EKSPERIMENT ili pokus (e.) je u znanosti postupak, kojim pojave sviestno izazivljemo i opažamo, da ih upoznamo i shvatimo. U e-u izpitujemo, kakve su zavisnosti među elementima pojava. Osnovna je metoda pritom variacija jednog ili više tih elemenata. Važno je nalaženje nezavisnosti, jer dopušta, da se u daljnjemu eksperimentiranju ne obaziremo na elemente, koji ne utječu, i time stegnemo područje eksperimentiranja bez štete za obćenost rezultata. U e-u treba nastojati ukloniti sve, što pojav prekriva ili što mu smeta. Često treba utjecaj jednog elementa na drugi umjetno pojačati, jer bi bez toga mienjanje drugoga elementa ostalo neprimjetljivo (na pr. vođenje električke struje mnogim uzvojima oko magneta; primjena resonancije; elektronske cievi za pojačanje). Ako se neko svojstvo ne da neposrednim e-om lako izpitati, a sliedi iz svojstva lakše pristupnog, onda mjesto težeg e-a substituiramo lakši.

Ima e-a, koji u jedan mah daju pregled nad velikim množtvom primjera neke zavisnosti (na pr. zavisnost boje o debljini sloja kod Newtonovih stakala). To su kolektivni e-i (J. W. F. Herschel). Ako e. pokazuje izvjestan utjecaj na neku stvar, a može se izvesti i bez te stvari, takvo se ponavljanje pokusa zove sliep e. Ako sliepi e. dade negativan rezultat, može se utjecaj, opažan u glavnom pokusu, pripisati u cielosti izpitivanoj stvari. E. je kvalitativan, ako se izvodi bez mjerenja; ako u e-u mjerimo, on je kvantitativan. Po Eddingtonu baš sve, što u fizikalnom e-u saznajemo, jest — u skrajnjoj razčlanbi — kvantitativne prirode; pa kako pri mjerenjima motrimo na mjeraćim spravama namještaj kazaljke, rezultat je e-a samo skup »odčitanih kazaljki (engl. pointer readings) i sličnih uputa«. Pravom ili »fizičkom« e-u Mach stavlja uz bok e. u misli (njem. Gedankenexperiment). Aristotelova fizikalna iztraživanja velikim su dielom takvi e-i, Stevin i Galilei bili su u njima majstori, a takvim pokusima Mayer i Joule odkrivaju postojanje mehaničkog ekvivalenta topline. Fizičkom e-u treba da predhodi e. u misli.

E., koji se prema Baconu zove e. putokaza, lat. experimentum crucis (crux »križ-putokaz na razkršću«) ili odlučni ili presudni e., ima odlučiti između dvie hipoteze, koje se među sobom izključuju (Fr. Badon: instantia crucis). Tako se Foucaultovo izpoređivanje brzina svjetlosti u vodi i zraku smatralo pogledom na optičke nauke emisije i undulacije kao e. crucis, koji je pokazao nevaljalost prve nauke i potvrdio drugu. Međutim po Duhemu e. crucis u fizici nije moguć, jedno stoga, što tumačenje pojava ne obuhvaća samo jednu hipotezu, nego skup hipoteza, te pokus može samo pokazati, da tumačenje u cjelini ne valja, a ne kazuje, koji je dio tumačenja pogrješan. Tako se u spomenutom primjeru ne smije zaključiti, da je u tadanjoj nauci o emisiji kriva baš hipoteza izbacivanja čestica, a ne koja druga hipoteza te nauke. U drugu ruku treba dopustiti, da uz tumačenje, koje je s e-om u skladu, postoje još i druga takva tumačenja, kojima se samo još nismo dosjetili.

E. je po Jevonsu opažanje plus mienjanje prilika u pojavu. Fizikalni e. je po Duhemu točno opažanje skupine pojava povezano s interpretacijom pojava, pa i Goethe kaže, da svaki e. »teoretizira«.

Eksperimentiralo se već u starom vieku, pa i kvantitativno (na pr. Ptolemejeva mjerenja loma svjetlosti). Svu važnost e-a za fiziku iztiče Galilei, koji je utro staze novoj eksperimentalnoj umieći i odmah postavio i zahtjev, da »treba mjeriti, što se da mjeriti, i udesiti, da se dade mjeriti ono, što se još ne da«. Bacon dolazi kasno te nije utjecao na razvoj fizike. S obširnošću, kakvu on preporučuje (Novum Organum), jamačno se nikada nije eksperimentiralo.

LIT.: Mach, Erkenntnis und Irrtum, Leipzig 1905; Duhem, La théorie physique, son objet et sa structure, Pariz 1906; Eddington, The Nature of the Physical World, Cambridge 1929; Gerland i Traumüller, Geschichte der physikalischen Experimentierkunst, Leipzig 1899.St. H.