EIMER, Gustav Theodor, * Stäfa kod Züricha 22. VI. 1843, † Tübingen 30. V. 1898, prirodoslovac. Bio je sveučilištni profesor zoologije i poredbene anatomije u Tübingenu. Podloga njegovih teoretskih spisa bilo je proučavanje promjenljivosti boje i šara kamene gušterice (Lacerta muralis). E. je protivnik Weissmannovih nazora o intaktnosti zametne plazme i evolucionog značenja prirodnog odabiranja (selekcije) pa suprotno tome — oslanjajući se na Naegelija — postavlja teoriju ortogeneze, t. j. da u promjeni vrsta postoji neki određeni pravac evolucije, koji nema nikakve veze s njezinom korišću. Od Naegelijeva nazora razlikuje se u tome, što taj pravac evolucije po E-u ne zavisi o tajanstvenom metafizičkom uzroku »usavršavanja«, nego ga određuju vanjske prilike i utjecaji, kao što su hrana, uzduh, temperatura i vlaga, na koje organizam reagira ne različnim načinima, nego samo u određenom smjeru, svojstvenu njegovoj građi i tvarnom sastavu. To je lamarkističko shvaćanje nasljeđivanja osobina stečenih djelovanjem vanjskih utjecaja, premda se E. izričito ogradio od »pravog« lamarkizma, jer pod njime razumije samo stjecanje osobina upotrebom ili neupotrebom organa. Svoje nazore o ortogenezi temelji na nekim obćim »zakonima organskog rastenja« (filogenije), koji prelaze individuum pa se očituju u nizu generacija. Među tima se naročito iztiče njegov zakon o obojenosti životinja, prema kojemu se kod različnih životinjskih redova, kao na pr. mekušaca, kukaca i sisavaca, javljaju najprije pruge uzduž tiela, koje se zatim presiecaju u mrlje, a ove se onda stapaju u poprečne pruge i šireći se sve više dovode konačno do jednolične obojenosti.

Nedosljednost, nejasnoća i razvučenost njegova prikazivanja možda su razlog, da teorija ortogeneze nije naišla na prijem, kakav bi zasluživala.

BIBL.: Untersuchungen über das Variiren der Mauereidechse, Berlin 1881; Die Entstehung der Arten auf Grund von Vererbung erworbener Eigenschaften I., Jena 1888; Orthogenesis der Schmetterlinge, Leipzig 1897.

LIT.: E. Rádl, Geschichte der biologischen Theorien in der Neuzeit, Leipzig i Berlin 1913; E. Nordenskiöld, Geschichte der Biologie, 1926; W. A. Loey, Die Biologie und ihre Schöpfer, Jena 1915.Z. L.