EHRLICH, 1. Adolf, * Našice 3. IX. 1864, † Zagreb 3. VI. 1935, hrvatski inženjer. Kao građevni poduzetnik izveo je mnogo velikih građevnih radova, kao što su kanalizacije u Zagrebu, Osieku i Beogradu, popločivanje cesta u Zagrebu i Beogradu, velike cestogradnje u Sriemu i Boki Kotorskoj, zemljoradnje za glavni kolodvor u Zagrebu, vodograđevni radovi na Vuki i Karašici zemaljsko kazalište i vladina palača u Zagrebu, brojne bankovne i veleobrtne zgrade, rekonstrukcija Kneževa dvora u Dubrovniku i dr. Bio je zaslužan i za razvoj Hrvatskog družtva inženjera i arhitekata.
LIT.: Tehnički list, g. XVII., br. 13/14 (Zagreb 1935).S. S. N.
2. Heinrich, * Beč 5. listopada 1822, † Berlin 29. XII. 1899, njemački pianist, pedagog i glasbeni kritičar. Glasovir je učio u Henselta i Thalberga, teoriju u Sechtera. Najprije je bio dvorski pianist kralja Jurja V. u Hannoveru, poslije profesor na berlinskom konzervatoriju, ujedno i glasbeni recenzent u više berlinskih časopisa. Skladao je koncertna djela za glasovir te dobra pedagožka djela, osim toga napisao je preradbe Schubertovih i Wagnerovih djela za glasovir. Bavio se estetikom glasbe (među ostalim razpravama te vrste vriedna je Musikästhetik von Kant bis auf die Gegenwart, 1882), a i beletristikom (romani, novele).B. Š.
3. Hugo, * Zagreb 31. I. 1879, † Zagreb 21. IX. 1936, inženjer, arhitekt i profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pučku školu i realnu gimnaziju polazio je u Zagrebu, a Tehničku visoku školu u Beču. Nakon svršenoga naukovanja radio je u atelierima prof. Karla Mayredera i arh. Umberta Walckera u Beču. Djelovao je jedno vrieme kao samostalan arhitekt u Beču, a zatim u Clarensu na Ženevskom jezeru i vratio se kao izkusni stručnjak u Zagreb. Tu stupa u zajednicu sa prof. arh. Viktorom Kovačićem, te postaje uz njega predvodnikom suvremenih ideja u arhitektonskim zamišljajima i stvaranjima zagrebačkoga građevnoga života. Dobivši 1915 ovlaštenje za vršenje civilno-tehničke prakse odielio se od Kovačića i počeo samostalno raditi. U tom je razdoblju zasnovao i izveo: regulaciju Strossmayerova šetališta, koja je nažalost ostala, unatoč monumentalnoj i širokoj koncepciji, u svome zapadnome dielu sve do danas nedovršena zatim stepenište i uzlaz na Vrazovo šetalište, pa palaču Slavenske (sada Hipotekarne) banke, palaču Hrvatske obrtne banke, palaču Mirovinskog zavoda Gradske štedionice, vile Deutsch i Weissmayer, palaču Hrvatske udružene banke, kompleks zgrada Zagrebačke nadbiskupije u Vlaškoj ulici, palaču Jugoslavenske banke u Beogradu, a nakon smrti arh. Kovačića dovršio je izgradnju palače Zagrebačke burze. Napose valja iztaknuti njegovu restauraciju Bombelove palače u Gornjem gradu u Opatičkoj ulici, u kojoj je pokazao vanredan smisao za vezanje prošlih građevnih predaja sa stanbenim zahtjevima modernoga života. G. 1927 imenovan je redovitim profesorom zagrebačkoga Tehničkog fakulteta za arhitektonske kompozicije. Izabran je za dopisnoga člana Akademije u Zagrebu. Za zgrade Tehničkog fakulteta u Zagrebu izradio je generalni projekt.A. J-k.
4. Lambert, * Žabnice (Camporosso) u Koruškoj 18. IX. 1878, † Ljubljana 26. V. 1942, slovenski teolog i etnolog. Srednju školu polazi u Celovcu, a bogoslovske nauke u Innsbrucku (1897—1902) i u Rimu (1902—1903). Promoviran za doktora bogoslovlja u Innsbrucku vrši najprije 1903—1907 dušobrižničku službu kao kapelan u Beljaku i pri stolnoj crkvi u Celovcu, gdje je zatim biskupski tajnik 1907—1910, kad postaje profesor filozofije i apologetike na tamošnjem bogoslovskom učilištu. Na tom je mjestu do 1919, do odlazka u Pariz, da pri mirovnoj konferenciji zaštiti interese koruških Slovenaca. Nakon specialnih studija etnologije u Oxfordu u Englezkoj (1920—1921) preuzima 1922 katedru apologetike i poredbene znanosti religija na Bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani i kao redovni profesor predaje do smrti. Uviek veoma aktivan na misijskom, socialnom, karitativnom i dušobrižničkom području ipak dospieva objelodaniti brojne razprave, većinom u časopisima. Osim filozofsko-apologetskih publikacija (na pr. Dr. Aigner und Lourdes, Celovec 1914) značajan je njegov rad na polju religijske etnologije, gdje je proučavao napose esoterijske kultove.
BIBL.: Origin of Australian Beliefs, St. Gabriel-Mödling 1922; Tribal initiation and secret society in Australia, Semaine d’Ethnologie Religieuse III., Tilbourg 1922; Razvoj etnologije in njene metode v zadnjih desetletjih, Etnolog 1929; Bogovi, Bogoslovni Vestnik 1924 i 1925; Okultizem v grških orakljih in misterijih, B. V. 1928; Šamanizem, B. V. 1929; Magija primitivnih narodov, B. V. 1934.A. G-s.
5. Paul, * Strehlen u Šlezkoj 14. III. 1854, † Bad Homburg 20. VIII. 1915, osnivač kemoterapije. U prvom razdoblju svoga rada E. se bavio proučavanjem anilinskih boja i iztraživanjem kvantitativne podjele kemijskih tvari u različnim tjelesnim elementima s pomoću bojila. Pritom je opazio kemijski afinitet između tkivne stanice i otrova te tako osnovao teoriju o selektivnom usidravanju. U svom bolničkom radu u Charitéu izradio je svoj sistem o analizi boja i diagnostici krvi. Diazoreakcija mokraće, studije o srodnosti metilenova modrila sa živim živčanim sustavom, odkriće specifične metode bojenja bacila tbc, to su miljokazi te periode. Na poziv R. Kocha pristupio je praktičnom izpitivanju tuberkulina i posvetio se problemima specifične imunizacije i terapije zaraznih bolesti. U pokusima na životinjama, koji su svojom eksaktnošću postali klasičnim primjerom za eksperimentalne studije, dokazao je E. na otrovnim biljnim bjelančevinama (ricin, abrin, robin), da postoji mogućnost imunizacije protiv otrova; nadalje je utvrdio prisutnost antitoksina u serumu i njihov prielaz u mlieko te s pomoću glasovitog pokusa na dojiljama zakone nasljeđivanja imuniteta.
S tim radovima započinje drugo razdoblje E-ova životnog djela, u kojem središnji njegov interes zauzimaju problemi imuniteta i serumske terapije. E. je postavio znanstvene temelje za tehniku imuniziranja, stvorio pojmove aktivnog i pasivnog imuniteta i s pomoću nepromjenljivog standardnog toksina osnovao metode za određivanje vriednosti seruma, koje su uvedene u cielom svietu. E. je razjasnio konstituciju toksina i odnos između toksina i antitoksina; stvorio je spektrum difteričnog seruma, upoznao toksoide i toksone te pokazao u jednom svom glasovitom pokusu in vitro čisto kemijske odnose toksina prema antitoksinu. Tada je E. osnovao i svoju teoriju o pobočnim lancima, prema kojoj neka infekciozna tvar djeluje na određeni organ stoga, što stanice toga organa posjeduju određene tvari, receptore, koji imaju maksimalni kemijski afinitet za taj toksin, koji se tu veže, fiksira, i tako dolazi do djelovanja prema E-ovu zakonu: corpora non agunt nisi fixata. Antitoksini su slobodni, u krv odbačeni receptori, koji već u krvi hvataju i vežu otrove te im tako prieče, da se fiksiraju na živoj stanici i uzrokuju oštećenje.
G. 1899 preselio je E. svoj Institut za eksper. terapiju iz Berlina u Frankfurt na M. i znatno ga proširio. Tu se posvetio studiju hemolizina i utvrdio distributivno djelovanje amboceptera i fermentativno djelovanje komplementa. Bez tih radova ne bi bilo moguće odkriće serodiagnoze sifilisa. Istodobno s tim pokusima bavio se E. eksperimentima s malignim tumorima izradivši i ovdje prije svega klasičnu metodiku rada.
Nasljednici G. Speyera osnovali su zakladu i stavili je na razpolaganje E-u sa svrhom, da iztražuje kemijska ljekovita sredstva. To je treće, najplodnije razdoblje E-ova iztraživalačkog rada — osnivanje sistematske kemoterapije. E. se najprije bacio na studij tripanozoma, onda spiroheta. Pronašao je niz boja, među njima »Trypanrot«, s kojom mu je uspjelo uništiti sve tripanozome u inficiranoj životinji.
E-u je uspjelo razjasniti dotad nepoznatu konstituciju atoksila i pronaći put, kojim će sustavno obrađivati organske spojeve u svrhu kemoterapije. Prvi preparati, koje je načinio zajedno s Bertheimom, arsacetin i arsenofenilglicin, nisu uvedeni u terapiju zbog štetnih uzgrednih pojava, premda su bili vrlo tripanocidni. Tek kad je E-u uspjelo proizvesti salvarzansku grupu, stigao je na cilj svoga života. S glasovitim preparatom »606« pronašao je sredstvo, koje je po svojem djelovanju na spirohete sifilisa premašilo sve dotad poznato u medicini. Brzo iza toga pronašao je neosalvarzan, koji je zbog pojednostavljene aplikacije i izvrstnog djelovanja na sifilis osvojio neobičnom brzinom sve liečnike. Da bi pojačao djelovanje neosalvarzana na spirohete i tripanozome, uvodio je u salvarzanski kompleks težke metale, naročito bakar.
E-ov je cilj bio sterilisatio magna, t. j. da se s jednom ili dvie injekcije toga preparata unište svi parasiti i konačno izlieči bolestnik. To se nije ostvarilo kod sifilisa, ali zato kod tropske spirohetoze frambezije, koja je praktički već izkorienjena. E. je dakle konačno oborio dogmu, da se žive bakterije u organizmu ne mogu uništiti kemijskim sredstvom.
G. 1903 dobio je Prusku veliku medalju za znanost, a 1908 (zajedno s Mečnikovom) Nobelovu nagradu.A. V-ć.