EKSTERIER u stočarstvu znači skupnost svih na tielu vidljivih pojava, pomoću kojih prosuđujemo razplodnu vriednost životinje. Na temelju prosuđivanja vanjštine možemo kod svih vrsta domaćih životinja približno ocieniti i neke važne fizioložke osebine, kao na pr. sposobnost ovce, kunića i mačke za proizvodnju vune i krzna, sposobnost goveda, ovaca i koza za proizvodnju mlieka, sposobnost konja za razne vrste radova, sposobnost peradi za nesenje jaja i sl. Ipak je taj formalistički način prosuđivanja razplodne vriednosti stoke samo na temelju tjelesne građe, dakle vanjskih oblika, boje i pigmentnih oznaka, danas već zastario, jer se pokazalo, da ne može dati prave slike o razplodnoj vriednosti stoke. Potrebno je, da osim vanjštine (eksteriera) ocienimo izravno i proizvodnu sposobnost razplodnjaka na temelju objektivnih izpitivanja fizioložkih osobina (mliečnosti, proizvodnje mesa, masti, vune, krzna, jaja, plodnosti, rane dozrelosti), a zatim i genetsku vriednost razplodnjaka, t. j. sposobnost prenošenja pojedinih svojstava na potomstvo.

Kod prosuđivanja vanjštine služimo se nekim tehničkim pomoćnim sredstvima, kao na pr. Lydtinovim mjerilom, šestilom, običnom centimetarskom vrpcom, kutomjerima (goniometrima) i fotografijom. Tako upotrebljavamo posebna mjerila i kutomjere za mjerenje kutova između pojedinih kostiju kod konja (hipometri, hipogoniometri) i goveda (bovometri) kao i za mjerenje kostiju glave (kraniometri). Za mjerenje težine životinja služi nam osim obične decimalne i mostne vage još i Frohweinova vrpca ili vaga, kojom možemo, nemamo li vage, na temelju izmjere dužine trupa i obujma prsiju utvrditi težinu životinje. Pomoću ovih sredstava dobivamo podatke o težini i tjelesnom obliku životinje te o omjerima između pojedinih dielova tiela, što nam omogućuje utvrditi razlike između većeg broja naoko jednakih razplodnjaka. Na temelju dobivenih podataka, a u svezi s izravnim izpitivanjem fizioložkih osobina i sposobnosti nasljeđivanja različnih svojstava na potomstvo vršimo onda razplodni izbor (selekciju) pogodnih razplodnjaka radi parenja (razplođivanja).

Za uspješno prosuđivanje vanjštine potrebno je dobro poznavanje anatomije i tjelesnih oblika različnih pasmina i sojeva, veliko izkustvo i oštro oko. Umjetnost u prosuđivanju vanjštine nije u tom, da uočimo pojedine nedostatke u tjelesnoj građi, nego da izpravno ocienimo i postanak različnih nedostataka kao i to, da li nekoji nedostatci (pogrješke) nisu ublaženi ili čak posve nadoknađeni po nekim drugim prednostima u građi tiela. Tako na pr. u stražnjem dielu previsok, t. j. hrtu slični usukani i nadgrađeni konj ne će kod preskakivanja zapreka (preponske trke) stradati zbog težišta pomaknutog prema napried, ako mu je prednji dio trupa dovoljno dubok i širok, a noge snažne. Nauka o vanjštini domaćih životinja stavlja posebne zahtjeve s obzirom na dimenzije, zatim oblik i smještaj pojedinih dielova životinjskog tiela. Tako je na pr. oblik glave, oblik, položaj te boja rogova i ušiju, zatim vrata, grebena, zdjelice, prsiju i drugih organa značajan za prosuđivanje pasmine, spola, konstitucije, zdravlja, starosti, temperamenta i ćudi životinje. Oblik glave, vrata, prsa i zdjelice značajan je za razlikovanje mužke i ženske životinje (spolni dimorfizam). Mužke životinje imaju kraću i širu glavu, kod rogate stoke kraće i jače rogove, kraći i snažniji vrat s jakom šijom, bujniji porast dlaka, dublja i široka prsa, užu zdjelicu, živahniji temperamenat negoli ženske životinje. Ove oznake nazivamo sekundarnim spolnim oznakama. Različni oblici i stavovi nogu značajni su za ocjenjivanje radne sposobnosti razplodnjaka, a različni oblici vimena za ocjenjivanje mliečne sposobnosti goveda, ovaca, koza i svinja. Koža i dlaka također nam služe kod ocjenjivanja pasminskog tipa, zdravlja, konstitucije, izmjene tvari, spola, starosti, njege i prehranbenog stanja životinje.

Ukratko ćemo spomenuti važnost boje kože, rogova, papaka, kopita i dlake za prosuđivanje pojedinih pasmina kod različnih vrsta domaćih životinja, budući da su kod ovih kao posljedica udomaćivanja (domestikacije) tokom vremena nastale vrlo značajne promjene s obzirom na bojadisanje (pigmentaciju) kože i kožnih tvorevina. Tako su na pr. divlje životinje jednobojne, za njih je značajna t. zv. »divlja boja« dlake (aguti boja), pod kojom razumievamo naizmjence svietla i tamna mjesta u dlaci, koja se kao prsteni nižu uzduž dlake izazivajući dojam jednobojnosti. Divlja boja zaštićuje životinje od neprijatelja, jer je izvrstno prilagođena okolišu. To zonalno razpoređivanje boje (pigmenta) u dlaci divljih životinja uvjetuje posebni nasljedni faktor ili gen, kojeg je način (modus) nasljeđivanja moderni mendelizam gotovo podpuno razbistrio. Kao posljedicu udomaćivanja smatramo pojavu crne boje u dlaci (melanizam), zatim smeđe do crvene (eritrizam), žute (flavizam), biele do sive boje (leucizam), do kojih boja dolazi zbog nagomilavanja melanina ili pak zbog postepene sve jače redukcije pigmenta u dlaci uz prisutnost pigmenta u koži. Ove se variacije pojavljuju i kod divljih životinja, kojih je obstanak ipak ugrožen, jer ih takve boje ne zaštićuju dovoljno od grabežljivih neprijatelja. U borbi za obstanak takve životinje propadaju, jer postaju žrtvom prirodne selekcije (pr. razplodnog izbora). — U slobodnoj prirodi može doći i do podpune redukcije pigmenta u koži i dlaci (albinizam), a povrh toga još i u žilnici i šarenici oka, u kojem slučaju govorimo o totalnom albinizmu ili posvemašnjoj redukciji pigmenta. Daljnja je pigmentna variacija pojava bielih znakova na pojedinim mjestima tiela uzrokovana djelomičnim gubitkom pigmenta u koži i dlaci. Bieli znakovi mogu biti ograničeni na glavi (cviet, zviezda, lisa, brnja), nogama, trbuhu, repu i vimenu, a mogu se proširiti i na druge dielove trupa (šarci). Čovjek je ove pigmentne variacije, koje također uvjetuju različni nasljedni činbenici, uzgojnim postupkom ustalio stvorivši niz različnih pasmina i sojeva domaćih životinja. Tako su kod konja nastale različne variante, kao na pr. jednobojno crni konji (vranci), jednobojno smeđi konji crne grive, repa i donjeg diela nogu (dorati), jednobojno crveni konji s istobojnom grivom i repom svjetlije ili tamnije boje (riđani, alati), jednobojno žuti konji s tamnom grivom, repom i donjim dielom nogu (kulaši, plavci), isto takvi sa žutom ili žućkasto bielom grivom i repom (izabeli), zatim konji sive i biele dlake, sivci i bielci (čilaši).

Čovjek je uzgojio i različne variante s obzirom na dužinu i oblik dlake, kao i dužinu i oblik rogova, ušiju i repa, izkoristivši nasljedne variacije, koje su se pojavile kod domaćih životinja. Tako su nastale različne pasmine duge dlake i vune, kao na pr. angora-koze, mačke, psi, kunići, zamorčeta (angorizam) pa karakulska ovca, koja se odlikuje skupocjenim kovrčavim karakulskim krznom (perzijanac), pa dugouhe pasmine koza, pasa i kunića, te pasmine s kratkim ušima i bez uha, t. j. ušne školjke (na pr. ćule ovce).

Subjektivnu ocjenu vanjštine podkrepljuje stočar objektivnim ocjenjivanjem, koje vrši poentiranjem, t. j. ocjenu izrazuje brojkama ili poenima, a ove unosi u tablicu za ocjenjivanje. Kod toga se posebno ocjenjuje (analizira) svaki važniji dio tiela, svako fizioložko svojstvo i podrietlo životinje, a sud izriče brojevima (točkama ili poenima). Zbroj točaka daje konačnu ocjenu životinje. Promatrajući životinju ocjenitelj je izpoređuje s modelom savršene životinje, koji odgovara standardu, t. j. idealnom pasminskom tipu za neku pasminu. Savršeno građeno i po svojim svojstvima bezpriekorno grlo dobiva najveći broj točaka određen za upotrebljeni sustav poentiranja, izrađen od bivšeg njemačkog poljodjelskog družtva D. L. G. U tom sustavu zbroj svih poena iznosi 100, od kojih odpada na uzgojnu vriednost 30, vanjštinu 25, proizvodnju vriednost 30 i obći utisak 15 točaka.A. O.