ELAFITSKI OTOCI, naziv za niz otoka, koji prema pučini zatvara Gružko-stonski kanal i proteže se između poluotoka Pelješca na SZ i Lapada na JI. Naziv potječe od Plinija, koji (Naturalis historia III, 152) spominje »septem (sedam) Elaphites«, što prema grčkom jeziku treba popraviti u Elaphitides, t. j. »zemlja bogata jelenima«. I u Jonskome moru poznaje Plinije otok istog imena. Po gajevima, u kojima je bilo jelena (grč. ἔλαφος) posvećenih božici Diani, Grci su nazivali krajeve i otoke Ελαφόυηοος (»Jelenov otok«), pa je tako i otok Brač, prema izvješću Stefana iz Bizanta, nazivan Elaphussa. I luka Brindizi na apulskoj obali nazvana je po rieči, koja u mesapijskom jeziku znači »jelen«.

Obično se uzima (Patsch i dr.), da su sedam Plinijevih E-a: Olipa, Jakljan ili Lakljan, Šipan, Lopud, Koločep, Daksa i Lokrum. Čini se, da to nije vjerojatno. Ako se kao mjerilo veličine uzme Daksa, onda u ovoj skupini ima jedanaest otoka (osim navedenih: Tajan, Crkvina, Ruda i Sv. Andrija); nije jasno, zašto Plinije nije uzeo u obzir i ove posljednje. Poluotokom Lapadom gleda kopnena obala otvoreno more, te je Lokrum izrazito odieljen od elafitskog niza. Lokrum radije pripada dubrovačko-cavtatskom nizu (prvobitni otok, na kome je sagrađen stari Dubrovnik, Lokrum, Bobara i Mrkan), koji se od Lapada proteže prema JI. Nema dakle nikakve potrebe ni opravdanosti, da se Lokrum pribroji Elafitima. I bez Lokruma ostaje u Elafitima deset otoka; ova brojčana razlika može se objasniti Plinijevom neobavieštenošću ili tako, da nizu nije pribrojio prema pučini udaljeni otočić Sv. Andriju i Tajan i Crkvinu, koje od pučine zaklanja Jakljan.

Naseljeni su Šipan, Lopud i Koločep, dok je Daksa bio samostanski ili posebnički posjed, a danas je na njemu kao i na Sv. Andriji i Olipi svjetionik. U nizu ima još i mnogo grebena kao V. i M. Skupio kod Lopuda.

Kao prvi otoci, kojima su se s pučine približavali jedrenjaci, ploveći uzdužnim jadranskim putem, bili su E. o. kod pomoraca veoma poznati i važni, i za njih je vezano nekoliko legenda. Prema jednoj je u tjesnacu Harpoti (između Jaklana i Šipana) bila bitka između Pompejeve i Cezarove mornarice, odtuda mletački naziv Bocca Pompeiana (»Pompejeva Vrata«). Zloglasni neretljanski gusari vršili su prepade kroz Vratnike, tjesnace oko Olipe, odtuda mletački nazivi Bocca Ingannatore (»varalica«) i Bocca Falsa (»varava«).

Blaga klima, pristupačnost i plodnost privukli su veoma rano stanovnike i koloniste na najveće otoke. Ovo se vidi po imenima, koja su većinom grčkog, a nešto romanskog podrietla i prilagođena hrvatskom izgovoru. Nazivi Lopud i Koločep ili Kalamota, kako ga stari Dubrovčani nazivaju, imaju veze s imenom cielog niza. U dubrovačkom latinskom jeziku Lopud se zove Lafotta, a Koločep Calafotta ili Calaphodium ili napokon Calamotta. Lafotta je akuzativ grčke složenice λαφόπόδα »jelenova noga«, dok je Ca- ostatak grčkog priedloga ϰατά »uz«. Calafotta ili Calaphodium znači prema tome otok uz Lopud, što se slaže s geografskim položajem. Gledajući otoke s neke uzvisine mogu oni zaista u pučkoj mašti izazvati predočbu jelenjih stopala. Hrvatski izgovor Lopud je dakle u vezi s dubrovačko-romanskim nazivom Lafota, a Koločep s dubrovačko-latinskim Calaphodium, dok je Kalamota, čini se, prekrojenje na osnovu t. zv. pučke etimologije kao novo tumačenje imena Calafotta prema latinskome calametum ili calamata, što znači »trskom obraslo zemljište«; s tim se podudara naziv mjesta Trsteno na susjednoj obali. P. Budmani je dobro naslutio (u Akademijskom rječniku tumačeći »Isola di Mezzo«, tal. naziv za Lopud), da je do prekrajanja prvobitnog naziva Calafotta došlo zato, da se izbjegne obsceni smisao odgovarajuće talijanske rieči. Skupio (gen. Skupjela) je u vezi s grčkom rieči οϰόπελος, odnosno latinskom scopulus »greben, otočić«. Šipan, u dubrovačko-romanskom Zuppana, bila je grčka rieč γύπανον »orlovsko gniezdo«. Kako ta rieč nije u grčkom dovoljno potvrđena, vjerojatno se krije pod tim nazivom kakva druga izvedenica od γύψ »lješinar, kragulj«, ili od γύπη »zemljana koliba«. Daksa je u vezi s latinskom rieči axis »osovina« i priedlogom de »od«, kako se taj otočić u dubrovačkim dokumentima obično i piše; metaforički naziv podpuno odgovara izgledu i položaju otočića (upor. hrvatski naziv otočića Ruda). Lakljan se zvao (»Insula«) Liciniana »Licinijev otok«, zacielo zato, što je bio posjed »praedium« ili seosko imanje »villa« nekog Licinija; suglasnik k mjesto latinskog c odgovara dubrovačko-romanskom govoru. Čini se, da je Olipa hrvatski izgovor vulgarno-latinske rieči »alapa«, što odgovara klasičnom ala »krilo«, a to se slaže s rubnim položajem otočića u elafitskom nizu. Tragove grčke toponomastike često nalazimo u dubrovačkim spisima. Tako dubrovačka kancelarija u svom latinskom jeziku naziva predjel s kopnene strane Straduna »astarea«, što odgovara grčkom ἡ οτερεὰ γῆ »suha zemlja« ili kontinent, jer je prvobitni Dubrovnik, odnosno Ragusium (sačuvan u arbanaskom narodnom izgovoru u obliku Ruš) bio na otočiću.

LIT.: Pitanja i tvrdnje, koje su ovdje ukratko skicirane, razrađene su s dokaznim aparatom u ovim studijama: P. Skok, Brendisium und Verwandtes, Zeitschrift für Ortsnamenforschung, sv. I. (1925); Isti, Les Origines de Raguse, u časopisu Slavia, sv. X. (1931); Isti, Zur Erklärung der antiken Inselnamen, Zeitschrift für Namenforschung, sv. XIV. (1938); Isti, Problem romanstva i slovenstva na našim ostrvima Lakljan, Šipan, Lopud, Koločep, Lokrum i Daksa, Jadranska Straža, sv. XVII. (1939) i sv. XVIII. (1940).P. S. i J. R-ć.