EKSTAZA (grč. ἔϰστασις od ἐξίσταμαι »biti izvan sebe«), duševno stanje najvećega oduševljenja, zanesenosti, uzhita, gdje je duševni život podpuno absorbiran intenzivnim doživljavanjem jedne ideje ili jedne jake emocije ili jednog objekta. Sviest je sužena slično kao u hipnozi. Čitava eksistencija čovjeka zgusnuta je u proživljavanom čuvstvu. Osoba ima halucinatorne doživljaje, dobiva nove spoznaje. Najčešće je tielo ukočeno, glava izturena napried, pogled fiksiran, a lice pokazuje izražaj najveće slasti ili pak straha. To je kataleptična forma ekstaze. Druga, konvulzivna forma je rjeđa, a poznata kao masovno-psiholožka pojava, gdje dolazi do grčeva, osoba se baca na tle, ima jasne vizionarne pojave uz suženje sviesti. U e-i je subjekt izoliran od okoline, senzibilitet je otupljen ili posve nestao, odnos s okolinom je prekinut.

E. može biti spontana ili provocirana. Njen nastup pogoduju faktori, koji su dielom autosugestivno-hipnotičke prirode: absolutna samoća, nepomično dugotrajno fiksiranje očima, monotono ponavljanje magičnih formula, ali i seksualno-ritualni plesovi kao i neke opojne droge.

U ekstatičnim doživljajima nalaze se mnogi seksualno-erotski momenti. Psihopatologija poznaje ekstatična stanja kod raziičnih psihopata, poglavito histeričnih, kod epileptičara i kod shizofreničara. I tu se radi o stanjima suženja sviesti s halucinatornim, naročito vizionarnim doživljajima, s afektom sreće ili tjeskobe, a ponajviše erotskoga ili religioznog sadržaja. Stanja su prolazna, kraćeg trajanja. Za njihovo nastajanje, osim bolestne podloge u samoj psihopatskoj konstituciji ili one, koju stvara duševna bolest, odlučni su i autosugestivni momenti.Z. S.

U teologiji razlikujemo pravu i nepravu e-u. Prava je e. vjerska, kojoj je predmetom Bog i stvari, što se na Nj odnose, a javlja se ili kao prolazni stadij mističkog života ili je bez ikakve organske veze s mističkim životom; u prvom se slučaju može zvati mistička, a u drugom karizmatička, što su joj klasičkim primjerom proročka zanesenja. A može prava e. biti i demonska, koja nastupa u obliku »obsjednuća« ili »posjednuća« čovjekova po đavlu. — Neprava e., koja je često svojim popratnim tjelesnim pojavama nalik na demonsku, ali može biti nalik i na vjersku, može prema uzroku biti: fiziologijska izazvana podraživanjem živčanog sustava različnim otrovima, kao na pr. opiumom; patologijska izazvana bolešću živčanog sustava, kao na pr. kod velike bolesti (padavice), u katalepsiji, histeriji i sl.; medijska izazvana različnim pomagalima, koja imaju služiti usredotočivanju (koncentraciji) sviesti na jedan predmet, kao na pr. »trans« kod spiritističkih medija, u hipnozi, džogizmu i po različnim magijama primitivnih naroda, ukoliko se ove zadnje nemaju svesti na demonsku e-u; psihologijska, kakva je zadubljenost u predmet studija kod učenjačke »ekstaze« ili »raztresenosti« te umjetnička »inspiracija«. Sve te »ekstaze« u manjem ili većem stupnju kidaju komunikaciju s vanjskim svietom te dovode do padanja vegetativnog i osjetnog života, ali ih ne prati nadnormalno, već u najboljem slučaju tek nenormalno spoznavanje.

Ontologijski temelj ekstaze. Mogućnost e-e dana je duhovnošću ljudske duše ili njezinom unutrašnjom nevezanosti na tvar (tielo) u višim duševnim radnjama. Premda naše mišljenje redovito prate tjelesne predočbe, i premda u nas nema neposrednog zrenja duhovnih predmeta, ipak je jasno, da te predočbe nikako ne sačinjavaju same misli, koja, štoviše, bez njih neposrednije i savršenije doseže svoj predmet. Nema dakle nikakve potežkoće u tom, da na pr. Bog ili kakva viša inteligencija nekim neposrednim dodirom s dušom i njezinim višim sposobnostima dovedu do nadnormalnog njihova djelovanja, koje će onda toliko zauzeti duševnu snagu, te je uzmanjka za tjelesno-duševne radnje, što će zato morati popustiti pa i (prolazno) sasvim prestati. U prvom je dakle redu moguća vjerska nadprirodna e., do koje dovodi posebno djelovanje Božje u duši, te demonska, koju uzrokuje demon svojim utjecajem na čovjeka. Načelno ili a priori ne bi onda bila nemoguća ni prirodna vjerska e., u kojoj bi duša uz stanovite, nama nepoznate uvjete i okolnosti mogla doći do čistog zrenja duhovnih predmeta, napose Boga; dakako, da ovo posljednje još nipošto ne bi bilo neposredno gledanje. U prilog toj mogućnosti govori i činjenica, da se gotovo u svim vjerama javljaju i »ekstatičari«, od kojih su svjetskoga glasa osobito Plotin i Budha (v.). Ali kako nemamo nikakva pozitivnog tumačenja za takvu e-u osim gole načelne mogućnosti, to bi pitanje odlučio samo pozitivno utvrđeni primjer, a takva još do danas nema, pa ni u Plotinovu slučaju.

Do prave e-e teorijski može doći na dva načina: a) tako, da duša svojim višim sposobnostima (razumom i voljom) na neki₍način ostavlja tielo, »izilazi iz tiela« (por. 1 Kor. 12, 2, gdje sv. apostol Pavao govori o sebi u trećem licu: »Znam čovjeka u Kristu ... i znam, da je taj čovjek — ili u tielu ili izvan tiela, ne znam, Bog zna — bio odnesen u raj, i čuo neizkazane rieči, kojih čovjeku nije slobodno govoriti«) te dolazi u neki neposredni dodir s Božanstvom, odnosno s nekim višim principom, ili b) obratno: Božanstvo ulazi u dušu, koja onda postaje puna Boga (grčki ἔνϑεος od čega ἐνϑεάζω ili ἐνϑουσιάζω, pada u »entuziazam«. Ime e. ili zanesenje pristaje zapravo samo prvom slučaju, ali mu je značenje ubrzo prošireno tako, da se upotrebljava i za drugi slučaj.

Psihologija ekstaze. Razlika između vjerske (nadprirodne) i ostalih, napose patologijskih ekstaza. Vjersku, osobito mističku e-u veoma je fino psihologijski izanalizirala i pomno obradila španjolska karmelićanska škola (sv. Terezija Avilska, sv. Ivan od Križa). Prema sv. Tereziji mistička e., koju bismo mogli s Tanquereyem odrediti kao uronulost duše u Boga uz obustavu rada vanjskih osjetila, jest središnji element t. zv. ekstatičkog sjedinjenja s Bogom ili »duhovnih zaruka«, što se nalaze u sredini između jednostavnog sjedinjenja s Bogom (»podpuno sjedinjenje nutarnjih duševnih moći«) i sjedinjenja, što preobražava, ili »duhovnog vjenčanja«. Obustava rada vanjskih osjetila posljedica je uronulosti u Boga i vezanosti duševnih moći s Bogom u jednu ruku, a u drugu slabosti tiela, koje, neobiklo novom načinu rada duše, naprosto zataji u svojim funkcijama. Stoga e. ima različnih stupnjeva, već prema stepenu pasivnosti osjetnog života: obična e., koja se polako i organski oblikuje, zatim zanesenje, koje nastupa naglo i silovito, te napokon najviši stupanj ili »liet duše«. S vremenom se i tielo priuči na novi način duševnog rada pa može normalno nastavljati svoje običajne vegetativne i osjetne funkcije; to je prielaz iz »duhovnih zaruka« u »duhovno vjenčanje« ili sjedinjenje »preobraženja«.

Što se tiče načina spoznavanja u e-i ili t. zv. kontemplacije, razpravljaju teolozi, ima li se smatrati neposrednim, iako tamnim i nerazabranim gledanjem Boga, ili se radi samo o novim, od Boga ulivenim pojmovima.

Demonska ekstaza manje je iztražena i manje psihologijski jasna, stoga je nije uviek lako razlikovati od obične patologijske e-e. Demon može čovjeka dotjerati dotle, da bude sav »izvan sebe«, bilo obsjednućem, t. j. djelujući samo na njegova unutrašnja i vanjska osjetila, te uzrokujući tako žestoke napasti i bolove, bilo posjednućem, t. j. nastanivši se u tielu i stekavši nad njim vlast tako, da onda preko njega djeluje i na dušu. O demonskoj e-i može redovito biti govora samo u slučaju posjednuća, u kojem čovjek, sva je prilika, gubi sviest, pa je porast sviestnog života, što se na njemu očituje, zapravo život demona, očitovan preko tiela posjednutog čovjeka. Siguran znak za razlikovanje od neprave, osobito patologijske, e-e jest nadnormalno znanje, kao na pr. vremenski ili prostorno udaljenih događaja ili činjenica, koje se ne da svesti na »jasno gledanje«, čitanje misli, sugestiju i sl., te osobito znanje ili barem razumievanje nikada neučenih jezika. Od vjerske se opet e-e razlikuje kako popratnim tjelesnim pojavama (grčevita bacanja, nemirna trzanja, pjenjenje i sl.), tako i stavom prema vjerskim i moralnim vriednostima.

Prieđemo li na neprave e-e, odmah udara u oči razlika između psihologijske e-e, kao na pr. učenjačke ili umjetničke inspiracije (genija), i prave e-e. Kraj svih elemenata sličnosti, što ih ima (dojam pasivnosti, iznenadnost razsvjetljenja, bogatstvo osjećaja), smjesta udara u oči, kako kod psihologijske e-e nema ni izdaleka onoga nerazmjera između sposobnosti genijeve i plodova njegove inspiracije, koji vlada između sposobnosti pravoga ekstatika i učinaka ili plodova e-e, što zato bezuvjetno traži neki viši uzrok. Toga radi mnogo su brojniji pokušaji (na pr. Ribota, Delacroixa, Jamesa i osobito Janeta), da se prava, napose vjerska e. svede na patologijsku. Međutim između vjerske i patologijske e-e postoji bitna razlika uz neke nebitne sličnosti, a ta se razlika očituje napose u pojavama razumskog i voljnog života. Kod patologijske se naime e-e smanjuje razumska djelatnost: pažnja je usporena, shvaćanje osiromašilo, sjećanje razbijeno i ciela sviest tako promienjena, da u krajnjim slučajevima može doći i dolazi do podpune depersonalizacije i »razkrojenog ja«, a u svakom slučaju dolazi do idejnog siromaštva sve do monoideizma, koji raztače cieli sviestni život. Sasvim je protivno kod prave vjerske e-e s njenim nadnormalnim bogatstvom razumskog života i spoznaja, u kojem doduše, može se reći, također vlada jedna misao vodilica, ali koja ne raztače jedinstva i bogatstva sviesti kao patologijski monoideizam, nego ih naprotiv organizira u bogatstvo jedinstva i jedinstvo bogatstva. Još je očevidnija razlika s obzirom na voljni život: kod patologijskih ekstatika volja postaje igračkom utisaka, mušica, sugestija tuđe volje, bez svake poduzetnosti, tako da raztočenost intelektualnog života i slabljenje volje dovodi pomalo do slabljenja i ništenja ličnosti.

LIT.: Djela sv. Terezi je od Isusa (hrvatsko izdanje u prievodu Biničkog, 3 sv.), Zagreb 1933; Djela sv. Ivana od Križa (francuzko izdanje u prievodu Hoornaerta), Pariz 1922; Maréchal, Études sur la psychologie des Mystiques, Pariz 1924; Poulain, Des grâces d’orasion, Pariz 1925, Fröbes, Lehrbuch der experimentellen Psychologie, 2. sv., Freiburg i. Br. 1929; Zahn, Einführung in die christl. Mystik; Tanquerey, Précis de théologie ascétique et mystique; James, The varieties of religious experience, London 1929; Janet, Une extatique, Pariz 1900; Isti, De l’angoisse à l’extase, 2 sv., Pariz 1926—28, o čemu v. Études carmélitaines, Pariz 1931 i dalje; H. Bergson, Deux sources de la morale et de la religion, Pariz.K. G.