EKVIVALENT SVJETLOSTI, energetički. Odkriće mehaničkog ekvivalenta topline potaklo je, da se odredi analogna veličina kod svjetlosti. Doista je razsvjetljivanje dolaženje energije. Treba dakle svjetlost, koja u nekom vremenu zgađa neku površinu, izmjeriti jedan put kao energiju E džaul (J), drugi put kao »množinu svjetlosti« Q Hefner-lumensekunda (Hlms, → fotometrija) i dobivene brojeve izporediti. Omjer E : Q može se zvati energetičkim ekvivalentom svjetlosti, jer kazuje, koliko energije čini jedinicu svjetlosti. Međutim taj omjer ima za svjetlosti različnih boja različite vriednosti. Osjetljivost oka nije naime za sve boje jednaka; ona je na pr. za crvenu boju manja nego za zelenu, te množine crvene i zelene svjetlosti, koje su fotometrički, dakle prividno, jednake, nisu doista, t. j. po energiji, jednake, već je energija crvene svjetlosti veća. Za crvene i ljubičaste boje, koje su blizu granica spektra, gdje osjetljivost oka prestaje, omjer E : Q vrlo je velik. Od interesa je vriednost toga omjera za zelenu svjetlost dužine vala 555 mμ, budući da je za tu svjetlost oko najosjetljivije, te omjer dobiva najmanju vriednost

(E : Q ₅₅₅mμ = minimum = 0∙00144 J/Hlms.

Taj nas broj upućuje, gdje je pri proizvođenju svjetlosti krajnja moguća granica ekonomije. Dobiveni brojevi srednje su vriednosti, koje izlaze izmjerivanjem očne osjetljivosti velikog broja ljudi. Omjer E : Q nije samo različit za različite svjetlosti, već je i kod jedne te iste svjetlosti za različite ljude ponešto različit.

Što je rečeno, vriedi za oko prilagođeno (adaptirano) svjetlosti. Pri gledanju u tami oko je mnogo osjetljivije, najveća je osjetljivost kod dužine vala 510 mμ, gdje omjer E : Q prima vriednost, koja je kojih 700 puta manja od gornje vriednosti.

Prvi, ako i nedostatni pokušaj, da se definira i mjerenjem odredi »mehanički ekvivalent svjetlosti«, iznosi J. Thomsen 1863.St. H.