EINSTEIN, I. Albert, * Ulm (Württemberg) 14. III. 1879, fizičar. Mladost je proveo u Njemačkoj, Italiji i Švicarskoj, gdje se 1896 upisao u tehničku visoku školu u Zürichu. Kao đak uzdržavao se poučavanjem. G. 1901 nastupio je mjesto u švicarskom patentnom uredu u Bernu. G. 1901 postade izvanredni profesor sveučilišta u Zürichu, 1911 redoviti profesor njemačkog sveučilišta u Pragu, a 1912 tehničke visoke škole u Zürichu. G. 1914 postane član Pruske akademije znanosti u Berlinu s pravom profesure na berlinskom sveučilištu; uzto mu je povjereno mjesto ravnatelja na Kaiser-Wilhelminstitutu za fiziku. Te je službe obnašao do 1933. Odonda izmjenice vrši službu sveučilištnog profesora u Leydenu i u Princetonu (New Jersey, USA), najposlije samo u potonjemu mjestu. Član je mnogih akademija, a uz počastne doktorate ponajznatnijih sveučilišta i druga znanstvena odlikovanja primio je i Nobelovu nagradu za fiziku za 1921. Mnogo se izticao, pa i publicistički, kao cionist.

Od E-ovih radova i rezultata s područja teoretske fizike vrlo su poznati njegov fotoelektrički zakon, kojim se započinje nova korpuskularna teorija svjetlosti, zatim brojni drugi radovi iz kvantne nauke (specifička toplina, zračenje, Bose-Einstein-statistika) pa njegova teorija Brownova gibanja (v.). No daleko je najpoznatija njegova nauka relativnosti, koja ga je uzdigla u red najznatnijih teoretičara.

Priprosto izkustvo navelo je čovjeka na zamisao absolutnog prostora, absolutnog mirovanja i gibanja, pa i absolutnog ili univerzalnog vremena. Po Newtonu te zamisli dobiše znanstvenu formulaciju, a izgrađene su do nekog vrhunca, kada je H. A. Lorentz krajem prošloga stoljeća uztvrdio, da t. zv. svjetski eter absolutno miruje, i da se absolutno gibanje kojega god tiela može shvatiti kao gibanje s obzirom na taj eter. Međutim već iz zakona mehanike, kako ih je Newton izrekao, izlazi, da se nikojim mehaničkim pokusima ne može podpuno odrediti, kakvo je absolutno gibanje tiela, pa ni utvrditi, miruje li neka točka absolutno ili se giblje. Povrh toga različiti optički i električki pokusi novijeg doba, izmišljeni, da pokažu absolutno gibanje, dadoše negativne rezultate. E. je te neuspjehe učinio shvatljivima uvođenjem i izgradnjom načela relativnosti. Po tom načelu za fizičare različitih laboratorija (koordinatnih sustava) moraju o b ć i fizikalni zakoni izaći jednaki, bio laboratorij na kopnu ili na lađi, koja plovi, jednaki bez obzira na to, kako baš leti laboratorij za Zemljom kroz svemir, t. j. jednaki danju i noću, ljeti i zimi, a jednaki i za laboratorij, koji bi se nalazio gdjegod izvan Zemlje. Poimence nema među laboratorijima razlike, koja bi se mogla shvatiti kao razlika njihovih tobožnjih absolutnih gibanja. Absolutni prostor i absolutno vrieme ne odgovaraju ničemu realnom, i u provedbi načela relativnosti oni se nadomještaju drugim zamislima, od kojih neka je najznačajnije ovdje spomenuto (→ relativnost).

E-ova se nauka relativnosti razvila na dva stupnja. Starija, osnovana 1905 i kasnije po E-u prozvana specialnom, tiče se prostora i vremena, kako se očituju fizičarima takvih laboratorija, u kojima vriedi zakon uztrajnosti (inercije). Takav laboratorij i s njime »inercialni« koordinatni sustav bila bi na pr. soba, koja daleko od svih zviezda leti bez vrtnje kroz svemir. Zamislimo dva takva laboratorija, koja se giblju jedan s obzirom na drugi, t. j. »relativno«. Kad bi fizičari iz tih laboratorija motrili jedan isti štap i određivali mu dužinu, oni bi — to tvrdi teorija relativnosti — našli različite vriednosti, koliko god bi se međusobno sporazumievali i upotrebljavali sasvim jednaka mjerila. Jedno isto tielo za različite koordinatne sustave ima različite protege. Razlike su doduše sićušne, ako je relativna brzina laboratorija »malena«, na pr. makar 100 km/sek, ali bile bi velike, kad ta relativna brzina ne bi mnogo zaostajala za brzinom svjetlosti praznog prostora, 300 000 km/sek. Kako nijednom laboratoriju ne možemo pripisati veću važnost, oba su rezultata o dužini štapa ravnopravna, te štap nema jednu, nema »absolutnu« dužinu. Slično vriedi za trajanje nekog događaja. I ono izlazi za različite koordinatne sustave uobće nejednako, koliko god se fizičari obaju laboratorija trsili, da se služe sasvim jednakim urama. Relativnost vremena naročito se iztiče još u tom: ako fizičari jednog laboratorija za dva događaja, koji se dogode na različitim mjestima, utvrde, da su se zbili u isti čas, u drugom će laboratoriju naći, da ti događaji nisu istodobni. Ta tvrdnja i E-ova kritika ideje absolutne istodobnosti zapanjuje u prvi mah možda više negoli sve druge nove tvrdnje o prostoru i vremenu. Ona obara jedan zor, kojemu smo toliko privikli, te smo voljni uzeti, da se sam sobom razumije, i jedva mu se možemo oteti. Nije čudo, da je takva nauka izprva nailazila na sumnje, pa i žestoka protivljenja, premda joj se nije mogla poreći unutarnja logičnost. Počivajući na jednostavnim predpostavkama ona doduše ruši neke prejednostavne zorove, kojih nam se težko odreći, ali zato skladno objašnjava niz izkustvenih osnovnih činjenica, koje se prije teorije relativnosti nisu mogle shvatiti. Povrh toga specialna teorija relativnosti navodi E-a još i na neslućenu spoznaju, da su masa i energija isto, činjenicu, koja se kasnije u atomskoj fizici sjajno potvrdila (→ ekvivalencija mase i energije). Danas su sumnje o E-ovoj specialnoj teoriji relativnosti umukle, pa se načelo relativnosti smatra »izkustvenom činjenicom« (izp. o tom na pr. jedan od najpoznatijih učbenika eksperimentalne fizike: Pohl, Einführung in die Elektrizitätslehre, 8. i 9. izd. 1943).

Drugi stupanj E-ove nauke čini t. zv. o b ć a teorija relativnosti (1915), »obća« zato, jer se ne ograničuje na razmatranje inercialnih koordinatnih sustava. Ona je ujedno teorija gravitacije i kao takva prvi uvjerljivi pokušaj, da se Newtonove privlačnosti shvate iz jednostavnih osnovnih pomisli, u prvom redu iz načela relativnosti. Da može biti sveza nauke o prostorovremenu i gravitacije, pokazuje primjer laboratorija, koji bi se nalazio daleko od svih privlačnih masa, a neka sila bi ga vukla »prema gore« i podielila mu gibanje, koje bi se jezikom Newtonove nauke zvalo absolutno jednoliko ubrzano. U takvu bi laboratoriju tjelesa na podu pritiskivala tlo, premda nemaju težine, pa i drugi bi) pojavi u njemu bili takvi, kakvi nam se očituju u laboratoriju, koji miruje na Zemlji. Ta se tvrdnja i s njom obća teorija relativnosti oslanja na izkustvenu činjenicu, kojoj je važnost upoznao već Newton: da se masa tiela, kada se određuje akceleracijom, poklapa s masom određivanom prema težini tiela. Obća teorija sa svojim značajnim novim rezultatima čini se da je u dobrom skladu s izkustvom. Važno je, da ona neshvatljivo djelovanje u daljinu (v.), kamen smutnje Newtonove nauke, nadomješta naukom o gravitacijskom polju, što znači sličan znanstveni napredak, kakav pogledom na elektromagnetizam zahvaljujemo Faradayu i Maxwellu. Za prostor (zapravo: prostoro-vrieme) ne vriedi obična, Euklidova geometrija, već je on neeuklidski, te mu svojstva zavise o razmještaju i brzinama svemirskih tjelesa. Obća se teorija u svom razvoju nije doduše još digla do cilja, koji bi se mogao smatrati konačnim, ali je već dosada obogatila znanost novim pogledima najvećega dosega. Poimence je ona postala osnovom novih razmatranja o svietu, njegovu obliku, veličini i razvoju. Njezina jakost leži u njezinu unutarnjem skladu i u jednostavnosti predpostavaka, na kojima je sazdana.

Gdjekada se iztiče, da je nauka relativnosti djelo više ljudi. Doista je zamisao načela relativnosti stara, te je već Huygens u 17. st. odkrio zakone sraza pomoću načela relativnosti i našao zakon centrifugalne sile razmatranjem, koje bijaše u duhu obće teorije relativnosti. Novovjekoj pak relativistici bijahu valjda najznatniji predteče radovi H. A. Lorentza. Međutim Lorentz pristajaše uz absolutni prostor i univerzalno vrieme pa i sam zove novu teoriju relativnosti Einsteinovom. Sam E. kaže, da su na nj najviše utjecali Hume i Mach, potonji kritikom Newtonova dokaza absolutne vrtnje. Ta kritika ipak nije bila konstruktivna. Golema je zasluga E-ova, da je u tom najznatnijem području utro znanosti nove putove napredka.

BIBL.: Die Grundlage der allgemeinen Relativitätstheorie, Leipzig 1916 i nova izdanja; Ueber die spezielle und die allgemeine Relativitätstheorie (gemeinverständlich), Braunschweig 1917; Aether und Relativitätstheorie, Berlin 1920; Ostwalds Klassiker, Nr. 199, Untersuchungen ü. die Theorie der Brownschen Bewegung, Leipzig 1922; Einstein-Infeld, The Evolution of Physics, Cambridge 1938.St. H.

2. Alfred, * München 30. XII. 1880, njemački muzikolog. Učio je u rodnom gradu (kod prof. A. Sandbergera). Bavio se mnogo starom klasičnom vokalnom polifonijom pa je napisao vriednu studiju o madrigalu u časopisu Ganimed (III., 1921). Priređivao je nova izdanja starih skladba, uređivao Zeitschrift für Musikwissenschaft i novija izdanja Riemannova Musiklexikona. Priredio je i značajan Eaglefieldov Dictionary of Modern Music za njemačko izdanje i izdao ga 1926 pod nazivom Neues Musiklexikon.B. Š.