izjednačiše s Helijem (ἥλιος »sunce«) i prema tome mu preudesiše ime u Heliogabal. 2. Odličan Sirijac iz Emese, pravim imenom Varije Avit Basian (Varius Avitus Bassianus), koji je vršio u Emesi nasljednu čast vrhovnog svećenika boga sunca Elagabala-Baala i sam se prozvao E. Spletkama bake Julije Meze (Iulia Maesa), rođakinje cara Septimija Severa, kao tobožnji sin Karakalin postaje rimskim carem (218—222) pod imenom Marko Aurelije Antonin Heliogabal (M. Aurelius Antoninus Heliogabalus) iza pobjede nad carem Makrinom (217—218) kod Antiohije 8. VI. 218. U Rim dolazi 219, gdje živeći razkalašeno razsiplje državni imutak, kuje manje vriedan novac, vlada despotski i ne obazire se mnogo na senat. Svojom glavnom zadaćom smatra uvođenje u rimsku državnu religiju kulta boga Elagabala, kojega je i sveti kamen donio iz Emese i kojemu je u Rimu sagradio dva hrama, jedan na Palatinu (Eliogaballium). Sam se naziva »vrhovnim svećenikom nepobieđenoga boga sunca Elagabala«. Uistinu je mjesto njega vladala baka mu Julija Meza. Da stiša ogorčenje vojske i naroda, imenuje sina mlađe kćeri Julije Meze Aleksiana Basiana (Alexianus Bassianus) cezarom, a kad ga je htio maknuti, bude ubijen od pretorijanaca 11. III. 222. Sveti kamen bude tada vraćen u Emesu, gdje je nastavljen kult boga Elagabala.V. P-k.