EGMONT (Egmond), Lamoral, grof od E-a i knez od Gavrea, * dvorac La Hamaide (Hennegau) 18. XI. 1522, † Bruxelles 5. VI. 1568, nizozemski vojskovođa i političar. Već za Karla V. iztakao se u kraljevu podhvatu na Alžir (1541) i bio odlikovan redom Zlatnoga runa (1546); za Karlova nasljednika Filipa II. prinio je 1557 pobjedi savojskog vojvode nad Francuzima kod St. Quentina, a 1558 i sam porazio francuzkoga kralja Henrika II. kod Gravelingena. Tek što je rat 1559 završen mirom u Câteau-Cambresisu, započinje dolazkom Margarete od Parme za namjestnika u Nizozemsku razdoblje unutrašnjih borba, koje je napokon završilo odcjepljenjem sedam sjevernih pokrajina. Tada je E. bio pokrajinski namjestnik u Flandriji i Artoisu i član državnog vieća. Kao političar nije pokazao znatnijih sposobnosti ni dovoljno odlučnosti. Zajedno s princom Vilimom Oranskim i svojim prijateljem grofom Hoornom predvodio je oporbu visokoga plemstva protiv absolutističke vladavine kardinala Granvellea, koja je progonima kalvinista sve više dobivala i vjersko obilježje. Bojazan pred otvorenim nemirima dovela je doduše 1564 do pada Granvellea, ali E-ovo poslanstvo Filipu II. u veljači 1565 nije uspjelo; kralj je, uza sva obećanja, odlučno odbio svaku promjenu u političkom i vjerskom pogledu. Vodstvo je nato preuzelo niže plemstvo (Gueux »prosjaci«), a 1566 odpor je zahvatio i najšire slojeve. E. se ustanku nije priključio. Kad je namjestničtvo prigušilo pokret, pomagao je pri obnovi mira i nije s Vilimom Oranskim i brojnim kalvinistima napustio zemlju prije dolazka vojvode Albe kao generalnoga kapetana (1567). Pomišljao je još uviek na izmirenje sa španjolskim dvorom, ali ga Alba dade zajedno s Hoornom 9. IX. 1567 zatvoriti, a poslije uspjelog napadaja Vilima Oranskoga u svibnju 1568 i pogubiti na bruxelleskom trgu 5. VI. 1568. — Kao tragičnu ličnost slobodarskih težnja zamislili su ga mladi Goethe u svom Egmontu (1788) i Beethoven u značajnoj predigri za to Goetheovo djelo (1810).

LIT.: Bercht, Geschichte des Grafen E., 1810; Bavay, Le procès du comte d’E., 1834; Th. Juste, Lecomte d’E. et le comte de Hornes, 1862; E. Marx, Studien zur Geschichte des niederländischen Aufstandes, 1902; F. Rachfall, Wilhelm von Uranien und der niederländische Aufstand, 3 sv., 1906—24.J. S-k.