EGOIZAM (prema lat. ego »ja«), etički nazor, što se praktički očituje kao namjernost čovjeka samoživca i sebičnjaka, koji držeći se svojega »ja« samo sebi živi, osim za se ni za koga ne mari, sve, što nalazi, samo sebi namjenjuje, za svoje svrhe izkorišćava, bez obzira na druge, prema prilikama i na račun drugih, čak i na njihovu štetu, smatrajući, da je on od prirode upućen na samoodržanje, dakle i na to, da se svojom snagom služi i sve, što u njegovu dohvatu leži, upotrebi kao sredstvo za svoje blagostanje. Zastupnici e-a, osim M. Stirnera, koji ga (u djelu: »Jedinac i njegovo vlastničtvo«, 1. izd. u Leipzigu 1845) dosljedno tjera do skrajnosti, većinom priznaju, da se samòsamo određivanje u praksi ne da podpuno provesti, te uzimaju, da je u vlastitom interesu uključen obzir na druge, i trude se da pokažu, kako se izprvična sebeznalost umjerava i — pored brige pojedinca za svoje »ja« — smaže interesa za druge (→ altruizam). Netaknuta pri tom ostaje egoistička baza, da je sve ljudsko djelovanje određeno obzirom na »ja« — svesebičnost (»panegoizam«) prikazuje se kao prirodna dispozicija ljudskoga bića, čovjek se smatra od rođenja egoistom, i tek nužda života uči ga druževnosti, saučešću, smilovanju i drugom naoko altruističnom držanju, koje je konačno uviek položeno na vlastiti račun, radi kojega je vriedno da se uvaži.

Teorijsko opravdanje e-a, napose ukazujući na prirodnu njegovu osnovu, nadaje se zamamljivom uvjerljivošću, koja prekriva pogrješku, što se počinja tim, da se prisebni značaj duševnosti kao »sviesti o sebi« zaoštrava u zauzimanje samo za se. Tako se kaže: Kao sva živa bića i čovjek se bori za život, koji je sam po sebi »conservatio sui«, održanje sebe, t. j. uztrajanje u vlastitom načinu postojanja i u tom nagonu razvijanje snaga i traženje najbolje mogućnosti obstanka, a kao duševno biće, koje sebi kaže »ja«, u svim unutrašnjim stanjima nalazi sebe, sve, što sviestno čini, odnosi na se — vlastito »ja« je sadržano u svim doživljajima, »ja« je osnovni oblik, u kojem se očituje čitavo duševno stanje. »Ipsi nobis innati sumus«, veli Leibniz. Dalje se izvodi: sve, što čovjek duševno ima, prolazi kroz njegovo »ja« i tiče se najprije njega; na svojoj muci i radosti on doživljava sviet, svojim uživljavanjem i saučešćem prati život drugih ljudi te zanimajući se za njih ne može se odreći sebe, ne može ne znati sebe. Odatle se onda zaključuje, da je osjećaj za se prvobitan, osjećaj za druge iz ovoga izveden; osnovna nota ljudskoga bića je egoistična, altruizam je prošireni e., ukoliko čovjek u svojim doživljajima uključuje sviest o stanju i potrebama drugih ljudi, ili je umjereni e., ukoliko čovjek nađe, da je za nj dobro, koristno, ugodno, da vodi računa o prilikama bližnjega i o utjecaju svojega držanja na nj. Sve u svemu: egoizam je obćenita podloga ljudskoga bića i žića.

Na tu argumentaciju treba reći, da se u prilog e-a sasvim krivo navodi činjenica, da su svi doživljaji sadržani u osobnoj vezi »ja«, jer ona obilježava tek formalni osnov duševnoga bitka, što znači postojati kao »ja«, i upućuje silu postojanja na borbu za sviest (»znanje za se«), upućuje na intenzivno, aktualno-dinamičko razvijanje duševnih kvaliteta, koje sa sobom donose osjećaj svojske snage i vriednosti, te uključuje interes na oblikovanju vlastite ličnosti, t. j. ljubav prema samome sebi, koja kao takva još nije i ne mora biti ljubav samo (jedino) prema sebi. Zalaganje sviestne sposobnosti za izgradnju živa postojanja u obliku »ja« još ne čini e. Značaj e-a nije u tom, da čovjek radi na obrazovanju sebe sviestnoga bitka, nego je u egocentričnosti (v.), koja znanje za se zaoštrava u zanimanje samo za se. Egoist još nije čovjek, koji kaže: ja sâm (lat. ipse, franc. moi-même, njem. ich selbst) uživam u svojoj djelatnosti, koju razvijam, moje srdce me vuče, da nešto činim, i moja je duša zadovoljna onim, što činim, već je egoist, tko u svem, što čini, misli samo na se i samo svoju korist gleda: za nj postoji samo on (lat. solus, franc. seul, njem. allein) i sve drugo samo radi njega. Sviestna djelatnost u znaku »ja« s prirodno nuždnom pažnjom čovjeka na svoje zadovoljstvo postaje kod egoista briga jedino za se. Koncentracija pažnje izključivo na sebi istom čini e. kao određivanje bez obzira, pa i protiv obzira na druge. Doživljaji su po bivstvu svojem imanje, koje svaki subjekt »ja« napose teče, u sebi nosi i uživa, te se s pravom brine za njegovo održanje i povećanje, jer se u tom imanju sastoji duševni život. No egoist ide dalje od toga i zaoštrava značaj sviestnoga pribavljanja u prisvajanje, po kojem je sav nalaz u subjektu i u njem svršava — »ja« je ne samo stvaralac i nosilac duševnih vrjednota, nego i jedini, kojemu se one privode. To navijanje sviestne djelatnosti kao zbivanja u oblasti subjekta »ja« na egocentrično koristovanje čini glavno obilježje e-a.

S tim određenjem pojma odpada predpostavka, da bi e. bio izprvična životna tendencija, iz koje je tek naknadno proširenjem ili umjeravanjem proizišao altruizam. Zastupnici panegoizma, ako možda i ne previđaju, a ono bar ne uvažavaju pravo činjenicu, da konstituente naše sviesti upućuju preko nje. Nije sve naše, što se u našem doživljajnom krugu nahodi. Znatan dio momenata, datih u tom krugu, odnosi se na objekt, koji je bez sviesti (nema »ja«), ili na bića, koja nisu kao »ja«. Ne manje znatan dio odnosi se na druge subjekte, koji su kao »ja«. Predočba o svietu osniva se na izkustvima pojedinih »ja«; utoliko se može reći: nema objekta bez podataka u subjektu, ali nema ni subjekta bez objekta, koji mu se u ograničenju njegove djelatnosti najavljuje. Obadvie instancije, objekt i subjekt, sviet i sviest »ja«, određuju se uzajamno. Isto tako ulaze u »moj« djelokrug podatci, koji potječu od drugih »ja«. Bića, koja kao čovjek znadu za se, imaju mogućnost da po opažanju izražajnih kretnja prime i na osnovi vlastitih doživljaja protumače viesti iz doživljavanja kruga drugarâ, kojima kažu »ti« i u duševnom saobraćaju s njima sačinjavaju zajednicu »mi«, s interindividualnim sviestnim vezama te skupnim (»nadsubjektivnim«) vidicima i direktivama. Psihički sviet ne sastoji se od osamljenih sviesti, znanje za se izprepleće se sa znanjem o drugima, u nahođenju vlastitoga »ja« (ego) naviešta se i stanje pojedinoga drugoga (alter) — životi sviestnih bića određuju se naizmjence. Egoistu ne pada na um da iz svojega životnoga kruga eliminira utisak svieta, naprotiv, on se često utapa u naturalističkoj ovisnosti od njega, ali drži, da može i smije odnemariti važnost drugih za se, ne čuti njihove jade i nevolje, oglušiti se na njihove potrebe, nikad se ne uživjeti u njihov položaj i ne pitati, kako se njih doima njegovo ponašanje i djelovanje, ukratko, ne brinuti se ni za što, osim za svoje blagostanje, po riečima M. Stirnera: »Ich habe meine Sache auf Nichts gestellt«, ja sam svoju stvar stavio na ništa, to znači: meni nije stalo ni do čega, nego samo do mene. A ipak su životi ljudski nebrojenim duševnim nitima povezani, doživljajni krugovi pod oznakom »ja« izpunjeni su ne samo zasebnim pojedinačnim nalazom, nego i drugarskim donosom, i tko nije egoistički zauzet (»pun sebe«), priznat će, da čovjek za ono, što jest i što ima, mnogo duguje drugarskoj okolini, koja mu svakojako (aktivnim udešavanjem, pritjecanjem, odobravanjem, dopuštanjem, podnošenjem) pomaže u njegovim željama i nastojanjima, što se često pušta s vida i zaboravlja, dok se dobro opaža i pamti, kad družtvena pomoć izostane, ili kad je utjecaj okoline nepovoljan. Egoist je dužnik, koji ne će da zna za obveze, što proizlaze iz prirodnoga, u bivstvu sviesti osnovanoga odnosa bićâ, koja se uzajamno znadu i stoje u međusobnom unutarnjem saobraćaju, te po toj povezanosti postaju zajedničari u duševnom zbivanju uobće i suradnici na interindividualnim (kolektivnim) sponama i nadsubjektivnim ustanovama života. Neki u govoru upotrebljavani izrazi, kao što su samilost, sažaljenje, saradost, saučešće, napose iztiču družtveni značaj čuvstvenih dispozicija, no jednako se čovjek ne može oteti ni biti ravnodušan prema mislima, htijenjima i djelovanjima, koja se šire u njegovoj okolini, kao i on što čitavim svojim ponašanjem vrši neki utjecaj na obće stanje. A sve to zajedno čini, da je bitak ljudski zapravo skupno življenje (convictus, Mitleben), i to više nego što je život u instinktivno određenim biologijskim zajednicama, jer su mogućnosti sviestnoga dodira i prožimanja kudikamo veće kako po sadržaju, tako i po načinu prenošenja govorom, u povodu toga su obilatiji i za razvitak sposobniji ljudski oblici okupljanja u vezama, u kojima stoji drug prema drugu, što se označuje kao družtvo (societas, Gesellschaft). Druževnost je značajka ljudskoga postojanja osnovana u osobnoj sviesti bićâ, što znajući za se imadu mogućnost prenieti se jedno u stanje drugoga i na toj uzajamnosti razviti čovječnost (humanitas) u najširem smislu ne samo kao čovjekoljubljivost (→ filantropija), nego kao izražaj specifično ljudske sposobnosti u obrazovanosti duha i ostvarenju »kulturne ideje«. Nasuprot tome egoist predstavlja tip života, koji se odvaja od normalnoga, bivstvu ljudskom primjerenoga stanja i razvitka. E. je nastranost, u kojoj se egocentričkim navijanjem duševne djelatnosti nakrivljuje odnos uzajamnosti sviestnih bića, koji čini, da život njihov nije sama »sebeznalost«, nego i saučestvovanje u životima drugih, a po uživljavanju u njihovo stanje nekad i trpljenje s njima (to je izprvično značenje grčke rieči συμπαϑία (simpatija). Izpravno je stoga reći, da e. nije možda pun izražaj snažne i zdrave prirode ljudske, nego je uza svu silinu (»robustan« nastup) oblik manjkavosti, jer mu nedostaje osjećaj i smisao za to, da je život primanje i davanje, koristovanje i uslužnost, uživanje i požrtvovanje. E-u nedostaje važna strana ljudskoga životnoga sustava (syntagma), drugarsko priključenje, i s njim mu ponestaje i pravi interes na izgradnji humanoga, čovjeku doličnoga načina života. Dosljedno se mora uzeti, da egoističko prisvajanje i nametanje nije prirodom određeni stav. E. nije prirodni red i zakon postojanja, već je izkrivljen način držanja, jednostavno brkanje životne ravnoteže i stvaranje zategnutih družtvenih odnosa i kulturnih prilika, dok sviestna priroda upućuje čovjeka na življenje s drugima, na međusobno susretanje, solidarnost i suradnju. To će reći, da čovjek nije egoist od prirode, ne rađa se kao takav, nego to tek postaje s vremenom i u prilikama, koje omogućuju, da se životna tendencija egocentrički nategne. E. je naučen, u podatnim odnosima slabe i popustljive okoline uzgojen, u bezobzirnosti i pomanjkanju osjećaja za druge uzrastao.

Teorija e-a zaoštrava biologijski pojam samoodržanja u neprijateljsku borbu »bellum omnium contra omnes« (rat sviju protiv svih) i nalazi se u neprilici, kako će iz tako određenoga izprvičnoga stanja (»status hostilis«, po Th. Hobbesu, koji kaže, da je čovjek čovjeku vuk — »homo homini lupus«) izvesti prielaz u snošljive prilike i mirno življenje. No kakva mu drago bila motivacija, da se suspregne ratnička, osvajalačka, grabežljiva ćud, to ne vodi dalje od labava kompromisa, koji se drži za nevolju, dok traje sila, strah ili nemoć, i obara se, čim prilike dopuste, jer je neprijateljska dispozicija samo potisnuta i pritajena, a nije razriešena i u prijateljski odnos prevedena. U sociologijskom pogledu e. razbija (»atomizira«) družtvo predpostavkom prvobitno suverena, absolutno slobodna, nezavisna, nedruževna pojedinca, kojega tek nužda sili, da odstupi od svojega tobože prirodnoga prava i da se prilagodi uvjetima zajedničkoga života, ali se na taj način ne dolazi do pravoga družtvenoga osjećaja i smisla: individuum ostaje protivnik družtvu i izmiče njegovim vezama, gdje i kad može. Slične se potežkoće nameću teoriji e-a, kad polazeći od sebična razpoloženja nastoji konstituirati etički odnos, jer mu vlastiti interes svagda ostaje osnovna mjera, pa iako se donekle proširuje uračunavanjem doživljajnih podataka o drugima bližnjima i uvažavanjem momenata, koji naknađuju zahtjev časa, sa svim tim ne dospieva do prave moralne intencije (namjere), koja hoće dobro radi dobra. Kako daleko se može doći u prevladavanju egoističkoga izhodišta, najbolje pokazuje nauka J. St. Milla. U privrednom životu teorija e-a vodi k optimističkoj predpostavci individualističkoga liberalizma (na pr. u A. Smitha), da će vlastiti interes sam najbolje regulirati ekonomske odnose, i da mu stoga treba pustiti punu slobodu (»laisser faire, laisser passer«). No pokazalo se upravo protivno: e. nije socialno konstruktivan, i prepušten sam sebi on djeluje raztvorno, a ne usklađujući. U političkom pogledu e. se ukazuje kao »volja k moći«, težnja za vlašću i gospodstvom; on može biti individualan (tip autokrata, silnika, diktatora, gdjekada to postaje i predstavnik zajedničkih težnja, kad se u izvršenju njihovu oda samovoljstvu) ili egoizam grupa, koji se očituje u staležkoj prevlasti, u imperialističkim tendencijama, u razlikovanju »gospodskih« naroda, mahom određenih za vladanje, dok se u drugima u dosegu njihove vlasti namjenjuje niža historijska i kulturna uloga. Temeljna pogrješka teorije e-a leži u tom, da na početak razvoja stavlja osamljeni individuum, izvan svih veza i obzira, s neograničenom slobodom i nagonom, da radi po miloj volji. No predpostavka takva stanja je nehistorijska abstrakcija, jer je čovjek specifične osebine svoje, napose razumnost i govor, razvio u družtvu. Zato se egoistička izolacija i ne može smatrati prirodnim izhodištem. Pojedinac je, prema značajnoj poredbi Fr. Nietzschea, kao val, što se diže iz struje života te u osobnoj vezi svojega »ja« izvorno nosi elemente i posebne i skupne (drugarske) i obćene (nadsubjektivne) sviesti, te kad se u namienjenoj funkciji subjektivnoga nosioca ljudskoga duševnog i duhovnog prihoda egoistički razvije, onda je zapravo iznio nepodpun, krnji lik čovječnosti i zanemarenim dielom ostao izvan ljudskoga zvanja. To znači, da se egoist ne nalazi na prvobitnom, prirodnom stupnju, nego se stavio izvan čovječnosti, što se dobro označuje našom narodnom poslovicom: »Samoživac divljačinom vonja«. Uzme li se, da je čovjek od iskona čovjeku vuk (»homo homini lupus«, po Hobbesu), onda je uzalud »krotiti« ga, jer od njega nikad čeljade ljudskoga reda i zakona, prema narodnoj rieči: »Krsti vuka, a vuk u goru«. E. se ne može smatrati oblikom naturalizma, jer on nije izraz primarne ili možda primitivne čovječnosti, nego izobličen tip, koji se s pravom obilježava nečovječtvom, ne samo po tom, što je kruta srdca i nepristupačan za plemenitije osjećaje, nego i po tom, što je nedruževan, na zajedničkim prilikama interesiran samo toliko, koliko u njegov račun koristi ulaze, konačno i po tom, što je zapravo nekulturan, u razvoju kulturnoga života samo koristnik idealnim zanosom i požrtvovnošću stečenih dobara, ali nije na njima stvaralački zauzet, naprotiv, on im često izvraća smisao, izrabljujući ih u svoje sebične svrhe, i stavlja ih u službu surovih nagona. Kulturne krize svode se velikim dielom na deviaciju, da ne kažemo na degenerativni tok ljudske djelatnosti pod utjecajem egoističkih tendencija.

Za poviest izraza e. značajno je, da je bio najprije upotrebljen za solipsizam (v.), koji se označuje kao spoznajno-teorijski e. U tom značenju upotrebio ga je Chr. Wolff dieleći moniste u dvie grupe, materialiste i idealiste, a ove posljednje u pluraliste, koji uzimaju više bića, i egoiste, koji nalaze samo jedno (»die Idealisten geben entweder mehr als ein Wesen zu, oder halten sich für das einzige wirkliche Wesen; jene werden Pluralisten, diese hingegen Egoisten genennet«). Tu definiciju prihvaća onda C. M. Pfaffius u svojoj »Oratio de Egoismo, nova philosophica haeresi« (1722), koji pod imenom egoista obuhvaća Hobbesa, Spinozu, Malebranchea i Berkeleya. Istom kasnije je izraz e. uobičajen kao oznaka za etički stav u opreci s altruizmom (v.)

Teoriju e-a različito razvijaju B. de Mandeville, La Rochefoucault, Ch. A. Helvetius, englezki utilitaristi D. Bentham, J. St. Mill, Fr. Nietzsche, M. Stirner i dr. Protivnici e-a su u raznom pogledu A. A. C. Shaftersbury, F. Hutcheson, D. Hume, A. Smith, D. Diderot, J. J. Rousseau, I. Kant, H. Spencer, L. N. Tolstoj, W. Wundt, Fr. Paulsen, E. Dühring, W. Stern, M. Scheler i dr.

LIT.: E. Hanspaul, Die Seelentheorie und das Gesetz des natürlichen Egoismus, 1899; A. Dix, Der Egoismus, 1899; Le Dantec, L’égoisme, 1911; A. Bazala, Etika i narodno gospodarstvo, Pučka sveuč. predavanja, Zagreb 1915; A. Bazala, Je li čovjek zaista rođeni egoista, predavanja, Kalendar Crv. Križa za g. 1934.A. B-a.