EKSPRESIONIZAM u likovnoj umjetnosti u širem je smislu umjetničko nastojanje, koje više teži da što neposrednije izreče osjećajni sadržaj, nego da točno prikaže predmet iz prirode. U tom je smislu ekspresionistička kasna antika, otonski viek (10. st.), kasna gotika, spiritualizam u 16. st. (Greco!), neki smjerovi barokne i iztočnoazijske umjetnosti (Indija, japanski drvorezi, koji prikazuju glumce) pa umjetnost primitivnih naroda (Crnaca, Polinezijaca).
Rieč e., kao točna oznaka za umjetničko-poviestnu epohu, znači skup umjetničkih strujanja, koja su se oko 1900 sviestno širila u Evropi kao reakcija na impresionizam (v.), te su odtada kojih dvadesetak godina najodlučnije određivala smjer, kojim će udariti evropska umjetnost. E. su neposredno pripremili Cézanne i Gauguin, i to iz samoga impresionizma, dok je još bio u razvoju. Obojica su težila za »absolutnim« oblikovnim izrazom, koji ne bi bio vezan samo na časovit utisak. Monumentalno-dekorativni likovi Švicarca Hodlera, sanjarsko vizionarna ugođajna umjetnost Norvežanina Muncha te izražajna dinamika Holanđanina van Gogha još se jače odbila od časovita utiska. E. se dalje razvijao uzporedno ponajviše u Francuzkoj i Njemačkoj, odakle se širio i jače ili slabije zahvaćao gotovo sve zemlje. Prieđemo li preko Henri Rousseaua (Carinik), izoliranog samouka-predteču toga pokreta, glavni je predstavnik francuzkoga e-a Henri Matisse, koji je u družtvu svojih prijatelja, »fauves« (divlje zvieri), nastojao izraziti svoju oblikovnu volju; to nastojanje branio je i teoretski u časopisu »Grande Revue«, 1908. Iako su se razilazili u pojedinostima, pristali su uz Matissea mnogi slikari i grafičari: Bracque, Derain, Lhote, Friesz, Vlaminck, Dufy, Marie Laurencin i Španjolac Pablo Picasso, koji je prošao mnoge razvojne faze i stekao svjetski glas, osobito svojim pokušajima, da novu oblikovnu volju poveže s geometrijskom pravilnošću (kubizam). U Njemačkoj nije impresionizam nikada pobiedio idealističko-kompozitorske smjerove, pa je e. našao još plodnije tlo, jer se povezao sa srodnim strujama u politici, prirodnim znanostima i u pjesničtvu. E-u se među znatnijim impresionistima priklonio Lovis Corinth. »Die Brücke« u Dresdenu bilo je prvo umjetničko njemačko družtvo, koje je zastupalo e. Pored slikara, članova toga družtva, koji su poput Francuza razmahali formalnu maštu (Heckel, Pechstein, E. L. Kirchner), iztakli su se i oni, koji su se strastveno borili, da slikarskim sredstvima izraze svoj osjećaj (Schmitt-Rottluff i osobito Emil Nolde); istim je putem udarila i rano preminula Paula Becker-Modersohn. Pokazalo se doskora, da je e. stil kongenialan vjerskom čuvstvu modernoga njemačkog katolicizma (Caspar, Eberz i stakloslikar Thorn-Prikker). Članovi družtva »Der blaue Reiter« (osn. 1911) sjedinili su absolutan oblik sa simboličnom sadržajnošću. Najznatniji su mu predstavnici Franz Marc, Aug. Macke i Paul Klee, a tim su putem kasnije išli Baumeister i Schlemer, oba iz Württemberga. Švicarca Paula Kleea potaknuo je Rus Vasilij Kandinski, koji je tada živio u Njemačkoj, a već u domovini pripadao t. zv. ruskim konstruktivistima (Lisicki, Malevič, Tatlin), da svoju umjetnost podpuno odvoji od predmeta u prirodi. Tom su abstraktnom smjeru pripadali i umjetnici, koji su se okupili oko »Bauhausa« u Dessauu. Tu se izticahu Madžar L. Moholy-Nagy i berlinski »dadaisti« John Heartfield i Wieland Herzfelde. Lyonel Feininger zastupa kubizam u Njemačkoj, a ekspresionist je svoje vrste i Kokoschka, austrijski slikar portreta i krajobraza. Max Beckmann, Georg Grosz i Otto Dix povezali su odlučnu stilizaciju s najradikalnijim verizmom i tako »novom stvarnošću« prevladali e.
U Italiji se razvilo »literarno« slikarstvo, koje je, pod utjecajem psihoanalitičkih struja, postavljalo predmete jedan do drugoga ne obazirući se, što se nisu zbivali u isto vrieme. Iz toga »futurističkog« slikarstva (Boccioni, Russolo) proizašla je doskora idealistička stilska umjetnost, koja bolje odgovara talijanskome duhu (Carra i De Chirico). Nordijske zemlje zastupa Norvežanin Munch, koji je među prvima pokrenuo e.; kasnije pristaju uza nj Šveđani Grünwald i L. Engstrom, Danci Giersing i Salte, Norvežani Sörensen i Krogh, Finci Collin i Saltinen. U Holandiji, van Goghovoj domovini, javili su se: Kees van Dongen (koji se u Parizu pročuo kao portretist otmjena svieta) i Piet Mondrian. U Španjolskoj se e. djelotvornije očitovao u stilizatorsko-dekorativnom slikarstvu Ignacija Zuloage. U češkom su slikarstvu djelovali kongenialno s parižkim smjernicama Filla, O. Kubin i Zrzavý.
Budući da se kiparsko stvaranje ne može podpuno odieliti od predmeta, ograničile su se ekspresionističke težnje već od samog početka, da iztaknu ekspresivne elemente. Nastojeći, da predmet što više priguše i da se od njega što jače odvoje, prešli su Rusi, a osobito Arhipenko, u najveću skrajnost; M. Chagall, njegov zemljak, nije tako dosljedan. U Francuzkoj se pod vodstvom A. Maillola traži sažet oblik, dok su Belgijanac Minne te Niemci Lehmbruck i Barlach izticali izražajni element, koji su uskladili s čuvstvima sredovječnih mističara.
U Hrvatskoj je narodna duša snažno progovorila u ekspresionističkim djelima kipara Ivana Meštrovića, koji je pored Maillola utjecao na mnoge mlađe hrvatske kipare. U slikarstvu je značajan monumentalno-stilistički rad Joze Kljakovića; u djelima slikara Šeferova i Joba ogledaju se kolorističke tendencije, a dekorativne u radovima Glumca i Trepšea. Gecan i Režek radili su na mahove kubistički, a Ružička, oslanjajući se na Niemce. stilizira svoje krajobraze.
LIT.: W. Kandinsky, Über das Geistige in der Kunst, 1912; P. Fechter, Der E., München 1914; M. Deri, Naturalismus, Idealismus, E., Leipzig 1919; H. Hildebrandt, Über den E. in der Malerei, 1940; M. Picard, Das Ende des Impressionismus, 6 izd., 1920; W. Hausenstein, Über den E. in der Malerei, Berlin 1923; E. von Sydow, Die deutsche expressionistische Kultur und Malerei, 1920; E. Utitz, Die Überwindung des E., Stuttgart 1927; L. Justi, Von Corinth bis Klee, 1931; P. Thoene, Modern German Art, Harmondsworth 1938.F. C.
Ekspresionizam u književnosti znači jednu od značajnih i određenih pojava iracionalizma, koje se u prvoj četvrtini 20. st. javljaju pod imenom futurizma, nadrealizma, dadaizma, zenitizma i t. d. E. je značajan u književnosti samo za germanske zemlje (napose Njemačku) i one, koje su pripadale njihovu krugu utjecaja, te se izrazito razlikuje od njih, premda je srodan spomenutim sličnim pojavama u drugim zemljama. U Njemačkoj je naturalizam najjače zapao u »triezni« racionalizam i filisterij t. zv. »građanskih« slojeva, upravo gradske i sobne kulture, koja suzuje vidike i kida dodir s prirodom, premda je nastojao izvrgnuti ruglu i kritici unutarnju prazninu toga života i neplodnost njegova konzervativizma. Strindberg je vizionarstvom nekih svojih drama (Put u Damask, Uzkrs) predteča i srodnik e-a, a tako i Gerh. Hauptmann i Wedekind. E. je nastupio izrazito protiv racionalizma i naturalističkog liberalizma, a ujedno i protiv družtvenog poredka, koji je podržavao takav idejni sviet. Kao reakciju protiv psihologizma i relativizma e. iztiče prvenstvo duha i obnovu družtva po duhovnim silama. Protiv uzkoće kruga družtvenih odnosa (obiteljskih, staležkih, narodnih) iztiče »čovječanstvo«, kojemu se obraća patetičnim manifestima za »spas«. Atmosfera uoči prvoga svjetskog rata i same godine rata pa prvo poslijeratno razdoblje sa svojim očekivanjem socialne revolucije s podpunom preobrazbom družtva pogodovali su razmahu takve književnosti. Nabubrelost, zahuktanost, eksplozivna uzbuđenost prekomjerno napetog očekivanja prevratnih težnja daju stilske oznake književnim tvorevinama e-a. U tom se može e. točno uzporediti s pojavom »Sturm und Dranga« u Njemačkoj i ranog romantizma u francuzkoj književnosti. Prema tome označuje e. više neko stanovito stanje književnosti nego književni smjer u onom smislu, kao što je klasicizam, romantizam, realizam i dr. E. nije stvorio nijedno djelo trajne vriednosti, iako je dao neobično dinamičan izražaj jednom prelaznom razdoblju. Osim toga on u svom zametku krije u sebi značajnu podvojenost: protiv »građanskog« niveliranja naturalizma ustaje pojedinac kao nosilac svoje vlastite slike svieta, koja ne znači doduše simbolističko zatvaranje u svoju osobnu odieljenost, ali nameće svoje gledanje kao ekstatičnu viziju budućnosti, odnosno »unutarnjosti« svieta. Prema tomu izskače snažno subjektivni moment (lirika), dok se u drugu ruku traži prevratni čin, spasonosno djelo, udarna djelatnost protiv »družtva« za »čovječanstvo« (drama).
Kako je čitavo to nastojanje samo vizija, nezavisna od realnosti (odtuda i naziv e.), ona je imaginarna, nepovezana i raztrgana. Prekomjerni razpon patosa kida skladnost cjeline. Stoga je formalno obilježje e-a atomizacija forme: granice između književnih vrsta kidaju se, u pripoviest upada lirika (ne kao citat, nego kao subjektivna refleksivna naknada za psihologijsku analizu i opise vanjskih pojava), drama je nabrekla lirizmom te se razpada u »slike« kratka daha, a u romanu (koji je najmanje zastupan) nema čvrste osovine jedne povezane radnje, nego se motivi (realni i irealni) ukrštavaju i sieku bez prielaza i posebnog obrazloženja. Atomizacija ide još dalje: e. hoće da obnovi i jezični izražaj pa stoga mienja značenje interpunkcije u rečenici, stvara krnje rečenice dajući pojedinim riečima značenje čitave rečenice, stvara neobične asociacije pridjeva i imenice i t. d. Tako nastaju vanredno oštra opažanja i neodoljivo izrazite slike pojedinosti, ali se cjelina »nasukala« na suviše abstraktnom, obćenitom poimanju »preporoda« čovječanstva. Kriticizam je jači od stvaralačtva.
»Tako postaje čitav prostor ekspresionističkog umjetnika vizijom. On ne vidi, on gleda. On ne crta, on doživljava. On ne reproducira, on oblikuje. On ne uzima, on traži. Sada nema više lanca činjenica: tvornice, kuće, bolest, bludnice, vrisak i glad. Sada postoji njihova vizija. Činjenice imaju samo toliko značenja, koliko ruka umjetnika, proničući kroz njih, zahvaća ono, što stoji iza njih. On vidi čovječansko u bludnicama, božansko u tvornicama. On upleće pojedinačnu pojavu u ono veliko, što sačinjava sviet... Sve zadobiva odnos prema vječnosti« (K. Edschmid). Tu se opet sukobljuje vjerski transcendentni pogled u daljinu s bezobzirnom udarnošću prevratnog nastojanja: Werfel je religiozan duh, R. J. Sorge katolički obraćenik, dok je Toller komunist, Hasenclever patetični »preporoditelj« bez jasnih konkretnih ciljeva, i t. d.
U Njemačkoj su najznatniji ekspresionisti na polju lirike: Stramm, Werfel, Stadler, Däubler, Trakl, Heym (Antologija K. Pinthusa »Menschheitsdämmerung«); u drami: Kaiser, Unruh, Sternheim, Hasenclever, Sorge, Toller; u prozi, mnogo manje zastupanoj: Edschmid, Utitz, Döblin. U Hrvatskoj je e. zadobio posebno značenje atmosferom balkanskih ratova i razdobljem između njih (politički atentati) i 1914, te prvim svjetskim ratom i njegovim neposrednim posljedicama. Analogija s pobieđenom i desorientiranom Njemačkom očituje se u hrvatskom sudjelovanju u svjetskom pokolju bez jasnoće o cilju i svrsi te razočaranju u političkom, družtvenom i gospodarskom stanju iza rata svršenog g. 1918. Prema sudbonosnoj težini tih činjenica ukazuje se artizam Moderne kao dokona igrarija. Premda treba Modernoj priznati mnoge zasluge za proširenje stvarnog područja, iztančanje umjetničke forme, niansiranje ljestvice osjećajnosti i dr., ipak uz gromki urnebes e-a djeluje mnogo toga dekorativno i namješteno. Ali zato e., koji se koristi i tehnikom filma, ima poput ovoga neposredan dojam, ali i više psiholožki i ideoložki dokumentaran nego umjetnički dovršen značaj. Stoga se e. i razvio ondje, gdje je imao konkretnu podlogu, dok su dadaizam, nadrealizam i slične pojave zabrazdili u pretjerani subjektivizam i abstrakciju.
U Hrvatskoj je e. uz povoljno političko i socialno tlo naišao i na nekoliko neobično snažnih talenata, od kojih su neki radi svoje kratkovječnosti i dali svoje najjače u stilu e-a (A. B. Šimić, Donadini), dok su drugi (M. Krleža, A. Cesarec, G. Krklec i dr.) s vremenom izišli iz e-a te se razvili u drugom smjeru. Najjače se razvila drama kao neposredni dodir pjesnika s gledaocima, s (imaginarnim) masama »čovječanstva« (Krleža, Krklec, J. Kulundžić, T. Strozzi, T. Prpić, J. Kosor), uz to i lirika (A. B. Šimić, Krleža, Krklec, Cesarec, Kosor i dr.), dok su roman i pripoviedka slabije razvijeni, iako vrlo značajni (Krleža, Cesarec, Donadini, Kulundžić, S. Tomašić). Kritičko-ideoložka djelatnost zastupana je gotovo izključivo časopisima, kojima je značajka efemernost i veća ili manja izključivost njihovih izdavača i urednika (Krležin »Plamen«, Donadinijev »Kokot«, Šimićeva »Vijavica«, pa »Juriš«, »Vedrina«, »Književna Republika« i dr.), koja je u značajnoj opreci s načelnim socialnim stavom e-a, a taj paradoks sliedi upravo iz pesimističkog razpoloženja ovih stvaralaca, koji — po vlastitom očitovanju — uzaludno nastoje spasiti čovječanstvo (sravni tragediju genija u Krležinim dramama kao Cristbal Colón, Michelangelo Buonarroti), kao i mutno, crno gledanje na osnovnu stanicu čovječanstva, obitelj. Erotski problem pretvara se u sebičnost (Krležina Golgota) ili međusobno izgrizanje muža i žene, neprijateljstvo spolova (Adam i Eva). U drugu ruku upada e. u Njemačkoj, a i drugdje u protivni ekstrem, u religiozno vizionarstvo i ekstatičnost (u Njemačkoj Werfel, R. J. Sorge, Weissmantel, kod nas B. Storov i znatnim dielom Đ. Sudeta).
LIT.: A. Soergel, Dichtung und Dichter der Zeit, Leipzig 19306; Diebold, Anarchie im Drama, 19284; F. F. Schneider, Der expressive Mensch und die Lyrik der Gegenwart, 1927; H. Bahr, Expressionismus, München 1916; K. Edschmid, Über den Expressionismus in der Literatur und die neue Dichtung, Berlin 19195; M. Krell, Über neue Prosa, Berlin 1919 (oba posljednja djela izišla u zbirci »Tribüne der Kunst und Zeit«, u kojoj su izišle i slične programske studije o glasbi, politici, slikarstvu i t. d.); Utitz, Die Überwindung des E., Stuttgart 1927; H. Naumann, Deutsche Dichtung der Gegenwart, 19294; J. Bab, Das Theater der Gegenwart, Leipzig 1928. — Za Hrvatsku: Lj. Maraković, Ekspresionizam u Hrvatskoj, Čas (Ljubljana) 1925; Isti, Poslije ekspresionizma, Hrvatsko Kolo (MH) IX., 1929; uz to studije, članci i polemike u gore navedenim časopisima ekspresionizma.Lj. M.