EKSPERIMENTALNA PSIHOLOGIJA, naziv za modernu psihologiju, kojim se iztiče upotreba eksperimenta u psihologijskom iztraživanju. Kao što se nekoć psihologija bila prozvala »empirijskom« za razliku od starije racionalne ili spekulativne psihologije, tako se psihologija počela obilježavati »eksperimentalnom« znanošću za razliku od dotadašnje neeksperimentalne empirijske psihologije, koja se zadovoljavala introspektivnim opažanjem doživljaja, kad bi se sami pojavljivali, a nisu bili namjerno izazvani za svrhu proučavanja. Ne radi se dakle tu o nekoj posebnoj vrsti ili grani psihologijske znanosti, koja bi se izključivo služila eksperimentom, nego se novim nazivom samo označila važna činjenica, da se i psihologija, kao neke druge empirijske znanosti, može služiti eksperimentom. To novo pomagalo nije učinilo suvišnima osnovne metode dotadašnje psihologije, nego je omogućilo stvaranje novih prilika za nutarnje i vanjsko opažanje. Stoga i nije točno govoriti o eksperimentalnoj metodi kao o koordiniranoj trećoj metodi u psihologiji. Zbog toga, što se naziv »eksperimentalna« psihologija mogao tumačiti kao neko metodičko ograničenje, danas je taj pridjevak napušten.

Prvi psihologijski pokusi vršili su se već prije izvan psihologije, na pr. u fizici, u astronomiji, u fiziologiji. Tako se u fizici psihologijskim pokusima određivalo, koje dužine valova sačinjavaju naš vidljivi spektar, ili koje dužine odgovaraju različitim bojama. Također se psihologijski utvrdilo, kako visina tona zavisi od broja titraja u sekundi, koji su uvjeti konsonancije i sl. I onda, kad je u astronomiji odkrivena t. zv. lična jednačba — po kojoj različiti opažači različitim redom zamjećuju prolaz zviezde u instrumentu i udarce sekundnog njihala — vršili su se točni pokusi, da bi se odredile psihične konstante astronomskih opažača. Napokon je poznato, kako se u fiziologiji izpituju osjetila, zapravo osjetne sposobnosti, osobito u području vida i sluha. Takva proučavanja sačinjavaju početke nove psihologije, koja se pomalja sredinom 19. st. uz imena fiziologa E. H. Webera i fizičara Th. Fechnera. I njihovu mlađem suvremeniku fiziologu-fizičaru H. Helmholtzu ima psihologija mnogo zahvaliti za nove spoznaje u području vidnih i slušnih osjeta, za spoznaje, koje su sve postignute eksperimentalnim putem. U to je doba W. Wundt sviestno uveo pokus u psihologiju kao glavno sredstvo iztraživanja te osnovao prvi psihologijski laboratorij g. 1879 u Leipzigu. Iz tog su razsadišta izašli psiholozi različitih narodnosti, koji su zatim osnovali slične laboratorije u različitim zemljama kulturnog svieta. U Hrvatskoj je laboratorij za psihologiju osnovan g. 1920 na sveučilištu u Zagrebu.

S obzirom na prigovor, koji se izticao protiv te nove psihologije od strane nekih filozofa, da se bez opravdanja prenosi eksperiment iz prirodnih znanosti na područje nefizičnih pojava, treba imati na umu, da se psihologijski pokus oštro razlikuje od fizikalnih i fiziologijskih pokusa. U svakom psihologijskom pokusu treba najprije učiniti nešto, čime se izaziva doživljaj; kad subjekt već ima doživljaj, potrebno je još, da se to nekako očituje, tako da razlikujemo ove tri među sobom povezane faze: izazivanje ili podražaj — izazvani doživljaj — očitovanje ili izražaj. Psihologijski pokus savršeno odgovara svim zahtjevima znanstvenog eksperimenta, te možemo po volji stvarati pokuse za svrhu opisivanja doživljaja (kvalitativna analiza), za svrhu nalaženja zavisnosti od različitih uvjeta (kauzalna analiza) i napokon za svrhu mjerenja (kvantitativna analiza). Primjena eksperimenta u psihologiji nije ograničena na uzko područje jednostavnih doživljaja, kako se to u početku držalo. Prema novim zadatcima iznalazili su se novi postupci. Neke vrste pokusa u obliku t. zv. testova omogućuju na pr. iztraživanje mišljenja, mjerenja inteligencije, pa i izpitivanje karakternih osobina (→ test).

Eksperimentalni postupak izvršio je u psihologiji sličan preokret kao i eksperiment u fizici. Otvorila su se nova široka područja eksaktnom iztraživanju, nagomilalo se u relativno kratko vrieme veliko množtvo važnih rezultata. Rezultati, dobiveni na taj način, nemaju samo teoretsku vriednost, nego mnogi služe i praktičnim svrhama života: oni se s uspjehom primjenjuju u školstvu, u sudstvu, u psihiatriji, u trgovini i t. d., a osobito kod izbora ljudi za neki rad i kod izbora zvanja za nekog čovjeka (→ psihotehnika).R. B-s.