EICHENDORFF, Joseph Freiherr von, * dvorac Lubowitz (Gornja Šlezka) 10. III. 1788, † Neisse 26. XI. 1857, njemački pjesnik. Učio je pravo u Breslauu, Halleu i Heidelbergu, gdje se pridružio Görresu, Arnimu i Brentanu, koji se uz braću Grimme i De la Motte Fouquea smatraju glavnim zastupnicima »mlađe škole« njemačke romantike. Nakon putovanja u Pariz s bratom položio je u Beču zaključne izpite, 1813 odazvao se pozivu pruskoga kralja kao dobrovoljac u ratu za oslobođenje. Od 1816 bio je u pruskoj državnoj službi u Breslauu, Danzigu, Königsbergu i konačno u Berlinu u odjelu za katoličko bogoštovlje i školstvo. G. 1844 povukao se u mirovinu i bavio se književnim radom. E. je nazvan »posljednjim vitezom romantike« ostavši do kraja vjeran idealima svoje mladosti. Ono, za čim je težila »mlađa romantika«, bilo je E-u u krvi više nego ikojemu od njegovih drugova: premda aristokratskog podrietla, bio mu je prirođen pravi pučki način pjevanja i mišljenja u najplemenitijem smislu rieči. Stvorio je brojne pjesme, koje su potekle neposredno iz srdca te su laka i pjevna značaja. Mnoge od njih (In einem kühlen Grunde, Wem Gott will rechte Gunst erweisen, O Täler weit, o Höhen i dr.) postale su prave narodne pjesme, a da pri tom nisu ništa izgubile od E-ova osobnog nadahnuća i finog crtanja ugođaja. Blizina prirode i plemenitost osjećaja, jednostavnost i vedrina čine, te E. pjeva »poput ptice pjevice« (W. Lindemann). U romanu Ahnung und Gegenwart (1815) nastojao je dati u romantičkom smislu odgovor Goetheovu »Wilhelmu Meisteru«, koji se za romantike svršava suviše trieznopraktičkim idealom. Ni E-ov roman nema čvrste kompozicije (kao ni Goetheov), a isto tako gubi smisao i za crtanje vremenske atmosfere. Ali zato je E. stvorio majstorska djela u noveli: Dichter und ihre Gesellen. Das Marmorbild, Das Schloss Dürande, Die Glücksritter, a napose sjajna idealizacija romantičkog nemira i neodređenih čežnja Aus dem Leben eines Taugenichts, pripadaju među najbolje njemačke novele uobće. E. je napisao i nekoliko slabije uspjelih komedija, dok je u tragedijama (Ezzelin von Romano, Der letzte Ritter von Marienburg) dramski jači. Svojom Geschichte der poetischen Literatur Deutschlands (1857) položio je temelj katoličkoj poviesti njemačke književnosti.

BIBL.: Sämtliche poet. Werke, 4 sv., Leipzig 1883, izd. R. Gottschalla u 4 sv., Leipzig 1901; Vermischte Schriften, 5 sv., Paderborn 1866—67; krit. izdanje M. Koscha od 1908 dalje, nedovršeno.

LIT.: H. Keiter, Eichendorff, Köln 1887; Jos. Nadler, E-s Lyrik (1908); H. Brandenburg, J. v. E. (1922); K. v. Eichendorff, Ein Jahrhundert E.-Lit. (1927); O. Köhler, E. u. seine Freunde (1937).Lj. M.