EGIPAT, leži u si kraju Afrike i susjednom dielu Azije. SADRŽAJ: A. Geografski prikaz: Granice i pojam, 577. Ime, 578. Sastav i relief, 578. Klima, 578. Vode, 578. Biljni pokrov i životinjstvo, 579. Gospodarstvo, 579. Poljodjelstvo, 580. Stočarstvo, 581. Rudarstvo, 582. Industrija, 582. Trgovačka razmjena, 582. Promet, 582. Posjet stranaca, 583. Naselja, 583. Stanovničtvo, 584. Obće odlike, 585.
B. Poviest: I. Stari Egipat: Uvod, 585. Periodizacija egipatske poviesti, 585. Predhistorija, 586. Tiniske dinastije, 588. Stara država, 589. Družtvena revolucija, 591. Srednja država, 592. Hiksi, 593. Nova država, 593. Vjerska revolucija Amenofisa IV., 594. Borba za premoć u Prednjoj Aziji, 595. Opadanje nove države, 596. Saisko doba, 597. Doba perzijske nadmoći, 597. Od Ptolemejevića do Arapa, 597. Egipatska kronologija, 598. Pregled egipatskih dinastija, 598. Vjera starih Egipćana, 598. Umjetnost starih Egipćana, 601. Stari egipatski jezik, 605. Egipatska matematika, 605. Egipatska glasba, 606. Egiptologija, 607.
II. Egipat poslije dolazka Arapa: Vladavina arapskih kalifa, 607. Ejubidi, 607. Mameluci, 608. Gospodstvo Turaka, 608. Napoleon u Egiptu, 608. Egipat pod Mehmed-Alijom, 608. Evropeizacija i učvršćenje samostalnosti Egipta, 608. Premoć Englezke, 608. Borba za nezavisnost, 609. Borba Vafda za vlast, 609. Vanjski položaj Egipta, 610. Međunarodni položaj Egipta, 610. Ustav, 611.
A. GEOGRAFSKI PRIKAZ.
Granice i pojam. Južnu granicu čini najvećim dielom 22.° sjev. geogr. šir., zapadnu južno od oaze Sivah 25.° izt. geogr. duž., dok sjevernije granica skreće na Z i vijuga, ostavljajući glavne oaze u E-u, te u zaljevu Soluma izbija na Sredozemno more. Iztočnu granicu čini obala Crvenog mora od rta Ras el Hadarba na J do vrha Akabskog zaljeva na S; odavde je granica ravna crta do luke Rafah na Sredozemnom moru — tako azijski poluotok Sinaj (65.000 km2) politički pripada E-u. Na S E. izbija na Sredozemno more dugom obalom od Soluma do Rafaha. U navedenim granicama zahvaćen je prostor od 994.300 km2. Povlačenje granica uzduž uzporednica i podnevaka pokazuje, da nije bilo spora o bezvriednom graničnom zemljištu. Gospodarski važno zemljište, na kojem su se odigrali veliki događaji duge prošlosti, i na kojem se odvija sadašnji život, ima tek 35.170 km2 (1937) ili 3% sveukupnog državnog područja — to je E. u užem smislu. Ovaj pravi E. dieli se na Donji E. ili Deltu i Gornji E., uzak pojas (najširi 24 km) uzduž toka Nila. Na Z je nekoliko oaza, među kojima su najvažnije Karga, Dakla, El Fajum i poviestna Sivah. Zapadno od ovog produktivnog područja je prostrana i nizka zaravan Libijske pustinje, dok se na I sve do obala Crvenog mora prostiru brdoviti predjeli Arapske pustinje, kojima je sličan i Sinajski poluotok.
Ime. Naziv E. javlja se najprije kod Grka (Αἴγυπτος kod Homera), i to za njima poznati donji tok Nila i susjedno zemljište. Rieč je u vezi s babilonskim nazivom Hikuptah »memfiski«, naziv za rukav, kojim se plovilo do glavnoga grada Memfisa. Staroegipatski (koptski) naziv je Kemi (»crni«), jer se obrađeno egipatsko zemljište svojom tamnom bojom iztiče među okolnim crvenkastim pustinjskim područjima. Semitski narodi upotrebljavali su naziv Misr (Arapi), Misraim (Židovi) i sl., a taj je naziv preko Biblije (Misir) dospio i do nas. Poviestni E. protezao se uz rieku do prvog (Asuan), a današnji seže do drugog katarakta (Vadi Halfa).
Sastav i relief. Prostrana područja Libijske pustinje sastavljena su uglavnom od neporemećenih slojeva vapnenaca mezozojske i terciarne starosti. Predjeli Arapske pustinje i Sinajskog poluotoka sastavljeni su od kristalastih škriljavaca, različitih eruptivnih stiena (granita, sienita, diorita i dr.) i paleozojskih naslaga te čine nastavak Abesinskoga gorja. Obrađeni dielovi E-a mlade su naplavine, koje su u delti debele 16 do 20 m.
Egipatske su obale uglavnom stjenovite i nerazvedene, jedino delta završava nizkom i pjeskovitom obalom; morska struja pokreće prema I nilske nanose i obalnim prudovima zatvara prostrane lagune (Mariut, Edku, Burulus, Menzaleh i dr.). Nilska je delta široka 250, duga 160 km, u vrhu je 9 m nad morem i zahvaća površinu od 23.000 km2. U Libijskoj pustinji vjetar je glavni morfoložki činbenik. Razpadanjem vapnenaca i pješčanika nastaju velike količine pieska, koji vjetar dalje pokreće i nagomilava u obliku sipina (dina), dok na drugim dielovima zaostaju prostrane kamenite zaravni »hamadah«. U pustinji je veći broj zavala (Karga, Dakla, Baharia, Fajum, Natrun, Sivah i dr.), među kojima su mnoge depresije, na pr. Katara je 137 m izpod morske razine! Većina zavala poredana je u nizu od Karge do Sivaha, smjerom JI-SZ. Postanak ovih udubina još nije dovoljno objašnjen, ali su kod većine glavni utjecaj imala tektonska gibanja. Planine Arapske pustinje dopiru do visina od preko 2.000 m (Džebel el-Šaib 2.184 m). Tu nalazimo i oblike nastale radom tekućica; to su duge i vijugave doline »vadi«, kojima vode glavni karavanski putovi. Dolina Nila u nubijskim je pješčanicima (do grada Edfu) uzka (najviše 3 km) i strmih strana, dok je dalje nizvodno u vapnencima znatno šira (do 24 km). Kroz ove stiene probijaju pragovi odpornijih eruptivnih stiena, preko kojih pravi rieka poznate brzice »katarakte«.
Klima. E. se prostire u pojasu suhe i tople pasatne klime. Ljeta su žarka i suha. Temperature najtoplijeg mjeseca povećavaju se od S prema J (Aleksandrija 26,0°, Kairo 28,6°, Siut 29,9°, Asuan 35,2°). U ljetnim mjesecima pušu sa svježijeg Sredozemnog mora poznate etezije, koje su stari Grci izkorišćivali putujući u E., a izkorišćuju ih i danas jedrenjaci pri plovitbi uz Nil. Temperature siečnja su najniže u srednjem dielu (Asiut 11,8°), a prema S se povećavaju (Kairo 12,3°, Aleksandrija 14,3°) i prema J (Dakla 13,9°, Asuan 16,0°), dok se u Libijskoj pustinji živa spusti izpod 0°, a Sinajske planine pokrije snieg. Male količine zimskih kiša padaju samo u s obalnim predjelima (Aleksandrija 220 mm, Kairo 32 mm), dok u Gornjem E-u naiđu u velikim razmacima riedki pljuskovi, a inače prođu godine bez kiše. U Gornjem E-u ne može se postaviti pitanje: »Kakvo će biti sutra vrieme?«. Vječno modro nebo odlika je podneblja, te E. s pravom nazivaju »zemljom svjetlosti i boje«. U prelazno proljetno doba zapuhne iz tople pustinje sparni i prašnjavi kamsin »50-dnevni«. Dok su ljeta žarka i suha, zime, ugodnih temperatura, vedrog i suhog vremena, učinile su E. zdravom zemljom i privukle mu (osobito Gornjem) velik posjet stranaca.
Vode. Glavne odlike i najljepše osobine E-a uvjetovane su Nilom, »blagoslovljenom riekom i otcem blagostanja«. Nil je stranac u suhoj i pustoj egipatskoj sredini; vodu prima iz dalekih i vlažnijih predjela, i vodostaj mu koleba prema klimatskim prilikama drugih krajeva. Glavni dio vode pritječe preko Modrog Nila iz Abesinskog gorja, dok Bieli Nil, protječući kroz prostrane pustinjske predjele, izgubi veći dio vode primljene u ekvatorskim širinama. Na sutoku kod Kartuma donosi Modri Nil dvostruko više vode od Bielog Nila. Najniži vodostaj je u E-u krajem svibnja; u lipnju, zbog jačeg pritjecanja vode Modrim Nilom, počinje rasti i postizava najviše stanje sredinom listopada. Prosječna razlika između najvišeg i najnižeg vodostaja iznosi u Donjem E-u oko 7 m. Stari Egipćani smatrali su, da u Donjem E-u poplava počinje 19. lipnja, i to je bio početak njihove godine. Nilski rukav Bahr Jusuf (Josipova rieka) odvodi dio vode u zavalu Fajum praveći lagunu Birket Kerum, koje razina leži 44 m izpod mora; s njom se dovodi u vezu legendarno Merisovo jezero. U delti se rieka dieli u nekoliko rukava povezanih gustom mrežom umjetnih kanala. Velike obalne lagune bogate su ribama i raznovrstnim pticama (ibis, pelikan, marabu, nilska guska i dr.).
Biljni pokrov i životinjstvo. Razvoj poljodjelstva i velika vriednost obradivog zemljišta uništili su gotovo sasvim prvobitni pokrov na plodnim ravnicama oko Nila i u oazama. Na vlažnom zemljištu oko Nila izvjestno su prvobitno bile galerijske šume i rogoz. Prostrani pustinjski predjeli gotovo su bez bilja. U vadima Arapske pustinje zadržava se duže vlaga, koja omogućuje rast trnja i riedkih trava — to su oskudni pašnjaci nomadskih stočara. Uzgajane biljke potisnule su gotovo sasvim prvobitno bilje i u oazama Libijske pustinje. U sjevernom primorskom dielu (Marmarika i Mareotis) zimske kiše omogućuju rast riedkog žbunja i trava, na kojima beduini zimuju sa svojim stadima. Egipatsko prirodno bilje siromašno je i vrstama zbog posebnih uvjeta života (periodična vlažnost) i izdvojenog položaja (među pustinjama); današnji izgled vegetacije posljedica je dugog čovječjeg utjecaja.
Prvobitne životinje pripadale su malom broju vrsta, od kojih su mnoge utjecajem čovjeka znatno ili sasvim potisnute. Prostranim pustinjskim predjelima lutaju čagalj i hiene. Nilski krokodil danas je riedkost, dosta su razširene zmije, neke poznate kao ljute otrovnice; oko obrađenog nilskog pojasa živi dosta velik broj antilopa; spomenuli smo, da su močvarni predjeli delte i obalne lagune bogati ribama i pticama i t. d.
Prema navedenim prirodnim odlikama možemo E. podieliti u dva različita diela: 1. dolinu s deltom i 2. okolne pustinjske predjele. Ovi se dielovi međusobno bitno razlikuju; dolina i delta bile su pogodne za život bilja i životinja, koji su pustinjski predjeli gotovo onemogućili. Pravi E. nalik je otoku života odieljenu od ostaloga svieta širokim pojasom zamrlosti i smrti.
Gospodarstvo. E. je riečna oaza, i to određuje njegove glavne gospodarske odlike. Obilje vode i povoljne termičke prilike pogodovali su razvoju poljodjelstva, koje je glavna gospodarska grana. Egipatsko poljodjelstvo osniva se na natapanju. Borba za vodu je upravo vječni napor Egipćana i glavna je oznaka njihove duge prošlosti. Nil je tu borbu omogućio i učinio uspješnom, te Herodot s pravom kaže, da je »E. dar Nila«. U radu za poboljšanje uvjeta života i u borbi za dobru i stalnu žetvu odskače nekoliko poviestnih događaja, te o njima treba voditi računa. Za današnje stanje i napredak egipatskog gospodarstva od presudnog je značenja prodiranje suvremenih evropskih kulturnih tekovina i metoda. Napoleonov pohod znači gospodarsku prekretnicu i preporod. Tada je E. ponovno i konačno gospodarski priključen Evropi. Kasnijom englezkom poduzetnošću i ostvarenjem napoleonskih zamisli razvilo se današnje složeno i napredno egipatsko gospodarstvo.
Poljodjelstvo. E. je izrazita poljodjelska zemlja. Na toj gospodarskoj grani najbolje se ogledaju vremena prosvjetnog napredka i nazadka. Sa žetvama bila su povezana blagostanja i nevolje (»debele i mršave krave«). Od najstarijih vremena zasijavali su Egipćani u jesen (rujan— studeni) ljetnom poplavom natopljena i naplavljenim muljem (prosječno 1,5 kg na 1 m2) nagnojena polja. Žetva je bila u proljeće (veljača—svibanj). U toj zimskoj žetvi »šitvi« uzgajala su se poglavito žita (pšenica, ječam i proso), djetelina, sezam i povrće (grah, luk i sl.). Prinos te žetve bio je dosta nestalan, osobito zbog klimatskih kolebanja, koja su utjecala na trajanje i visinu poplava, te je glad bio dosta čest gost E-a. Borba protiv prirodne samovolje bila je za starije stanje prosviećenosti veoma težka i često bezuspješna. Legenda o Merisovu jezeru dosta je nejasna i nesigurna. Ipak je egipatsko tlo, u poredbi s okolnim krajevima, svoje stanovnike dosta sigurno i obilno prehranjivalo. Proizvodi egipatskog poljodjelstva, naročito žito, mnogo su pomagali prehranu Grčke i Rima. Pod arapskom i turskom vlašću odieljen je E. od Evrope te je gospodarski životario ili čak nazadovao; izvozna luka Aleksandrija pala je na 4.000 stan. (početak 19. st.). Oddvojeni položaj prouzrokovao je zaostalost, što se najteže ogledalo u nazadnom i zastarjelom načinu obrađivanja polja i gajenju malog broja kultura.
Odavna se u gornjem E-u izvlačenjem vode s pomoću »šadufa«, koje pokreće ljudska snaga, i s pomoću »sakija«, koje okreću bivoli, natapa i omogućuje obrađivanje uzkog pojasa zemljišta »šaraki« iznad razine ljetne poplave. Starodrevne šadufe i sakije sve više zamjenjuju suvremene strojne crpke. Na šaraki-poljima dobiva se jesenja (srpanj— studeni) žetva »nili« (uglavnom kukuruz, riža, proso i sl.). Ta se polja moraju umjetno gnojiti, jer ne dobivaju mulja poplava, zbog toga seljaci Gornjeg E-a u oskudici stoke uzgajaju velik broj golubova, od kojih brižljivo prikupljaju gnoj.
U izanapoleonsko doba rađa se ideja, da se što koristnije gospodari nilskom vodom i izkorišćuju povoljne termičke prilike. Uvidjela se mogućnost, da se postignu nove i poprave stare žetve, kao i to, da se uvedu nove i unosnije kulture. Ovo je poteklo od stranih zainteresiranih sila, ali je potaklo poduzetnost i skrb domaćih upravljača. Novo doba egipatskog gospodarstva počinje s Muhamedom Alijom (1805—48), podkraljem i preporoditeljem E-a. On je uvidio, da E. ne treba novih životnih namirnica, a može proizvoditi vriedne veleobrtne sirovine. G. 1821 uvodi se iz Indije pamuk, što zbog težeg uzgajanja izaziva kod zaostalih i lienih felaha odpor. S poduzetnim i uztrajnim Muhamedom Alijom i pamukom počinje najnoviji i najuspješniji period egipatskog gospodarstva. Kakvoća egipatskog pamuka, obilje radne snage, smanjenje američke proizvodnje zbog građanskog rata (1863) i velike potrebe englezkog veleobrta pogoduju naglom širenju ove kulture i daju poticaja velikim radovima na preporodu i usavršenju egipatskog poljodjelstva uobće.
Englezkim novčanim sredstvima i stručnim znanjem izsušuju se močvarni dielovi delte, u kojoj se uzgaja najviše pamuk, prokopavaju kanali (oko 19.000 km), a što je najglavnije, izgrađuju velike nilske ustave (dosada 6), iza kojih se prikupljaju goleme količine vode, koje omogućuju neprekidno natapanje. Asuanska brana spada među najznačajnija tehnička djela svieta. Dovršena je 1902, a kasnije dva puta povišivana. Duga je preko 2 km, njom je rieka ujezerena na dužini od 300 km, i tako je zadržano preko 3 miliarde m3 vode. Ovo veliko djelo simbol je današnjeg E-a i ključ njegova blagostanja. Brane su povećale obradivu površinu i visinu, do koje se može vršiti natapanje. Neprekidnim natapanjem ubrzano je vrieme dozrievanja i osigurane su ranije žetve te stvoreni uvjeti za treću ljetnu (ožujak—studeni) žetvu »sefi« (pamuk, sladorna trska, riža i sl.). Danas gotovo ⅘ obrađenog zemljišta ima neprekidno natapanje i mogućnost prinosa triju žetvi, a gotovo 5.000 km2 prijašnje pustinje pretvoreno je u plodno zemljište — to je sjajan triumf ljudskog duha i napora. Čovjek je nadvladao prirodu, i E. više ne poznaje izmjenu dobrih i slabih žetava. Kako se u jezerima iza ustava zadržava dio plodnog mulja, a veći broj žetava izcrpljuje tlo, to se polja moraju umjetno đubriti. Složeniji način obrađivanja, uvođenje novih kultura i posebni propisi o redu natapanja donose sa sobom potrebu i uvjete prosvjećivanja poljodjelaca. Borba za vodu uspješno je završena, i glavna je briga suvremene egipatske vlasti nadzor nad pravilnim razporedom te nesmetanim natapanjem i održavanjem složenih naprava.
Popravljen način obrađivanja i povećan broj žetava išao je u prvom redu u prilog uzgajanju biljaka namienjenih izvozu. Pamuk zauzima prvo mjesto i postaje glavna kultura E-a. Sada se pamukom zasijava ⅓ obrađene površine, njime je delta postala ne samo veći, nego i važniji dio obrađenog E-a, on je oživio zamrlu Aleksandriju, koja postaje glavna izvozna luka i svjetsko tržište pamuka. E. je osobito poznat po pamuku dugih vlakana i najbolje kakvoće, te je na prvom mjestu u svietu po proizvodnji finog pamuka i daje najveći prinos s hektara obrađenog zemljišta. Prema zasađenoj površini i dobivenoj količini pamuka E. je na četvrtom mjestu, a u izvozu na trećem mjestu u svietu. G. 1937 E. je proizveo 4,947.000 q pamuka i 10,045.000 q pamučnog sjemena. Sladorna trska je biljka novog vremena (u većim količinama od 1867); uzgaja se najviše u novoj ljetnoj žetvi »sefi« Gornjeg E-a. Prerađuje se u domaćim tvornicama, i 1937 dobiveno je 21,276.000 q sirovog šećera, što podmiruje domaću potrošnju. I sijanje riže je novijeg datuma; nije postiglo veće razmjere radi velike potrošnje vode i zbog toga, što domaće stanovničtvo ne pokazuje mnogo sklonosti za ovu vrstu hrane. Žetva je u 1936/37 dala 3,719.000 q prema 6,928.000 q u 1935/36 g.; od toga se znatan dio izvozi. Uz žita staroga E-a (pšenica 12,350.000 q; ječam 2,302.000 q u 1937 g. i proso 4,064.000 q u 1936/37) danas je kukuruz na prvom mjestu (16,512.000 q u 1937 g.). Dok je u staro doba E. snabdievao kruhom zemlje sjevernog Sredozemlja, danas se za prehranu brojnog stanovničtva mora uvoziti žito, ali se i dalje izvoze velike količine luka, graha i različitoga ranog povrća. U zemlji čuvenih cigareta duhan se uobće ne sadi; država ga je zabranila 1889, da bi osigurala velike prihode od carina na duhan uvezen iz Turske i balkanskih država.
Stočarstvo. Plodne površine E-a veoma su brižljivo obrađene, te nema dobrih pašnjaka. Uzgajaju se odporni bivoli, potrebni za težke poljske radove i radi mlieka (932.337 kom. u 1936 g.), zatim goveda (994.925 kom. u 1936 g.); od tegleće stoke na prvom su mjestu magarad (794.498 kom. u 1936 g.), dok su deve, glavne prievozne životinje, znatno malobrojnije (155.308 kom. u 1936 g.). Po slabim izpašama Arapske pustinje i zimskim pašnjacima Sredozemlja kreću se nomadski beduini sa svojim stadima ovaca (1,495.908 kom. u 1936) i koza (754.455 kom. u 1936). Gospodarsko značenje stočarstva je dakle maleno i daleko zaostaje za poljodjelstvom.
Rudarstvo. U starom vieku bio je E. poznat po dragim rudama, a danas proizvodi za poljodjelstvo važne fosfate (531.031 tona g. 1936); glavni su rudnici u srednjem dielu Arapske pustinje. Od osobite su važnosti izvori nafte kod Gemse na obali Crvenoga mora (182.521 tona — 1936). Prostrane solane u obalnim lagunama daju velike količine soli (237.000 tona izvezeno je g. 1936). Na Sinajskom poluotoku su bogati rudnici vriednog mangana (134.972 tone g. 1936). Rudno se bogatstvo može zbog povoljnoga prometnog položaja lako i dobro izkoristiti.
Industrija. Izradba lončarstva u E-u razvijena je od najstarijih vremena. Poznati su zanati, koji prerađuju kožu i izrađuju filigransku robu. Asiut je uz Kairo najpoznatije središte ovog obrta. U tkalačkom obrtu najviše je razširena izradba čuvenih sagova. Suvremena je industrija slabo zastupana. U Gornjem E-u velike su tvornice, koje prerađuju sladornu trsku, a u Donjem ljuštionice riže i brojne tvornice za lučenje pamučnih vlakana od sjemena. Pamučno sjeme daje sirovine brojnim tvornicama ulja, sapuna i uljanih kolača. U najnovije doba niču domaće predionice pamuka i tkaonice pamučne robe (Aleksandrija i Asiut). E. je daleko poznat po izradbi čuvenih cigareta (Aleksandrija i Kairo). U Aleksandriji i Port Saidu su brodogradilišta za popravak trgovačkih i ratnih brodova. Nafta se prerađuje u Suezu.
Trgovačka razmjena. E. je izrazito poljodjelska zemlja. U izvozu na prvo mjesto dolazi pamuk (preko 72% cjelokupne vriednosti g. 1937). Preostali dio izvoza odpada na pamučno sjeme, rižu, uljane kolače, fosfate, cigarete, benzin, jaja i dr. Glavni dio uvoza čine tvorničke prerađevine, među kojima su na prvom mjestu tkanine (23% cjelokupne vriednosti uvoza g. 1937), zatim sliedi različita željezna roba, strojevi, ugljen, drvo, čaj, duhan, kava, žito i dr. Trgovačka razmjena redovito je aktivna (uvoz 38,037.000 prema izvozu od 38,665.000 egipat. lira u 1937). Najviše se izvozi u Britansko carstvo (24,5% vriednosti g. 1937), zatim u Francuzku, Njemačku, Japan, Italiju, Belgiju, USA, Švicarsku — uglavnom u zemlje s razvijenim tkalačkim veleobrtom, što je razumljivo radi velikog izvoza pamuka. I u uvozu je Britansko carstvo na prvom mjestu (24,5% cjelokupne vriednosti — 1937), za njim su Njemačka, Italija, Belgija, USA, Francuzka, Rumunjska, Japan, Čile i t. d. Prvobitno autarkijski E. novijim je gospodarskim razvojem uključen u svjetsko gospodarstvo te se povezao s industrijskim zemljama, kojima prodaje sirovine (prvenstveno pamuk), a kupuje različitu gotovu robu. Od ove ovisnosti mogao bi se E. osloboditi osnivanjem samostalnog tkalačkog veleobrta, ali je oskudica u željezu, ugljenu i drvu velika smetnja većem razvoju samostalne industrije; uzto je današnja razmjena za E. novčano povoljna.
Promet. Povoljan prometni položaj mnogo pridonosi gospodarskom razvoju i političkom značenju E-a. U starom E-u Nil je bio glavna prometna crta. Osim plovitbe riekom vodili su njenim obalama važni putovi, od kojih su se u okolne pustinje odvajale daleke karavanske staze. Napoleonov pohod stvara osnovu i vrši prva, nažalost pogrješna mjerenja za prokopavanje plovnog kanala između Sredozemnog i Crvenog mora. Francuzi su se i dalje zanimali ovom osnovom, koju je poduzetni Lesseps 1869 ostvario Suezkim kanalom, po kojem je E. postao jednom od najvažnijih zemalja za svjetski promet, olakšana mu razmjena dobara, osiguran gospodarski napredak i znatno porastao međunarodni ugled. Osamljena i despotska faraonsko-arapska kopnena država dolazi u vezu s ostalim svietom i dionik je suvremenoga političkog života. Pomorske veze postaju glavne, i u vezi s time osniva se vlastita trgovačka mornarica (40.505 Nrt — 1937). Kroz Suezki kanal je 1937 prošlo 6.635 brodova sa 36,491.000 Nrt i 697.806 putnika. Po tome možemo zaključiti, koliko je važan taj prolaz kroz egipatsko zemljište. S gospodarskim napredkom i jačanjem međunarodnih prometnih veza usavršen je i promet u samoj zemlji. Prva željeznička pruga (Aleksandrija—Kairo) otvorena je 1852. G. 1936/37 imao je E. 3.619 km državnih i 1.413 km (1935/36) posebničkih željezničkih pruga te 6.700 km automobilskih cesta, na kojima je promet također veoma živ. Ali Nil i dalje ostaje glavna uzdužna prometna veza, premda je njen kontinuitet prekinut kod Asuana (1.200 km od ušća), u podnožju prvoga katarakta; dok obalom ovog diela vode željeznica i cesta, uzvodno pak od Asuana promet se održava samo parobrodima. Preko suezke prevlake vodi željeznička pruga u Jeruzalem i dalje u Aziju i Evropu. Iako je afrička zemlja, E. je zbog prirodnih uvjeta i zbog prometne politike bolje povezan s Evropom i Azijom nego Afrikom.
Posjet stranaca. Klimatske prilike, poviestne znamenitosti i uređenje prometnih veza privlače velik posjet stranaca, što za zemlju predstavlja znatan gospodarski prihod. E. uživa glas zemlje najprijatnijeg zimovanja. Ugodne toplotne prilike, suh zrak i vječno modro nebo privlače one, koji žele i mogu izbjeći neprijatnostima tmurne evropske ili američke zime, a nizki zimski vodostaj Nila omogućuje posjet i pregled čuvenih starina. Zdrava klima privlači i velik broj bolestnika. Razvila su se suvremena i u cielom svietu poznata središta turizma (Kairo, Asuan, Luksor s okolicom i dr.).
Naselja. Kuće u selima delte građene su od blata i pokrivene palminim lišćem, nizke su, bez prozora, prašne i prljave. U njima se samo spava i pohranjuje imovina, dok se glavni dio života provodi pod vedrim nebom. Takva zbijena i prljava sela obično leže na obali Nila ili kanala i utonula su u lugovima palma. Iznad nizkih kuća strše dimnjaci ljuštionica riže ili lučionica pamuka te kupole džamija i grobova. U Gornjem E-u prevladava kamena građa, te su kuće bolje građene i nešto udobnije, sela uređenija. Posebnost su i privlače pažnju visoki zidovi golubinjaka. Gradovi imaju izrazito orientalno lice. U glavnim gradovima pored udobnih evropskih četvrti sa širokim ulicama i liepo građenim palačama postoje šarene i dosta neuređene domaće četvrti podieljene prema vjerskoj pripadnosti i zanimanju stanovnika. Ulice domaćih četvrti uzke su i pune života, koji je najbučniji u velikim i nadkrivenim bazarima. Džamije su najbolje i najrazkošnije građevine. Kairo je glavni grad i najveći (1,307.422 stan. — 1937) ne samo u E-u, već u Africi uobće. Leži na međi delte i nilske doline na mjestu, do kojega lako dolaze brodovi, i koje je kao određeno za priestolnicu zemlje; na suprotnoj (lievoj) obali bio je i Memfis, prva priestolnica E-a. Tu se križa veliki azijsko-afrički put s uzdužnim nilskim. U zaštiti jake tvrđave razvio se tokom arapske ere i novijeg vremena grad veoma važan ne samo za E., nego za arapski i uobće muslimanski (jedno od svetih mjesta) sviet, Aleksandrija (682.101 stan., 1937) osnovana je zato, da održava veze između E-a i Evrope, i u vezi s mogućnostima, da izvrši taj zadatak, kolebalo je njeno značenje. U doba mamelučko-turskog izolacionizma opao je promet kroz aleksandrijsku luku, i grad je mnogo nazadovao. Uzpostavljanjem veza sa stranim svietom i gospodarskim preporodom postala je Aleksandrija glavna izvozna luka, svjetsko tržište pamuka i važno uporište englezke ratne mornarice. U tranzitnom međunarodnom pomorskom prometu posebno značenje ima mlada luka Port Said sa 125.907 stan. (1937). To je važna postaja za snabdievanje brodova te sjedište uprave i nadzora Suezkog kanala. Tantah sa 94.421 stan. (1937), Manzurah sa 68.637 stan. (1937) i Damankur sa 61.791 stan. (1937), važna su gradska središta pamukom bogatih dielova delte. Medinet Fajum sa 63.582 stan. (1937) gospodarsko je i upravno središte plodnoga diela fajumske zavale. Asiut sa 59.925 stan. (1937) glavni je grad u srednjem dielu zemlje te poznat po živom i naprednom obrtu i trgovini i kao duhovno središte Kopta. Asuan sa 22.056 stan. (1937) važna je prometna i trgovačka postaja u Gornjem E-u. Na velik je glas došao zbog svoje zdrave i prijatne klime, što mu osigurava velik posjet stranaca, osobito zimi. Uz Kairo su Asuan, Luksor s okolicom i Asiut najuređeniji i od stranaca najposjećeniji gradovi egipatske unutrašnjosti.
Stanovničtvo. Blagostanje E-a ovisi u prvom redu o ljudskom umieću i naporu, da se izkoriste uvjeti, koje je pružila geografska sredina. Svaki poremećaj odnosa među ovim činbenicima izazivao je kolebanje egipatskog stanovničtva. Računa se, da je u doba faraonskog blagostanja u E-u bilo oko 7 milijuna stanovnika. Taj broj u Ptolemejsko doba pada na sama 3 milijuna, a u najpovoljnije rimsko doba ponovno se penje na 7 milijuna (po Mommsenu). Najteže dane provela je zemlja tokom nemirne arapsko-turske ere. Zapušteni su uređaji za natapanje, zaboravljena su stečena izkustva, zemlja je osiromašila i stanovničtvo opalo tako, da napoleonski popis (1800) nabraja tek 2,460.000 stan. Do 1821 (Muhamed Alija) broj se popeo tek na 2,536.000; g. 1846 iznosi 4,476.000, g. 1882 već 6,813.000. Poslije broj dosta brzo raste: 9,734.000 g. 1897; 12,700.000 g. 1917, a u posljednjem je popisu (1937) dostigao 15,904.525 ili 452 na km2 obrađene površine. Toliku gustoću nema nijedna druga poljodjelska zemlja svieta; u najplodnijim gornjim dielovima delte nalazimo čak 700 stan. na 1 km2. Broj stanovnika i dalje se brzo povećava zbog neobično velikog priraštaja (14,5‰; rođenih 41,8‰ prema 27,3‰ umrlih g. 1936), što je posljedica smanjene smrtnosti i poboljšanih uvjeta života.
Egipatsko stanovničtvo u narodnostnom je pogledu veoma čisto; stranci čine manje od 2% cjelokupnog broja. Od stranaca su najbrojniji Grci, koji su brojno zastupani među trgovcima i obrtnicima glavnih gradova delte i u lukama. Na drugom su mjestu Talijani, nosioci manje unosnih zvanja u velikim gradovima. Englezi zauzimaju najviše javne i družtvene položaje, a velik je ugled i Francuza, koji vrše najjači strani duhovni utjecaj. Domaće stanovničtvo dieli se na Felahe i Kopte. Felasi (od arap. felah »ratar«) u osnovi su Hamovci, koji su od malobrojnih arapskih došljaka primili islam i semitski jezik. Čine većinu (85%) stanovničtva, i njima pripadaju gotovo svi poljodjelci. Veoma su povučeni, nepovjerljivi i prosvjetno nazadni; uvođenjem naprednijih načina obrađivanja i novih kultura postao je i njihov život složeniji i potreba prosvjećivanja veća. Kopti (arapska izmjena grč. Αἴγυπτος) sebe ponosno nazivaju »narod faraona«. Oni su manje brojni (manje od 1 milijun ili 7% stanovničtva), vjerno čuvaju ostatke staroga egipat. jezika i pismo osobito u crkvi, što je omogućilo čitanje hieroglifa. Kao kršćanska manjina žive dosta odieljeno te su ostali rasno veoma čisti. Najviše ih ima u srednjem dielu zemlje oko Asiuta, koji se smatra njihovim središtem, a ima ih i po drugim gradovima, gdje se redovito bave različitim unosnim obrtima i javnim zvanjima. U dubokoj udolini Vadi Natrun bili su stari i čuveni koptski samostani, od kojih je većina sada napuštena. Oko 400.000 pustinjskih beduina dolazi do malog izražaja u životu E-a. U šarenim velikim gradovima, osobito u Aleksandriji, stvorio se poseban tip ljudi, »Levantinci«, poznatih po svojoj nacionalnoj neopredieljenosti i poslovnom smislu. Zbog osamljenog oaznog položaja zemlje sačuvalo je domaće stanovničtvo (Felasi i Kopti) veliku rasnu čistoću, te sadašnji ljudi podpuno odgovaraju slikama na prastarim egipatskim spomenicima.
Zbog geografske i pređašnje političke izdvojenosti i zatvorenog vjersko-družtvenog života ostalo je egipatsko, osobito muslimansko stanovničtvo na nizkom stupnju prosviećenosti. Nova su vremena tiesno i mnogostruko povezala E. s ostalim svietom i nametnula potrebu otvorenijeg i naprednijeg života. Postoji izrazita razlika između Donjeg i Gornjeg E-a. Prometnim vezama i uzgajanjem biljaka, namienjenih izvozu, postali su predjeli delte narodnostno šareniji i napredniji; oblici suvremenog života potiskuju stare egipatske navike. Suprotno tome Gornji je E. izdvojeniji, konzervativniji i zaostaliji. Odlika je sadašnjeg vremena veliki rad na pridizanju narodne prosviećenosti i težnja, da E. zauzme odgovarajući kulturni položaj. Uz domaće vjerske i državne škole postoji veliki broj stranih prosvjetnih ustanova za pouku i za iztraživanje starina. Kod domaćeg stanovničtva najveći ugled uživaju francuzki zavodi. U cielom muslimanskom svietu veoma je cienjeno staro arapsko sveučilište uz džamiju El Azhar, žarište egipatskih nacionalističkih pokreta i težnja, a od 1808 postoji u Kairu i egipatsko državno sveučilište: to su dvie najviše egipatske prosvjetne ustanove.
Obće odlike. Suradnjom Nila i čovjeka postao je E. veoma bogat i napredan poljodjelski kraj okružen prostranim pustinjama i zaostalim muslimanskim zemljama. Nil i geografski položaj dali su preduvjete, koje je čovjek znao izkoristiti i povećati. Ovaj veliki rad vodili su dalekovidni pojedinci, iako su nailazili na nerazumievanje većine, a njihovo djelo bilo ugroženo lakoumnošću vladajućih, što je dalo povoda i mogućnosti požudnim i zainteresovanim strancima, da se miešaju u unutrašnje egipatske poslove te posegnu za ovim vriednim i važnim prostorom. Velikom riekom povezan s Afrikom, a morem s Evropom i Azijom E. ima izrazito interkontinentalan položaj. Geografski položaj i pamuk izvor su političko-gospodarskog značenja i slabosti E-a.
Oko ovog prostora sukobljuju se interesi velikih sila, među kojima je Englezka znala najbolje i najuspješnije ostvariti svoje namjere. Veliko blagostanje i ključni prometno-politički položaj pribavili su E-u visok ugled u muslimanskom svietu, a kod domaćeg stanovničtva izazvali težnju za podpunom političkom nezavisnošću. Ali gospodarska složenost i osjetljivost traže mirne prilike. Na nilski režim lako bi mogle utjecati uzvodne zemlje (Sudan i Abesinija) ili oni, koji njima vladaju. U ratnim sukobima mogli bi se lako uništiti izvori i tekovine sadašnjeg blagostanja. Sve to čini položaj E-a veoma osjetljivim. U E-u nalazimo elemente triju kontinenata: rasne i gospodarske osnovice su afričke, jezik i vjera azijski, a kulturni pečat i vlast evropski.
LIT.: W. Willcocks i J. F. Craig, Egyptian irrigation, 3. izd., London 1913; G. Steindorff, Ägypten in Vergangenheit und Gegenwart, Berlin 1915; H. G. Lyons, The physiography of the River Nile and its Basin, Kairo 1918; G. Lecarpentier, L’Égypte moderne, Pariz 1920; W. F. Hume, Geology of Egypt I, Kairo 1925; H. Lorin, L’Égypte d’aujourdhui, Le pays et les hommes, Kairo 1926; J. Cattaui Pacha, Égypte. Aperçu historique et géographique, Kairo 1926; A. Kaufmann, Ewiges Stromland. Land und Mensch in Ägypten, 2. izd., Stuttgart 1929; H. Klammroth, Ägypten, das uralte Kulturland und moderne Reiseland, Freiburg 1929; A. Hichmat Abu Steit, La politique cotonnière de l’Égypte, Pariz 1932, W. Fitzgerald, Africa. The Nile Walley, London 1934; F. Maurette, Afrique équatoriale, orientale et australe, Géographie universelle, Pariz 1938.J. R-ć.
B. POVIEST: I. STARI EGIPAT.
Uvod. Dugo vremensko razdoblje, u kojem se zbivala poviest E-a, a koje počinje preko 4.000 godina pr. Kr., obuhvaća više od 6.000 godina. Provala Arapa 639 pos. Kr. jasno ga dieli u dva odjelita i nevezana diela.
U prvom se stvara silna egipatska kultura i dopire do svog vrhunca razvijajući se u različnim plimama i osekama, a na isti način kroz stoljeća polagano opada i napokon propada. Kroz ta četiri tisućljeća E. je najprije preko 2.500 godina slobodna država i najveća velevlast na svietu. Jedno stoljeće zatim podpadne pod tuđi jaram, brzo ga se rieši te opet procvate i podigne se politički do najveće ekspanzije, od Eufrata do 4. nilskog katarakta. U doba unutrašnje dekadanse u 6. st. pr. Kr. podjarmljuju ga najprije Asirci, zatim Perzijanci i krajem 4. st. pr. Kr. Aleksandar Veliki, koji udara nove osnove egipatskoj državi. U njoj vladaju tri stoljeća Ptolemejevići, obnovitelji egipatske države s grčkomakedonskom dinastijom, koja zadržava inače sav duh i predaju starog E-a, uz helenističku kulturu, koja upravo na ušću Nila, u Aleksandriji, nalazi svoje najiztaknutije središte. Osvojenjem E-a od strane Rima ne uništava se dotadašnja civilizacija, ali je E. politički mrtav. Stara civilizacija propada brže nego dotad, zamieni je kršćanska, koja, gledajući u starim bogovima idole, kida svaku vezu sa slavnom, preko 4.000 godina starom kulturom i velikim predajama egipatske poviesti. Kad su Arapi g. 640 osvojili E., on nije imao nikakve veze sa starim E-om Menesa, Amenofisa i Tutmozisa; bio je tada samo pokrajina iztočnorimskog carstva.
Arapskim osvojenjem ušao je E. u novo doba snage i poleta u kulturnom pogledu, što mu uliše, poletni osvajači; oni mu nametnuše novu vjeru, doskora i nove običaje, novi jezik, a ponešto i nove, semitske krvi. Novi je E. zapravo arapski, najprije podvrgnut izvanjoj arapskoj vlasti, zatim domaćim arapskim vladarima, koji iz njega stvaraju slobodnu i samostalnu državu. Vladajući sloj su Arapi, koji će to ostati i dalje, kada ih na priestolju zamiene mamelučki sultani. Kad su ga Turci osvojili, i kad je postao turska pokrajina, E. ostaje arapski. Tada se već arabiziralo gotovo cielo njegovo stanovničtvo i takvo je ostalo do danas. Novi E., koji je nastao arapskim osvojenjem, ubrzo je izgubio svoj jezik i zaboravio svoju staru narodnost; on je arapski i politički i kulturno.
1. Periodizacija egipatske poviesti. Golemi vremenski zahvat od nekoliko tisuća godina, koje obuhvaćaju staru poviest E-a, najveći od svih, u kojem je jedan narod organički živio i razvijao se, ne bi bilo moguće pregledati, kad ga ne bi podielili u neke odjelite periode. Donedavna promatrao se život egipatskog naroda onako, kako ga je prikazao egipatski svećenik Maneto, koji je oko 280 pr. Kr. za Ptolemeja II. napisao egipatsku poviest, t. j. po dinastijama, koje su, prema Manetu, E-om vladale. Poslije odgonetanja hieroglifa, kad su naučnom izpitivanju bili pristupačni mnogobrojni egipatski nadpisi i papirusi, a arheologija uvelike pomogla poviesti, uvidjelo se, da Manetova podjela često ne odgovara, i da su mnoge dinastije, koje on stavlja jednu iza druge, zapravo uzporedo vladale, samo u drugom dielu E-a. Prihvatila se dakle podjela u staru, srednju, novu i saisku državu, dok se vrieme prije toga stavilo u »rano doba«, odnosno predhistoriju. Svaka od tih »država« obuhvaća jedno doba cvata, iza čega sliedi vrieme političkog i kulturnog opadanja.
Prve dvie historijske dinastije, t. zv. tiniske, stavljaju se, prema toj podjeli, u »rano doba«, i to zato, što se ona prihvatila u vrieme, kad nauka nije dublje zahvatila u to razdoblje, i kad su se te dinastije smatrale legendarnima. Prema tome stara država počinje s trećom dinastijom.
Premda se današnja nauka slaže u toj podjeli, koju prihvatiše svi najiztaknutiji povjestničari starog E-a, ne slaže se u godinama, unutar kojih su te dinastije vladale. Neki pisci stavljaju »tinisku epohu« u doba po prilici od 4.000 do po prilici 3.500 pr. Kr., a neki po prilici od koje 3.300 do 2.900 pr. Kr. Prvi stavljaju »staru državu« po prilici od 3.500 do 2.200 pr. Kr., drugi po prilici od 2.900 do 2.550 pr. Kr.; prvi stavljaju »srednju državu« po prilici od 2.040 pr. Kr. do 1.780 pr. Kr., drugi po prilici od 2.160 do 1.700 pr. Kr. Ta dvostruka kronologija često smeta neupućenog, a zapravo se radi o još jedinstveno neprihvaćenoj kronologiji.
Smatrajući, da je Eduard Meyer najbolje riešio pitanje egipatske kronologije, uvrstit ćemo događaje egipatske poviesti prema njegovoj kronologiji, ma da i prva od spomenutih, koju među ostalima zastupa Borchardt, ima svoju znanstvenu vriednost. Za vrieme po prilici od 2.000 pr. Kr. dalje svi se učenjaci slažu, jer za nj imamo već oslon u točnom astronomski utvrđenom datumu.
2. Predhistorija. Premda egipatska predhistorija ne teče uzporedno s evropskom, u kojoj su pojedina doba i njihove periode jasno obilježeni time, kako se pravi oružje, oruđe i vaze, te kakav je oblik predmeta, možemo možda najstarije ostatke čovjeka u E-u, one iz najranijeg paleolita, označiti kao srodne evropskom chelléenu i acheuléenu. Mlađi se predmeti ne mogu uzpoređivati s evropskima. Između najstarijih stanovnika E-a u paleolitu i onih, koje nalazimo u punoj neolitskoj kulturi, postoji velika praznina uzrokovana možda geoložkim kataklizmama. Kremenog oružja tipa chelléen ima u najstarijim naplavama, koje su suvremene s početkom kvartera, kao i u Evropi. Tih se ostataka našlo od prvog katarakta do Kaira, na brežuljcima uz dolinu Nila i na bilu nizkoga gorja duž pustinje; u to dakle doba nije bila nastanjena sama dolina Nila, kroz koju je tekla neukroćena rieka praveći močvare. To doba odgovara kraju glacialne periode u Evropi, kad je u sjevernoj Africi vladala topla i vlažna klima, iza koje je sliedilo osušivanje. Iz toga posljednjeg doba ima vrlo malo ostataka, i to tipa capsien (kao u Tunisu i Alžiru), dakle iz kraja paleolita. Čovjek ne stanuje više na plateauima oko nilske doline, nego uz posljednje pustinjske kose, i znatno se približio dolini.
Poslije velikog prekida javlja se neolit, i to odmah u velikom obujmu; razlikuje se ne samo od evropskog, nego i od sjeveroafričkog. U to je doba čovjek sišao u nilsku dolinu, pa se našlo mnogo liepo i čak savršeno izklesanoga kremenog oruđa u Fajumu, Negadahu, Heluanu, Abidu i drugdje. Tisuće grobova na rubovima pustinje i uz cielu dolinu Nila, često natrpanih različnim predmetima, napose vazama, omogućuju upoznavanje toga razdoblja. Keramika, koju su egipatski lončari usavršili do visokog stupnja, različita od drugih u to doba, omogućuje, da se vremenski utvrdi njezin slied. Tako se ustanovilo, da najstariji ostatci neolita potječu iz južhog diela Gornjeg E-a. Keramika je tih neolitičara, koji su, čini se, bili u prvom redu lovci, liepa, obojena crveno i crno ili crveno s bielim ukrasom. Mlađa i razvijenija je od nje civilizacija u Srednjem E-u; njena keramika ima novih tipova, vaze su iz žute zemlje s crvenim slikarijama, a javljaju se i vaze od tvrdog kamena savršeno izrađene. Izradba klesanoga kremenog oruđa i oružja postizava savršenstvo kao nigdje i prelazi i u doba tiniskih kraljeva. Za razliku od Evrope, gdje se neolitsko doba može gotovo sasvim odieliti od metalnog, zatim ustanoviti pojava bakra, bronce i željeza, pa prema tome predhistorija razdieliti u paleolit, neolit, brončano i željezno doba s njihovim pododjelima, ne može se to učiniti u E-u, jer se kameno oružje upotrebljavalo i kasnije, kad su Egipćani vrlo dobro poznavali i upotrebljavali ne samo bakar, nego i broncu, pa čak i željezo. Zbog toga se ne može govoriti o egipatskom neolitu kao nekoj zatvorenoj periodi egipatske predhistorije, jer su se kamene rukotvorine upotrebljavale i u doba pune historije, kad su Egipćani već davno poznavali pismo. Zbog toga ćemo i mi vrieme od početka neolita do tiniskih kraljeva zvati preddinastičkim.
U preddinastičko je doba Egipćanin već počeo krotiti Nil i nastanjivati se u dolini, bio je pastir i poljodjelac, vjerovao u život poslije smrti, kako nam to pokazuju brojni grobovi, u kojima se mrtvacima davao u ruku kameni nož za borbu, hrana za izdržavanje, ponekad čak i boja za mazanje očiju i nakit, da se kite, kako su običavali za života.
To veliko razdoblje, koje je moglo trajati i više tisuća godina, možemo donekle pratiti u njegovu razvoju s pomoću keramike, koja nam daje uvid u stanovita doba, premda je ne možemo uzporediti ni s kojom drugom, i prema tome ne može biti govora o sinhronizaciji s keramikom drugih krajeva. Kako već najstarija sačuvana keramika pokazuje veliku savršenost u oblicima i vještinu u pečenju, očito su već mnogo stoljeća prije toga egipatski lončari usavršavali svoje znanje. Prema keramici možemo preddinastičko doba uglavnom podieliti u dvie epohe: prvu, u kojoj su posude crvene s crnim rubom ili jednolično crvene, zatim crvene posude s bielim nakitom, koji kadkad prikazuje životinje i ljude, i drugu, u kojoj su vaze obojene crvenim slikarijama te su široke, pomnije i ukusnije izrađene, a javljaju se i kamene vaze iz granita, portira, bazalta, alabastra i škriljavca.
Stanovnici E-a u to doba pripadaju najvjerojatnije mediteranskoj rasi, kojoj pripadahu gotovo svi krajevi Sredozemlja. Srodni su Libijcima i Berberima, ali i tadašnjim stanovnicima Italije i Grčke pa i naših obala. Bili su brahikefali, ortognati i svietle boje kože, srednjeg stasa, gladke, smeđe ili kestenjaste kose. Nastanbe su im bile uz rub pustinje, jer je dolina Nila bila još uviek neuređena, puna močvara, šuma, guštara i divljih zvieri: lavova, slonova, žirafa, krokodila i t. d. Bili su iz početka samo lovci i ribari, a pomalo se razvilo i poljodjelstvo, kako pokazuju tragovi žitarica u ostatcima tadašnjih sela i u grobovima. U to je doba Egipćanin pripitomio vola, antilopu, gazelu, kozu, magarca i neke ptice (gusku, patku, goluba, ždrala i dr.) te razvio stočarstvo. Već rano zaplovio je Nilom u primitivnim čamcima. S vremenom ih usavršuje u velike lađe, s jedrima, veslima i kormilom. Pomalo su se razvijali zanati, koji zahvatiše velik mah, napose klesarstvo kamenog oružja, lončarstvo i drugi.
U punom razvoju preddinastičkog doba stvaraju se organizacije plemena, od kojih neka prevladavaju nad drugima. Pojedina imaju na čelu glavare, a imaju i svoja božanstva, toteme i totemistički plemenski znak. Pleme Seta uspije zavladati Gornjim E-om, pleme Hora Donjim (Deltom). Horov je znak sokol, a Setov hrt, zapravo četveronožac sličan hrtu. Između ovih dvaju nastaje borba za prevlast u cieloj dolini Nila.
Razdoblje preddinastičkih stvaranja i borba odrazuje se u egipatskim pričama, legendama i vjeri, i mi danas možemo, oslanjajući se na mnogobrojne arheoložke nalaze, izvesti iz njih mnogo poviestnih podataka, pa nam egipatska predhistorija postaje zapravo ranom poviešću E-a.
Priroda egipatske zemlje, t. j. Nil i njegova dolina, nisu dali, da se razvije takva plemenska organizacija, kakvu nalazimo gotovo kod svih naroda. Već u preddinastičko doba E. se dieli u župe; Egipćanin ne pripada više nekom plemenu, nego jednom okrugu, župi, i podpada pod vlast svoga župskog boga. Svaka je župa, okupljena oko svoga »grada«, mjestna jedinica, strogo odieljena od susjednih župa vjerom, običajima i poviestnim razvojem.
Najveće je djelo preddinastičkog E-a uređenje nilske doline i njeno osposobljenje za poljodjelstvo. Dovršeno uglavnom u najstarijim stoljećima to je djelo bilo moguće jedino župskim uređenjem, jer je ono u prvom redu tražilo stalan i siguran život na jednom dielu nilske obale, podizanje nasipa i dubljenje kanala, osiguranje naselja od poplave i koordiniran rad sa susjednim župama. Župe su dakle najstarije političke organizacije E-a, predteče država, koje su se stvorile, kad je jedna župa milom ili silom okupila oko sebe druge. Tada je njezin župski bog postao glavni bog novoga državnog sklopa, ali su druge župe unutar njega sačuvale i svog boga, odnosno bogove, te dotadašnji svoj teritorij i svoje običaje. Podjela E-a u župe (nome) održala se do rimskog doba.
Glavni poticaj spajanju župa bio je Nil. Uređenje njegove doline, stvaranje stalnih naprava za sređivanje poplave, prikupljanje i puštanje vode unutar naprava bilo je tim uspješnije, što je više župa djelovalo zajedno, a postalo najsavršenije, kad su se sjedinile sve župe Gornjeg i Donjeg E-a, i kad je od Elefantine do Delte cieli sustav bio podložen jednom nadzoru i jednoj volji, kojoj su se i sve župe podvrgavale. Dok je do toga došlo, prošla su tisućljeća velikog i marnog rada svih župa, pa je tako Nil bio najjači ujedinitelj E-a.
U poviestno doba bile su 22 župe u Gornjem i 20 župa u Donjem E-u; mnoge su nastale iz upravnih razloga tek u dinastičko doba.
Prema predaji, koju nalazimo kod Maneta i u drugim spomenicima (Turinski papirus, Palermski kamen), E-om su u početku vladali bogovi, zatim polubogovi, iza njih dinastija »poštivalaca Hora« (Šemsu-Hor). Zatim spomenuti izvori navode Menesa i njegove nasljednike. Današnja je nauka utvrdila pravu vriednost tih mita i legenda, ukoliko se odnose na vladare prije Menesa, i utvrdila da su mnogi od njih doista postojali u doba preddinastičke civilizacije. U to se doba naročito izdigao Donji E. s gradovima On (Heliopol) na kraju nilske doline i početku Delte i Buziris u samoj Delti. Kao središte poštivanja boga Atuma, koga su njegovi svećenici poistovjetovali s vrhovnim božanstvom Rê, On je kroz cielu egipatsku poviest ostao središte obožavanja sunčanog božanstva i značajan politički činbenik. Tu su, poslije dugih promatranja, koja su potrajala stoljećima, a možda i tisućljećima, svećenici-učenjaci, najkasnije u 5. tisućljeću pr. Kr., stvorili novi kalendar, koji počinje s godinom 4.241 pr. Kr. Prije su Egipćani imali mjesečnu godinu, koja se pokazala vrlo nezgodnom u zemlji, gdje je Nil redovito svake godine točno počinjao poplavom. Nova sunčana godina, ma da je imala 365 dana, podieljenih u mjesece s 30 dana, kojima se dodavalo još 5, nije ipak točno astronomska i pomalo se od nje odmicala pa je nakon 1.461 građanske godine zaostajala za cielu godinu dana. To je t. zv. Sotisova perioda, t. j. vrieme, kad je izlazak zviezde Sirius (egipatski Soptet, Sôthis) opet padao s početkom nilske poplave, na pr. u doba Kristovo 19. VII. po julijanskom kalendaru.
Prvi vladari-bogovi bez sumnje su čisto religioznog značenja, koje je svećenička nauka iztakla dielom iz narodnog vjerovanja, a dielom sama izmislila. Međutim dva su božanstva, kako to dokazuju nova iztraživanja, vladari-ljudi, koji su stavljeni među bogove: to su svakako Oziris i Hor, a možda i Set. Oziris i njegov sin Hor vladali su u Delti, a Set je božanski predstavnik Gornjeg E-a. Borba Ozirisa sa Setom dugotrajna je borba Sjevera i Juga, Donjeg i Gornjeg E-a za prevlast, odnosno ujedinjenje E-a pod jednim od njih. Hor ujedinjuje E. davno prije Menesa, Sjever pobjeđuje Jug i nameće mu s političkim jedinstvom i pobjedu svojih bogova, koji još u preddinastičko doba prodiru na Jug. Simboli Ozirisovi, pastirski štap i bič, ostaju za sva vremena simbolima egipatskih kraljeva. U to je preddinastičko doba stvoren cieli obrednik kraljevske krunitbe, svečanosti i pokopa. Kraljevi su već tada ne samo nasljednici, nego živi Hor, odnosno Set.
Od vladara prije Menesa suvremenim su spomenicima utvrđena dva: jedan, koji je pisan likom štipavca (škorpiona) i danas se u nauci naziva »Škorpion«, i drugi, čije se ime dade s vjerojatnošću ustanoviti kao Narmer. »Skorpion« je vladar Gornjeg E-a, Narmer, koji na spomenicima ima krune Gornjeg i Donjeg E-a, započeo je konačnu borbu za njegovo ujedinjavanje.
3. Tiniske dinastije (I. i II.). Premda su nam danas poznati spomenicima utvrđeni vladari prije »prve« egipatske dinastije, nauka je zadržala obći naziv, koji se po Manetu uvriežio. Znanje pak o tim vladarima i vremenima osniva se danas izključivo na sigurnim arheoložkim i pisanim spomenicima toga vremena, koji su od 1896 dalje izkopani.
Poslije mnogih pokušaja u preddinastičko doba, da se E. ujedini, uspio je u tom definitivno Menes oko g. 3.315 pr. Kr. Menes i njegovi nasljednici su iz Tinisa (This) u Gornjem E-u; grobnice su im bile u Abidu (Abotu). Menes nosi dvostruki naslov, »gospodar kruna Nehbet i Uazit«, t. j. Gornjeg i Donjeg E-a, a kao utjelovljenje Hora ime ‘Ahai, ratnik. Ratovao je sa susjednim Libijcima. Predaju, da je sagradio Memfis, spomenici ne potvrđuju, ali ona nije daleko od istine, jer je vjerojatno već on uredio taj važni kraj i sagradio tvrđavu »bielog zida«, iz koje se kasnije razvio Memfis. Sam je Menes imao grob u Negâde, a možda i drugi u Abidu. I mnogi njegovi nasljednici imali su jedan u Abidu, a drugi u Donjem E-u kod Memfisa, kao što su imali i dvie krune izražavajući time odjelitost dvaju dielova E-a.
Menesa je, prema kraljevskim listama, nasliedio sin Atôti I., za kojeg je egipatska umjetnost, naročito što se tiče nošnje i crtanja likova, dobila oblik, koji će zadržati do kraja. Sačuvalo se iz kasnijih vremena nekoliko popisa kraljeva (kraljevskih lista) te Manetov popis kraljeva, a iz suvremenih nadpisa poznato je nekoliko imena tiniskih kraljeva, tako iz I. din. Kent, Zet, Ten (Usafais), Anzjeb (Miebis) i dr.; iz II. din.: kao prvi kraj Hor Hotepsekemui, koji odgovara Bazau u kraljevskim listama i Boetu kod Maneta. Od kraljeva II. din., kojih Maneto spominje devetoricu, a iz lista su nam poznata desetorica, nadpisi spominju osam njih, od kojih Set Perjebsen ne nosi naslov Hora, nego Seta, ma da je vladao i Gornjim i Donjim E-om. Drugi jedan vladar, poznat samo iz nadpisa, ima dvostruki naslov Hora i Seta; ujedinio je dakle vlast Seta Perjebsena s onom poštivalaca Hora. U to je doba bilo borba za priestô, a i drugih nutarnjih borba, pa je tek Zoser (oko 2.900 pr. Kr.) opet uzpostavio jedinstvo E-a.
Za tiniskih vladara (oko 3.300—2.900 pr. Kr.) stvoreni su osnovni oblici egipatske kulture i države, koji su u biti ostali kroz tisućljeća nepromienjeni. U ovo su doba egipatska umjetnost i arhitektura dobile svoje temeljne oblike.
Glavni je cilj tiniske politike bio održanje dinastičkog i teritorialnog jedinstva, koje se moralo boriti s pristašama starih tradicija i separatizama osnovanih na sukobu starih i novih kultova, na borbama između Sjevera i Juga, na borbi za princip nasljedstva (po patriarhatu ili matriarhatu) i na borbi između Horovaca i Setovaca. Uz neke ustupke totemističkoj predaji tiniski vladari pogoduju sve više Ozirisovu ciklu bogova, a solarna doktrina Heliopola zahvaća kraljevski dvor. Nekoliko vladara II. din. imaju imena sa Rê, kao: Neb-Rê (Rê je učitelj), Ka-Rê (genij Rêa), Nefer-Ke-Rê (liep je genij Rê). Prema vani vode ekspanzivnu politiku ratujući na Sinajskom poluotoku i u Nubiji.
Nalazi u njihovim grobnicama pokazuju veliku vještinu u izrađivanju nakita iz zlata, ametista i iz kamena lapis lazuli, a istoga su stila kao i nakit suvremenih kraljeva u Uru; očito je, da su tada, prije i oko 3.000 godina pr. Kr., postojali i trgovačka veza i umjetnički utjecaj između ovih dalekih kraljeva. I neki pečatni cilindri iz tvrdog kamenja, slonove kosti i drva istog su tipa kao kod Sumeraca.
Obrt se već liepo razvio. Tadašnji Egipćani poznaju pravljenje stakla; staklarstvo je veoma usavršeno — čine se inkrustacije sa staklenim pločicama i slonovom kosti. Kovinarstvo je dotjerano — prave se fini cizelirani vrčevi i vaze od bakra, a oruđe i oružje od bakra je prekrasno. Zlatari poznaju spajanje kovina do savršenosti.
Tiniski kralj ujedinjuje u sebi svu vlast, on je utjelovljenje Hora, odnosno Hora i Seta, gospodar života i smrti svih Egipćana, koji pred njim padaju ničice i ljube zemlju pred njegovim nogama. On se uviek spominje kao »bog«, a mjesto njegova imena govori se »velika kuća« (par ’o), odakle su stari narodi i izveli rieč pharao, te od čega je i naša rieč »faraon«. Kralj je kao bog vezan prema bogovima, a kao vladar prema narodu. Bogovima diže hramove, u kojima kao svećenik obavlja obrede po strogo određenim pravilima i određenih dana. U javnim svečanostima vezan je, od krunitbe dalje, uz strogi ceremonial, a i svaki svoj čin od zore do mraka obavlja po ceremonialu, od kog ne smije odstupiti. Ali kako se ne može brinuti za cieli kult, on je tu brigu predao »služiteljima boga« (hemu neter), svećenicima. Svaki kralj gradi svoju priestolnicu, a ako proslavi »sed« (30-godišnji jubilej), ima pravo podići i drugu. Za prvih dviju dinastija grade kraljevi svoje priestolnice u okolici Tinisa, kod Abida, a neki u okolici Memfisa. Odmah do priestolnice nalazi se i kraljev grob. Kraljevske su palače sagrađene izključivo od opeka i drva, i zbog toga im danas nema gotovo traga.
Za uzdržavanje dvora, uređivanje zemlje (podizanje nasipa, uređivanje natapanja) i plaćanje činovničtva kralj prima prihode od svojih posjeda, u prvom redu od bakrenih rudnika na Sinaju i zlata Nubije. Osim toga upotrebljava ratne zarobljenike za gradnje i uređaje pa i za obrađivanje svojih polja.
Kraljica nosi naslov »ona, koja vidi Hora i Seta«, t. j. kralja, živu sliku obaju bogova. Oko kralja i kraljice na dvoru su brojni dvorjanici, pisari i svećenici.
Tiniska je država činovnička; činovnik uživa svoj položaj ne po porodu ili nasljedstvu, nego po milosti vladara. Činovnici su razvrstani i imaju stalne naslove. Uprava je dvostruka (za Gornji i Donji E.); na čelu joj je kralj, koji predstavlja personalnu uniju obiju zemalja. Uz njega je odmah doglavnik (tati), koji stvarno vodi cjelokupnu upravu, i dva kancelara: Gornjeg (szati shemâ) i Donjeg E-a (szati biti).
Tiniska je država već sasvim uređena pravna država, u kojoj postoji stalno utvrđeni procesualni postupak i bez svake sumnje već pisani zakonici. U svakom gradu postoji sud sastavljen od državnih činovnika, koji uzto vode i upravu svog okruga. Uprava se vodi pismeno.
Uz činovnički stalež postoji u to doba stalež posjednika i trgovaca, a radnici i sluge bili su vjerojatno podložni kralju ili posjednicima.
Trgovina se obavljala izmjenom robe; sve, pa i prihodi dvora i državnih činovnika, plaćaju se živežnim namirnicama, odielima, stokom, robovima, posjedom ili nakitom. Uza sve to postojalo je već odmjerivanje zlata po težini i mjere proračunane prema utezima od zlata i bakra. Već tada imali su Egipćani liepo znanje u mjerenju polja i računanju uobće. I medicina je dobrano napredovala: liečnici su bili neki svećenici, koji su ljubomorno čuvali stečeno znanje u liečenju i operiranju. Postojali su već mnogi recepti, koji su, kao i način liečenja, ostali dugo u upotrebi.
U doba tiniskih kraljeva E. se ujedinio. Nestalo je ne samo starih država, kojima se tragovi nalaze u nomima, naročito u njihovoj vjerskoj strukturi, nego se u osobi jednoga kralja ujedinio Gornji i Donji Egipat. Tada je definitivno stvoreno kraljevstvo kao božanska i absolutistička vlast, a država, činovnički uređena, u osnovnim je crtama ujedinjena i vjerski — bogovi noma sjedinjuju se s bogovima dinastija. Heliopolski sustav bogova, vladara svemira i zemlje, sjedinjen s bogovima, koji su bili vladari-ljudi, a prihvaćen od dinastije, znači ne samo vjersko, nego i političko ujedinjenje. To je i od najvećega gospodarskog značenja. Nil i njegova dolina mogu se sada, uređeni jednom voljom, izkorišćavati do tada najveće mogućnosti, a vladari, kada grade kakav nasip ili provode kanalizaciju radi uređivanja poplave, rade istodobno za cieli Egipat.
Ujedinjeni E. predstavlja prema okolnim narodima i zemljama jaku cjelinu, a njegovi vladari, u svojim pohodima na sjever, do Sinaja i preko njega, na jug, u Nubiju povrh prvog katarakta, u oaze oko E-a, idu s jakim vojskama i osvajaju nove krajeve. Egipatske trgovačke veze prelaze preko Palestine i Sirijske pustinje na sjever u Mezopotamiju, i Egipćani uče, ne samo kako se prave nakiti i oružje, nego i pivo. Za pivo imaju isti naziv kao i Babilonci (egip. htqt, babilonski hîqu). Tko je bio izumitelj, a tko je primao, ne može se još točno ustanoviti; odkrića posljednjih godina u Uru sasvim su izmienila mišljenje, da je civilizacija prije došla do većeg stupnja u E-u nego u Mezopotamiji.
U to doba padaju i trgovačke veze E-a sa zemljama na sjevernom dielu iztočnog bazena Sredozemnog mora. Tu spominju egipatski izvori narod Hanebu. Najvjerojatnije je, da se tu radi o Kreti, možda i o Cipru. Isto su tako razvijeni trgovački odnosi s obalom kasnije Fenicije i sa Somalijskom obalom, bilo to na Crvenom moru ili na Indijskom oceanu. Tu je basnoslovna zemlja Punt, odakle Egipćani već tada dobivaju smolu i tamjan. Iznad svih tih naroda Egipćani izdižu sebe kao izabrani narod, kod kojega se nalaze bogovi i sve dobro, koje su oni dali ljudima. Drugi su narodi barbari, samo su Egipćani »ljudi« — romez (kasnije rôme).
Krajem II. din., dakle svršetkom tiniskog doba, E. je podpuno izgrađen — politički, kulturno i vjerski.
4. Stara država. Doba, u koje su vladale Manetove dinastije III.—VIII., nazivamo »stara država« (oko 2.895— 2.360). Absolutna se monarhija za III. i IV. din. razvija do najveće snage; utjecaj heliopolskih svećenika i velikaša za V. i VI. din. preobražava absolutnu monarhiju u oligarhiju i feudalizam, a zatim nastupa unutrašnja anarhija i upletanje inozemstva, što sve zajedno slabi kraljevsku vlast i za VIII. din. dovodi je do razsula.
Od vladara III. din., kojih Maneto nabraja 9, a kraljevske liste 6, utvrđeno je spomenicima 6. Od svih se ističe Hor Neterhet, kralj Zoser, koji, prema Manetu, vlada 28 godina; od njega je ostalo nekoliko spomenika i nadpisa te čuvena piramida na stepenice. Čini se, da posljednjem vladaru ove dinastije Huniju pripada jedna od dviju velikih kamenih piramida kod Dahšura (južno od Memfisa), t. zv. prelomljena piramida. Za te se dinastije središte države pomiče u okolicu Heliopola; ondje se razvija Memfis.
S kraljem Snofruom, prvim vladarom iz IV. din., počinje sjajno doba stare države. Najiztaknutiji kraljevi ove dinastije, Snofru, Keops, Kefren i Mikerin, iztiču se među najznamenitijim vladarima svih vremena, naročito velebnim spomenicima, od kojih se nekima dive sva pokoljenja do danas. Tada se egipatska kultura javlja u svojim raznovrstnim oblicima: slike i nadpisi, grobovi velikaša oko Memfisa, piramide vladara i hramovi uz njih.
O političkim se prilikama u to doba zna vrlo malo. Poznat je jedan pohod Snofrua u Nubiju, jedna njegova pobjeda nad Beduinima, dok nam za njegova nasljednika Hnum-Haufua (Keops) nije poznat nikakav ratnički podhvat kao ni za njegova nasljednika Tetefrea. Tetefreov nasljednik Ka-uf-rê (Kefren) sin je Keopsov, a nasliedio ga je njegov sin Menkeurê (Mikerin). Poslije Mikerina bila su još četiri kralja iz te dinastije. Ni o unutrašnjoj politici njihovoj ne znamo ništa. Grčke pripoviesti o potlačivanju Egipćana od strane Keopsa i Kefrena, o pobožnosti Mikerina i t. d. izmišljene su od tumača, pa ih je pobrao ne samo Herodot, nego i sam Maneto. Vanjske su se prilike bez sumnje kretale onako kao i za Snofrua, kako to dokazuje jedan spomenik Keopsov na Sinajskom poluotoku.
Od tih su nam vladara i njihovih velikaša ostali silni spomenici tadašnje kulture i umjetnosti. Snofru je, kao i njegovi predhodnici, imao dva groba: stepenastu piramidu u Medumu u Gornjem i pravu piramidu u Dahšuru u Donjem E-u. Uz piramide bili su hramovi za posmrtni kult i do njih kraljevski gradovi. Priestolnica Keopsova nalazila se oko 10 km sjeverno od Memfisa kod današnjeg sela Gizeha nasuprot Kairu na lievoj obali Nila. Tu je on sagradio i svoju piramidu, najveću građevinu svieta. Ni Keops ni njegovi nasljednici nemaju više dva groba. Piramida njegova nasljednika Tetefrêa nije dovršena, a nalazi se sjevernije kod Abu-Roaša. Kefren se vraća do piramide svog otca Keopsa i tu gradi svoj dvor, piramidu i hram kao i njegov sin Mikerin. Uz glavne piramide nalaze se manje za žene.
Piramide kod Memfisa oznaka su staroga kraljevstva, one odkrivaju i njegovu strukturu. Kralj je u to doba »velik bog«, ciela je država usredotočena u njegovoj osobi. Dovoljno je zamisliti, koliko je ljudi moralo raditi na piramidi, vječnom počivalištu kralja, i koliko je napora uloženo, da se to što savršenije izgradi, pa da se shvati absolutistički sustav države, u kojoj je osoba vladara najviše biće, za užitak koje na ovom i onom svietu mora država doprinesti toliko materialnih sredstava i napora. Čim stupa na priestolje, kralj počinje u isto vrieme graditi svoj dvor, priestolnicu i grobnicu, a kad je umro, iz njegove se posebne ostavštine uzimaju sredstva, koja mu osiguravaju kult za sva vremena.
Prema uzoru vladara velikaši grade uz piramide svoje grobnice, slične ranijim kraljevskim, t. zv. mastabe, koje su iz početka jednostavne, a kasnije se razvijaju u cieli sustav komora i dvorana; tako nastaju oko piramida cieli mrtvački gradovi. Mastabe, izkićene različnim slikama, koje hoće da osiguraju pokojniku što bolji prekogrobni život, pune su prizora iz dnevnog života. Iz njih zorno upoznajemo tadašnji egipatski život na svim područjima. Piramide i mastabe nalaze se samo na zapadu Nila kod Memfisa. U njima su kraljevi te njihovi dvorjanici i činovnici počivali zajedno onako, kao što su zajedno bili i za života: absolutističko-centralistička činovnička država htjela se održati i preko groba.
Ma koliko Egipćanin gledao u vladaru utjelovljenje boga, ovisilo je o ličnosti vladara, da to naziranje održi na visini; vriedio je on toliko, koliko je bio sposoban i jak. Za slabih vladara poslije Mikerina osjećao se pritisak iztaknutijih ličnosti, nastadoše unutrašnje borbe i borbe za priestolje, što je dovelo do pada IV. dinastije. Kraljevsko priestolje dođe u ruke heliopolskih svećenika. Po legendi su trojci, koje je bog Rê imao sa ženom svoga svećenika Userêa u Sakebu (Sahbu), Userkaf, Sahurê i Neferkarê-Kakai, zajedno srušili IV. din. i uzastopce vladali E-om. Tako su sinovi velikog svećenika boga Rêa došli na priesto; s njima je i Rê postao dinastički bog, a oni njegovo utjelovljenje na zemlji. Prema jednom podatku Userkaf je, prije nego što je postao kralj, bio veliki svećenik u Heliopolu.
S novom dinastijom postaje državnim bogom bog Sunca i vladalac svieta Rê. Praotac dinastije Kakai dodaje svom imenu još jedno u vezi s Rêom, Neferkerê (ljepota duha Reova), a to čine gotovo svi njegovi nasljednici. Heliopolski su svećenici dobili u svoje ruke kraljevstvo, ali su kralja učinili zavisnim od boga Rêa, i on nije više ravan bogovima. Oslabivši veličinu kraljevu oni će uvelike djelovati na politički i socialni razvoj države. Vladari V. i VI. din. nisu bili svećenici Sunca, monarhija nije postala teokracija; oni su sinovi boga Rêa, autokrati, koji uzimaju kao uzor svog otca, boga neba, stvoritelja svieta i vasione.
Vanjska se politika V. din. kretala prema iztoku. Poznate su ekspedicije kraljeva: Sahurêa, Niuserrêa, Menkaurêa i Dedkarêa u Vadi Madgara. Osim toga, možda za Sahurêa, ratovali su Egipćani uspješno u Aziji, kamo su otišli i vratili se morskim putem, i zatim protiv libijskih ustanika.
Svaki kralj V. din. počinje s dolazkom na priestolje graditi hram Suncu, Rêu. To zapravo i nisu hramovi u običnom smislu, nego svetišta boga Rea, u kojima nema kipova, i koja se svojom posebnom arhitekturom i obeliskom u središtu razlikuju od drugih dotadašnjih hramova — dolični genialni predstavnici jedne velike religiozne i političke ideje.
Čvrst položaj V. din. iznutra, uspješni ratovi na sjeveru, iztoku i jugu, trgovina sa sirskim obalama i Puntom — sve je to doprinielo blagostanju E-a; on u to doba postizava kulturnu visinu, koja jedva da je ikad kasnije nadmašena.
Već su vladari IV. din. znali ponekom visokom činovniku dati koji posjed, a i hramovima po koji komad zemljišta ili kakav prihod, da se mogu brinuti za žrtve i ostale potrebe hramova. To, što je za IV. din. bilo riedko, postalo je za posljednjih vladara V. din. vrlo često, a naročito za Asozija, osmog vladara te dinastije. Tada je i uprava pojedinih noma postala nasljedna. Kraljevstvo sve više slabi na račun »feudalne« gospode, koja u svojim nomima vladaju gotovo samostalno. Poslije kralja Unaša (oko 2.530) uzima priestolje Seheteptaui Teti, osnivač VI. dinastije. Od njezinih vladara iztiče se Pepi I., od koga su se sačuvali ostatci hramova, i Pepi II. (Neferkerê), koji je prema spomenicima vladao 94 godine. Moć nomarha podiže se sve više; sa sve većom vlašću uzimaju oni i veće naslove i napokon se nazivaju »knezovima« (rpa’ti), a nasljeđuju ih njihovi sinovi. Tako se stvorilo nasljedno župsko knežtvo, a činovnička se država starog kraljevstva pretvorila u feudalnu. Osim toga kraljevi daju sve veće privilegije hramovima i tako ne suzuju samo stvarnu moć državne vlasti, nego i državne prihode.
Kako je oslabila kraljevska vlast i prihodi, i kako je predugo živio Pepi II., koji je vladao od svoje 6. do 100. godine, nastalo je najplodnije tlo za anarhiju. Osamostaljivanje pak pojedinih nomarha, koji su u svojim sjedištima stvorili mali dvor i nekropole, dalo je po cielom E-u velik poticaj zanatima i razvoju zanatlijskog staleža. Ali ni obrtnici, kao ni radničtvo i seljačtvo, nemaju tada nikakvih prava.
Uza sve razpadanje državnog jedinstva država je prema vani čvrsta. Pepi I. proširio je u Nubiji vlast do 2. katarakta, i ona je tu ostala i za njegovih nasljednika. On je ratovao i sa Semitima Heriuša, koji su preko Palestine prodirali prema jugu. Njegov vojskovođa Una poveo je pet puta velike snage, da napadne neprijatelja s leđa, poduzme jedan pomorski pohod i izkrca se na obalama Palestine. Je li E. tom prilikom uspio pokoriti Palestinu, ne znamo, jer je i Pepi II. nastavio rat s narodom Heriuša.
Vladari VII. din. podigli su svoje piramide kod Sakaraha. Uzporedimo li ih s onima IV. din., one nisu velike, ali su im donje komore pune tekstova, koje su vjerojatno sastavili heliopolski svećenici, i koji nam pokazuju velik umni napredak. Egipatski intelektualci: svećenici, dvorjanici i drugi naobraženi sviet, potaknuti kritičkim duhom, počinju zahtievati, da svatko vriedi prema svojoj osobnoj vriednosti, i na ovom i na onom svietu. Uzporedo s tom naukom razvija se i politički život; nekadašnju absolutnu vlast jednog čovjeka zamjenjuje oligarhija svećenika i velikaša, koji žele više religioznih i političkih prava.
Nasljednici vladara Pepija II. neznatni su vladari, kojima jedva znamo za ime. Poslije njih Maneto navodi VII. din., i to 70 »memfita«, koji su svi skupa vladali 70 dana. Čini se, da je to bilo 70 velikaša, koji su vladali za jednog interregnuma, svaki dan jedan, i da te dinastije nije ni bilo.
Podatci o VIII. din. odviše su mutni, da bi se o njoj moglo nešto sigurnije reći. Kraljevske liste i Maneto, koji navodi 18 kraljeva iz te dinastije u razmaku od 146 godina, ne mogu se dovesti u sklad. S nešto sigurnosti može se utvrditi, da su se ti vladari, koji su vladali po prilici do g. 2.240, smatrali zakonitim nasljednicima VI. dinastije.
Kroz to je vrieme vladar izgubio svaku vlast, a preuzeli su je mjestni gospodari priznavajući tek po imenu faraona, koji je zadržao vrhovnu vlast i neke poreze. Unutar formalno jedinstvenog E-a nalazilo se mnogo malih, gotovo samostalnih država, koje su bile ujedinjene samo osobom kralja. Bilo je velikaša, koji su uspjeli podložiti nekoliko noma, kao nomarh Kopta, koji je čak uzeo puni naslov faraona, što su njegovi nasljednici kroz daljnjih 40 godina nastavili. Drugi su nomarsi dobili od kralja i pogrebne obrede, koji su im osiguravali vječni život, nezavisno od kralja; time su znatno podigli svoj politički i socialni položaj.
Nestajanjem kraljevskog bogatstva nestaje i velikih naručitelja za umjetnike, a umjetnost, razdieljena među manje centre, da diže slavu njihovih gospodara, pretvara se u zanat. To dovodi do podizanja srednjeg staleža, zanatlija i trgovaca, a uzto i provincialne aristokracije oko pojedinih nomarha.
Stara država III.-VIII. din. pokazuje jednu zatvorenu cjelinu: rast, kulminaciju i propadanje. Do V. din. monarhija sve više raste i postizava punu moć; zatim nastupa dekadansa kraljevskog ugleda, svećenici i plemstvo jačaju na ruševinama autokratske monarhije, s kojom propada i stari družtveni red, a stvara se feudalna država i plemstvo s pokrajinskom aristokracijom. Nestajanjem jake centralne vlasti, uzko povezane s božanstvom, sve jače izbijaju nove težnje, koje napokon dovode do velike revolucije.
5. Družtvena revolucija. Svećenici i velikaši došli su ne samo do političkih i religioznih prava, nego su postali gotovo ravni kraljevima. A što je bilo s narodom, koji je za njih radio, s ljudima, kojima raj po tadašnjem vjerovanju nije bio otvoren, nego su i poslije smrti, naslikani na grobnim stienama, morali raditi za svoje nekadašnje zemaljske gospodare?
Između kraja VIII. din. (oko 2.360) i početka XII. din. (oko 2.000 pr. Kr.) prilike su omogućile socialnu i političku revoluciju, u kojoj su srednji slojevi mogli doći do ljudskih prava.
IX. i X. dinastija (2.360—2.160) prielaz su između stare memfiske države u srednju tebansku. Vjerojatno je neki nomarh Srednjeg E-a, možda Ahtoes (Keti), uzurpirao vlast. Glavnim gradom postaje Herakleopol, ali je E. još uviek u rukama nasljednih nomarha. Dok im u Srednjem E-u stoji na čelu kralj u Herakleopolu, Gornji se E., od Elefantine do Abida, kupi oko tebanskih knezova Antefa i Mentuhotepa. U Deltu su prodrli Libijci i, Azijati te je podvrgli. Kroz dva stoljeća bore se za krunu Teba i Siut. Oko 2160 Antefi iz Opeta (Teba, danas Luksor) pobiediše napokon knezove Siuta i Herakleopola. Ovi Tebanci (XI. din.) učvrstiše svoju vlast, a za XII. din. E. je opet ujedinjen i miran.
U ta dva stoljeća (2.360—2.160) propale su sve ustanove autokratske monarhije. Kraljev ugled, koji je sam sebe razkomadao, nije mogao ništa; građanska i vjerska prava uzeše oni, koji su bili dovoljno jaki, da ih uzmu. U vihoru revolucije, koja je zbog toga izbila, nestalo je svakog autoriteta, grabili se posjedi, tjerali dotadašnji vlastnici, a na činovnička mjesta dolazili oni, koji su ih znali ugrabiti. Nasilja i pljačke na sve strane. Tada se dižu kroz stoljeća potlačeni, kidaju usađene nazore o svojoj inferiornosti i podložnosti te dajući maha svom uzplamtjelom biesu, vjekovima zataškanom, ruše stare ustanove i nakon krvi i paleža stječu svoje mjesto u družtvu. Egipatski pučani dolaze do državnih položaja na ovome svietu, i njima se, kad stječu pravo na posmrtne ceremonije, otvara raj. — Evo, kako se opisuje to doba u »Opomenama starca mudraca«, što je pisano poslije svih tih događaja za XII. dinastije:
»Plemići se nalaze u žalosti, plebejci klikću, cio grad govori: Hajdemo, ugušimo mogućnike, koji se među nama nalaze. Zemlja je u revoluciji, ona se okreće kao kolo lončarevo. Lupeži postaju vlastnicima, a stari bogataši su okradeni ... Brat ubija vlastitog brata, od iste majke rođena ... Stada lutaju bez nadzora, nema nikoga, tko ih skuplja. Bilo tko uzima marvu, koju onda označuje svojom. Ljudi sve više nestaju, posvuda se vidi, gdje čovjek ubija brata. Mrtvaci se bacaju u rieku; Nil je postao grobnica. Žene su postale nerodkinje. Djeca se više ne rađaju ... Gledajte, događaju se stvari, kakve se u prošlosti nisu nikada događale: kralja skidaju plebejci (huru siromasi’) ...« Pisac zatim opisuje svršetak revolucije i stanje poslije toga: »Velikaši su gladni i odbačeni. Nekadašnji služitelji sada su posluživani ... Glavari zemalja bježe, jer nemaju više zaposlenja ... Siromasi kraja postali su bogati, dok vlastnici nemaju više ništa ... Siromasi posjeduju bogatstva, onaj, koji nije nikada sebi dao praviti cipele, sada posjeduje dragocjenosti. Oni, koji su imali odiela, sada su u prnjama, ali onaj, koji nije nikada tkao za sebe, ima sada finih platna ... Djeca uglednog čovjeka ne razpoznaju se više od drugih.«
Pisac opisuje dalje, kako su religiozne i magične tajne postale svakom pristupačne, te kako je plebejac stekao pravo, da dođe pred sud Rêa, t. j. da postane bog. Potonje je svakako najveća tekovina revolucije: nestalo je pred bogovima i pred vječnošću razlike između pojedinih staleža, a tim i u državi i u životu.
Od vladara XI. din. petorica su se zvala Antef, a šestorica Mentuhotep; od njih je Mentuhotep III. obnovio državno jedinstvo i iztjerao Semite, koji su bili podvrgli Deltu, a na jugu osigurao vlast preko 1. katarakta. Vlast se feudalne gospode počinje ograničavati, ali se javljaju i svemoćni veziri, u rukama kojih je sva uprava i vojska. Tako se desilo, da je vezir Amenemhet skinuo XI. dinastiju s vlasti i osnovao XII., koja će E-u stvoriti najsjajnije doba njegove poviesti.
6. Srednja država. Razdoblje tebanskih kraljeva XI. i XII. dinastije nazivamo Srednja država (2.160—1.660 pr. Kr.).
Revolucija je pokazala kraljevima, što treba da rade, ako žele blagostanje i napredak države. I doista, oni to i čine; umanjuju povlastice staležima, pripuštaju sve političkim i religioznim pravima, proširuju pravdu na cielo družtvo i uobće izjednačuju pod zaštitom faraonovom sve Egipćane. Za kralja i za narod nastaje vrieme, u kojem vladaju »pravedni zakoni«. Amenemhet I., koji je »došao, da zločin slomi«, bio je podrietlom iz Tebe, ali je svoju priestolnicu postavio opet u prirodno središte zemlje, oko 4 milje južno od Memfisa kod Lišta. U 20. godini vladanja uze za suvladara svog sina Sezostrisa I., kome prepusti vođenje ratova. To su činili i njegovi nasljednici sprečavajući tako borbe za naslieđe.
Dvanaesta dinastija je uz XVIII. din. najbolje poznata; njena se kronologija može utvrditi u obćoj kronologiji, iz njezina vremena sačuvalo se mnogo nadpisa, kraljevskih piramida, grobnica plemića i nadgrobnih stela, što nam sve pruža obilan material za njezinu poviest.
Amenemhet I. upro je sve sile, da slomi moć visokog plemstva, i uspio je ukinuti nasljedstvo u nomima. Građanski je sviet odsad slobodan, ma da je podložan upravitelju grada. Grobne stele zanatlija, pivara, umjetnika i trgovaca pokazuju njihovo blagostanje i družtveni položaj slobodnih ljudi. Seljak-radnik nije ni sada slobodan kao ni manualni radnici.
Ugled kralja sačuvao je i Sezostris I., pa je moć velikaša bila samo onolika, koliku je vladar davao. Uzto je XII. din. provodila jaku politiku prema susjedima i počela s egipatskim imperializmom. Amenemhet I. ratovao je u Aziji i potukavši Menziu i Heriuša prodro, čini se, u Palestinu, a ratovao je i u Nubiji i s Libijcima. Čini se, da je na tom posljednjem ratnom pohodu i umro (1790 pr. Kr.). Sezostris II. osvoji Nubiju i prodre u Kuš preko 2. katarakta dobivši ondje zlatne rudnike u dolinama pustinjskog plateaua Vadi′alaki. Taj rat nastavi i završi pokorenjem Kušita Sezostris III. (1887—50), koji povede na njih četiri ekspedicije i dade već u prvoj načiniti kanal oko 1. katarakta za prievoz četa; kanal je bio dug 80 m, a širok i dubok po 10 m. Kad je konačno podvrgao Nubiju, dade povrh 2. katarakta, kod Semneha, na svakoj strani Nila podići po jednu utvrdu, gdje je postavljena granica između E-a i Kušita. I kasnije je Sezostris III. morao ratovati s Kušitima i dizati utvrde protiv njih. U to se vrieme egipatska vlast proširila i na S; Sezostris III. ratuje i u Siriji (Retenu). U doba njegove smrti država se protezala na Nilu u dužini od 1600 km.
Osvajanja vladara XII. din. doniela su kraljevskom dvoru golema bogatstva, osobito zbog zlatnih rudnika u Nubiji, a ratni pohodi i trgovačke potrebe dali su im prilike za velike tehničke podhvate u službi rata i trgovine. Sezostris III. probio je tvrde klisure 1. katarakta i omogućio plovitbu do 2. katarakta. Ta je dinastija dala načiniti prvi kanal, koji je preko jednog rukava Nila spajao Sredozemno sa Crvenim morem.
Egipat XII. din. vodi razširene trgovačke veze ne samo s Nubijom, Kušom, Libijom, Palestinom, Sirijom i Mezopotamijom, nego i s Evropom i narodima Egejskog mora. To je vrieme, u kojem cvate visoka kultura na Kreti i susjednim otocima, a semitski susjedi E-a imaju naprednu kulturu. U jednom se grobu u Abidu našla krasna Kamares-posuda s Krete, uz cilindre Sezostrisa II. i Amenemheta III., a u jednoj staroj grobnici u etruščanskom gradu Tarkviniju našla se mala egipatska figura nekog božanstva i skarabej Sebekhotepa IV. iz XII. dinastije.
Najveće tehničko djelo za XII. dinastije svakako je upotreba »zemlje jezera« — to še (koptski pjom, arapski Fajum), u kojoj se nalazilo veliko jezero (egipatski »mer uêr«, grčki Μοῖρις, odatle Moeris), za regulaciju nilske poplave i natapanja odatle pa do ušća. Taj gigantski posao započeo je i proveo Amenemhet III. Dio Fajuma, koji je oduzet poplavi i bio osobito plodan, postane vlastničtvo kralja. Tu se razvio grad, koji Grci nazivahu Krokodilopolis (Arsinoe), po hramu u čast Sebeku, bogu krokodilu. Posljednji vladari XII. din. imali su tu svoje vile, kamo su dolazili najčešće na odmor. Na s strani ulaza u Fajum dizala se golema zgrada, duga 240—300 m, neke vrsti religiozno i upravno središte za sve nomove. Grčki putnici i pisci dali su toj zgradi ime labirint, prema mitskom labirintu. U Fajumu imali su priestolnicu Amenemhet III. i Sezostris II.
Sređenost države i njeno bogatstvo za vrieme XII. din. pokazuju se najbolje u graditeljstvu, umjetnosti, a i književnosti. To je klasično doba egipatske kulture uobće. Mentuhotep IV. iz XI. dinastije diže hram-grobnicu na terasama u Der-el-Bahri. Amenemhet I. dogradi hram bogu Ptahu u Memfisu, sagradi hram Amonu u Tebi (Karnak) i Hatori u Denderi, Sezostris I. hram Atumu u Heliopolu, kojega obelisk još i danas stoji, i Ozirisu u Abidu, Sezostris III. Heršefu u Herakleopolu. Amenemhet I. i Sezostris I. sagradili su svoje piramide kod Lišta, Sezostris II. na ulazu u Fajum, Sezostris III. i Amenemhet III. kod Dahšura. Isti je Amenemhet podigao svoju drugu piramidu kod Havara. Hramovi su od kamena, a piramide od opeka.
Posljednji vladar XII. din. je kraljica Sebeknofrurê (1791—88), sestra i nasljednica Amenemheta IV. Poslije nje ulazimo u jedno od najtamnijih vremena egipatske poviesti, koje ne mogu razjasniti ni Maneto ni kraljevske liste, a ni spomenici. Prema Manetovim Epitomama sliedilo je 60 tebanskih kraljeva u 453 godine, zatim XIV. din. iz Ksoisa sa 76 vladara u 184 godine, a tada su E. osvojili Hiksi, kojima pripadaju XV. i XVI. din., s ukupno 38 kraljeva, i XVII. din. sa 43 Hiksa i 43 Tebanca, koji zajedno vladaju. Cjelokupan broj godina vladanja Hiksa iznosi prema Manetu 930 godina, odnosno od kraja XI. do kraja XVIII. din. punih 1.570 godina. Na osnovi astronomskih podataka zna se pouzdano, da taj period traje svega nekih 210 godina, a to potvrđuju i spomenici. Pomno proučavanje toga doba daje ove podatke: s XII. din. prestaje na neko vrieme jedinstvo E-a; u njemu vladaju dvie vladarske porodice, jedna u Tebi (XIII. din.), a druga, pod vrhovničtvom Hiksa, u Ksoisu u Delti (XIV. din.). Većina tih vladara bijahu uzurpatori; bez sumnje malo njih umire naravnom smrću, što pokazuju nagle promjene i kratkotrajne vladavine. Za tih je borba propalo gotovo sve, što je XII. din. učinila za blagostanje Egipta. U takvim je razrovanim prilikama E. lako pao pod vlast napadača, koji su dolazili sa S.
7. Hiksi. Oko 1675 pr. Kr., pred kraj XIII. Manetove dinastije, provalila su iz Azije neka plemena, vjerojatno semitska. Tko su zapravo ti napadači, obćenito nazvani Hiksi, po imenu, koje im je prema Manetu dao Josip Flavije, ne zna se, jer su oni sami ostavili vrlo malo spomenika. Još uviek nije nauka složna ni u vremenu njihove provale, njihova gospodstva i protjerivanja iz E-a. Hiksi su ubrzo pokorili cieli E. pa su, kako se iz izvora može zaključiti, vladali od Eufrata do 1. katarakta Nila. Njihov se glavni grad Avaris nalazio u Delti, na najzgodnijem položaju, odakle su mogli nadzirati i s i j svoje podložnike. Od kraljeva Hiksa poznati su s egipatskih spomenika Nefesi pa nekoliko njih s imenom Apopi (Apofi), a od svih najviše Hian, koji pored svojih naslova nosi i naslov egipatskih faraona. Njegovi nasljednici prikazani su na egipatskim spomenicima kao pravi egipatski kraljevi (XV. i XVI. din.). Hiksi su ostavili dotadanje vladare i u Ksoisu i u Tebi, a manje knezove vjerojatno i drugdje; tražili su od njih samo vazalsku vjernost. Tako je i u Tebi vladala jedna dinastija (XVII.), od koje je kralj Sekenjenre Ta′o II. oko g. 1600 kao vazal Hiksa Apopija III. započeo rat protiv Hiksa. Tu je borbu nastavio i završio njegov nasljednik Kamose, posljednji vladar Manetove XVII. din.
Oslobođenje E-a nije bilo samo egipatska stvar, to je jedan od najkrupnijih događaja svjetske poviesti. Velevlast Hiksa se ruši, a na njezinim se ruševinama podiže novi E., koji postaje središte političke djelatnosti u Prednjoj Aziji.
Rat protiv Hiksa nastavi Amozis (Ahmes), sin Kamosea, koji postane kralj oko 1580 i napokon oslobodi E. iztjeravši Hikse. Amozis prenosi borbu protiv njih i u Palestinu, Fenikiju i Siriju. Uredivši stvari na S krene u Nubiju i uzpostavi ondje vlast E-a, a zatim pokori različne knezove u E-u, koji su se opirali njegovoj vlasti, te učini neke svojim dvoranima.
8. Nova država, koja je nastala u težkim borbama s Hiksima, oslanjala se u prvom redu na jaku stalnu vojsku, u kojoj je ugled kralja bio nepovrediv. Amozis I. stvara absolutističku monarhiju, lomi sve partikularizme, a snagu ne crpe samo iz svojih veza s božanstvom, nego i iz jakosti svoje vojske i pouzdanog činovničtva. Egipat je postao vojnička država, a Egipćane je zahvatio osvajački duh. U vojsci i ratu mogli su oni steći slavu, bogatstvo i položaj i zbog toga se rado posvećuju vojničkom zvanju. Vojska postaje sve bolja, uvode se najbolja oružja, ratuje se prema izkušanim strategijskim i taktičkim načelima. Hiksi su uveli konja u E., od njih preuzeše Egipćani bojna kola. Sviestan svoje snage Amozis je uredio državu prema novim načelima. Ali je uza sve to uveo uglavnom upravu, kakva je bila za stare države; kralj je središte svega, njemu sve služi, i što bolje služi, bolje napreduje u položaju. Za izobrazbu činovničtva postoje pisarske škole. Goleme izdatke za vojsku i činovničtvo kralj lako podmiruje, jer je cieli E. njegova domena, a velik prihod od poreza povećava razpoloživi imetak. Povrh toga ulaze u E. velika bogatstva s vojnih pohoda. Rudnici u Nubiji šalju na kraljevski dvor velike količine zlata. Ono služi ne samo za nakit i pravljenje skupocjenih predmeta, nego i za nagradu zaslužnim vojnicima i činovnicima, te za darove stranim knezovima i vladarima.
Amozisova absolutistička država ne crpi svoju vlast od faraonova božanstva, nego od njegove osobne snage i sposobnosti; ona se ne zadovoljava ujedinjenim E-om, nego u imperialističkoj težnji ide za ekspanzijom i postaje prva velevlast svieta.
Temelje, koje je Amozis (1580—57) postavio, izgrađuje njegov sin Amenofis I. (1557—35); u silnom naletu razvijaju na njima svoje imperialističke podhvate Tutmozis (Tutmes) I. i Tutmozis III., a unutrašnju izgradnju kraljica Hatšepsut i Amenofis III.
Nasljednik Amenofisa I. Tutmozis I. započe prve osvajačke ratove; on je prodro u Siriju i gotovo je svu pokorio do Eufrata, gdje je postavio pogranične stele. Nubiju, dolinu Nila do 2. katarakta i zlatne rudnike u i gorju dobili su ponovno uglavnom Amozis i Amenofis I. Pri svom nastupu Tutmozis I. svlada jedan ustanak povrh 2. katarakta, prieđe daleko preko granice, do koje je dopro Sezostris III., i proširi je do klisurastog i neprohodnog gorja kod 4. katarakta. Nad 3. kataraktom Tutmozis sagradi jednu tvrđavu i popravi kanal Sezostrisa I. kroz klisure I. katarakta, pa je nilska mornarica mogla odtad sigurno ploviti do 2. katarakta. Pobjedonosni faraon dade uz domaće božanstvo Doduna podignuti kao boga ovih krajeva faraona Sezostrisa III. Tutmozis I. krene zatim u Siriju i dopre do Eufrata, gdje su se Egipćani čudili, što ta velika rieka teče obratnim smjerom od Nila. Kako su odnosi E-a prema Kreti i otocima Egejskog mora i dalje ostali isti kao i za kraljeva Hikisa, te su Kreta i Cipar (Hanebu) bili u nekoj dalekoj ovisnosti o E-u, protezala se vlast E-a nad čitavim i bazenom Sredozemnog mora i od 4. katarakta Nila do Eufrata. Egipat je postao velevlast, kakve još na svietu nije bilo, a egipatski kralj najsilniji i najbogatiji vladar, što je ikad postojao.
Tutmozis II., sin i nasljednik Tutmozisa I., koji je umro oko 1520, oženjen svojom polusestrom Hatšepsut, bio je još vrlo mlad, kad je stupio na priestolje, a kasnije bio je boležljiv slabić, pa je njegova žena vodila uglavnom državne poslove. Kad je on umro, uze Hatšepsut za muža svoga mlađega polubrata Tutmozisa III., koga je Tutmozis II. učinio suvladarom, i preuze osobno vlast podpomognuta pri tom jakom legitimističkom strankom, koja je u njoj gledala pravog nasljednika Tutmozisa I., jer je ona doista bila kćerka Tutmozisa I. i njegove glavne žene Ahmose. Tutmozis III. obavljao je uz nju samo neke čine reprezentativne prirode.
Da pokaže i dokaže svoje pravo na priestolje i svoje božansko podrietlo, kao kći Amona, dakle u punom smislu vladarica E-a, dade na stienama svog hrama u Der-el-Bahri izklesati tok svog rođenja od Amona i svoje majke, i sviestna svoga prava izstupala je svagdje kao zakoniti faraon, u kraljevskom ornatu i sa sakralnom bradicom.
Odlučna i sposobna, slavohlepna i tašta Hatšepsut nije nimalo zaostajala za najvećim vladaricama, kao što su bile Elizabeta Englezka ili Katarina Ruska.
Najsjajnije djelo njezina vladanja je ekspedicija u Punt. I prije su vladari srednje države slali svoje ekspedicije onamo, ali se to bilo već zaboravilo. Kraljica odpremi pet velikih brodova, koji su iz Tebe pošli niz Nil pa kanalom u Crveno more i dalje na J. U Puntu, koji je priznao egipatsku vlast, Egipćani su nabavili svakovrstnih životinja, mirodija i dr., pa i stabala tamjana, koja su zasadili po terasama hrama u Der-el-Bahri. Tu najstariju svjetsku ekspediciju velikog stila prikazuju reliefi i opisi na stienama spomenutog hrama.
Hatšepsut je vladala od 1501—1480; ne zna se, je li umrla prirodnom smrću, ili ju je Tutmozis III., kad je došao do pune snage, dao odstraniti. Iz njegova postupka prema njenoj uspomeni očito je, da joj nije bio sklon.
Na površinu dođoše novi ljudi, vjerojatno oni, kojima je dodijala vladavina žene okružene ljubimcima. Bili su to jamačno u prvom redu vojnici, koji su bili vikli vojnama, osvajanjima i bogaćenju za Tutmozisa I., i nikako im se nije sviđalo doba velikoga mira, kada se stvaralo i gradilo, trgovalo i privređivalo, daleko od bojne vreve i zveketa oružja. Ti su ljudi trebali za vladara mužkarca tipa Tutmozisa I. Tutmozis III. bio je doista čovjek njihova kova, prožet ratničkim duhom svog otca. Stupivši na priestolje započeo je odmah novu politiku E-a, politiku rata i osvajanja. Hatšepsut je egipatske provincije u Siriji i Palestini prepustila domaćim vladarima, koji su priznavali njenu vlast i slali propisane danke, ali su bili među sobom stalno zavađeni. Kralj Kadeša, okupivši neke od njih, podiže ustanak, koji je podupirao mitanski kralj, u težnji, da se između države Mitani i E-a obrazuje jedna nova država. Možda je baš taj ustanak prouzročio pad kraljice Hatšepsut i dolazak Tutmozisa III. na priestolje.
Pošto je preuzeo vlast, Tutmozis III. krenu g. 1479 s jakom vojlskom prema S i 15. V., u bitki kod Megida, porazi udružene Azijce, a zatim prodre pobjedonosno dalje osvajajući grad za gradom sve do Libanona. Kako je vrieme poodmaklo, osigura osvojeno područje i vrati se s velikim plienom. Ali kralj Kadeša, ma da je bio poražen, vladao je i dalje, poduprt od Mitanaca na čelu sa sposobnim Sauššatarom. Tutmozis je gotovo svake godine išao s vojskom u Siriju, ali do bitke s kadeškim kraljem nije došlo. Pokušao je preko feničke obale prodrieti kroz dolinu Eleutera na Oront, gdje se, čini se, nalazio grad Kadeš. Svladavši mnoge male dinaste Tutmozis je napao Mitani (Naharain) i dopro do Eufrata; na i obali rieke podiže kraj otčeve svoju pobjedničku stelu. Taj je uspjeh utjecao na kraljeve Asura, Sineara i Hetita, da mu pošalju svoje poklonstvene darove.
Idućih godina Tutmozis osvoji sirijsku obalu, a Cipar prizna egipatsku vlast. Borbe s državom Mitani nastavile su se i dalje, jer je upravo Mitani bio središte odpora protiv E-a. G. 1464 Tutmozis zarati na koaliciju Mitani-Kadeš-Tunip te osvoji Tunip i Kadeš pa prisili kadeškoga kralja na poslušnost. Cielo područje i obala od egipatske granice do Eufrata stajala je pod vrhovnom vlašću E-a. Tutmozis III. bio je tada najmoćniji vladar svieta: od Eufrata do 4. katarakta, kroz 18 stupnjeva širine, širilo se njegovo carstvo postavljeno na čvrste temelje. Punt na Crvenome moru i Cipar u Sredozemnome moru priznavali su njegovu vrhovnu vlast, a Kreta i otoci Egejskog mora često su mu slali znakove poštovanja i darove priznavajući u neku ruku njegovo vrhovničtvo. Poražen Mitani, kojemu je oduzeo područje na J Eufrata, nastojao je da ga darovima zaustavi u daljnjem napredovanju i najzad je s njime sklopio mir. Asur, Babilon i Hetiti šalju mu darove priznavajući njegovu nadmoć.
G. 1450 Tutmozis umre, a nasliedi ga sin Amenofis II. (1450—25). Na glas o Tutmozisovoj smrti pobune se neki krajevi Sirije i Palestine. Amenofis II., odlučan i oduševljen ratnik, svlada odmah pobunjenike i tako osigura E-u mir u krajevima na J Eufrata i poštovanje svih susjeda. Možda već tada, a svakako za njegova sina Tutmozisa IV. (oko 1425—05) Mitani se približava E-u. Tutmozis IV. uzima za ženu kćer mitanskoga kralja Artatame.
E. je dakle od prvih godina Amenofisa I. gotovo već 50 godina uživao uglavnom mirno plodove velikih osvajača i ratnika. Zlato iz Nubije i Punta, darovi susjeda i danak pokorenih naroda pritjecali su u velikoj množini u kraljevsku blagajnu, a kralj ih je dielio svojim činovnicima i vojnicima. U takvim prilikama stupa na priestolje Amenofis III. (1405—1370), za čije duge vladavine nije, osim jednoga manjeg pohoda na Kuš, uobće bilo ratovanja. Vladanje Amenofisa III. bez sumnje je najsjajnije doba unutarnje egipatske poviesti, vrieme najvećeg cvata arhitekture i umjetnosti i najmirnijeg razvoja egipatske zemlje.
Ostatci njegova golemog hrama, dva, preko 20 m visoka, kolosalna njegova kipa (t. zv. Memnonovi stupovi), njegov veliki dvor nedaleko hrama, umjetno, basnoslovno uređeno jezero za njegovu ženu Teje, hramovi, koje je po cielom E-u podigao mjestnim bogovima, kipovi, slike, skarabeji, nakit, što se u obilnoj mjeri sačuvao, pokazuju sjaj njegove vladavine. Bez smisla za osvajanje Amenofis III. živio je u kraljevskoj razkoši posvećujući se djelima mira, velikim gradnjama i umjetnosti. Razvijena trgovina obogaćivala je srednji stalež, a velikaši, u prvom redu vojnici-borci na bojnim kolima, koji su uzgajali konje za ta kola, uživali su u miru plodove, koje su njihovi predhodnici ratom stekli. Ugledajući se u dvor željeli su i oni sjaja i razkošnog pokućtva u svojim palačama, nakita, oružja i svakovrstne robe; umjetnost i umjetni obrt cvali su kao nikada prije ni poslije, i u svemu se opaža iztančani osjećaj za pravu mjeru.
Mjesto vojskom Amenofis III. mislio je osigurati ugled egipatske države spretnom diplomacijom i ženidbama s princesama Mitanija i Babilona, ali je ipak utjecaj E-a u Siriji sve više slabio.
Sačuvao nam se dobar dio diplomatskog dopisivanja Amenofisa III. u arhivu u Amarni, iz čega upoznajemo tadašnje prilike u Siriji, Palestini i s zemljama. To je najstarija, posebnom vještinom vođena diplomatska korespondencija. Premda je o prilikama u Aziji bio dobro obaviešten, Amenofis se nije dao sklonuti na kakav ratni pohod; male čete, koje je onamo slao, nisu mogle postići ništa značajnije.
Tako je on, u kulturnom pogledu svakako najsjajniji od svih faraona, skrivio opadanje egipatske vlasti u Aziji.
9. Vjerska revolucija Amenofisa IV. Ni njegov sin Amenofis IV. (1370—52) nije se mnogo zanimao za događaje na S; nemiri su se i borbe između pojedinih dinasta u Siriji i Palestini nastavili. Ipak on u dvie prilike posla vojsku, koja donekle uzpostavi red, ali su se prilike i dalje razvijale na štetu E-a.
Amenofis je svu svoju pažnju obratio unutrašnjim prilikama E-a, u kojem su svećenici tebanskoga dinastičkoga boga Amona stekli za njegovih predhodnika velika imanja i bogatstva, a i veliku vlast. Pod utjecajem majke Teje i heliopolskih svećenika mladi se kralj — inače vrlo osjetljiv, sklon misticizmu i pun velike ljubavi za sve ljude — uvjerio, da su Amonovi svećenici izpraznim ceremonijama sasvim izopačili vjeru u pravo božanstvo, i da on, kao sin boga i vladar E-a, mora odlučno dati narodu čistu i nepatvorenu vjeru. Spoznavši, da to može biti samo monoteizam, vjera u božanstvo Sunca, pristupi ostvarenju svog ideala. U središtu poštivanja boga Amona, u samoj Tebi, sagradi hram Rê-Harakhti — hram Suncu, koje se smjelo prikazivati samo sunčanom pločom (Aton), iz koje izbijaju zrake svršavajući rukama. On dade po cielom E-u sagraditi hramove Atonu. Emancipaciju od Amona pokazao je odmah pri krunjenju; nije se okrunio u Tebi od Amona, nego u Hermontisu u hramu boga Rêa. Od 4. godine njegova vladanja ta je emancipacija radikalna. Odbacivši sasvim Amona kao dinastičkog boga on napusti i Tebu. Na pô puta između Tebe i Memfisa, na desnoj obali Nila, u plodnoj dolini, u kojoj još nije živio nijedan kralj, nijedan bog, sagradi novu priestolnicu i nazove je Akhetaton (Ikhutaton, Aht-aten), t. j. Horizont Atona. Da sasvim prekine s Amonom, kralj promieni svoje ime (Amenhotep »Amon počiva«) u Aknaton (Ehnaten, Ikhunaton »slava — duh — Atoma«), a svoju ženu Nofretetu nazove Nefernefruaton »najljepše od najljepšega je Aton«.
Novi grad imao je biti prava priestolnica i glavni grad E-a i carstva. U njemu kralj podiže tri hrama Atonu i oko njih palače. Njegov je dvor bio sjajan, jer se Aknaton okružio uglednim i moćnim ljudima, koje je obilno darivao znajući dobro, s kakvim se protivnicima uhvatio u koštac. Kraljeva okolina i sve, što je predstavljalo državnu vlast, čak i u vazalnim državama, nastojalo je prilagoditi se novoj nauci, koju je proglasio fanatični i obrazovani kralj, sin boga. Ta se nauka može najbolje upoznati iz slika i nadpisa po grobnicama, a napose iz dviju himna Atonu, koje je sam kralj izpjevao. U jednoj je izrazio podpunu univerzalnost egipatskog imperija; njegov se duh ne ograničuje na dolinu Nila, nego dopire od Nubije do Sirije. Tu je i koncepcija vrhovnoga gospodara svieta, koji je stvaralac i dobrohotni skrbnik nad svima svojim stvorenjima. Protivno ekskluzivnosti Egipćana, koji su samo sebe smatrali ljudima, Aknaton uči sveobuhvatnu dobrotu zajedničkog otca. Državno božanstvo E-a nije mu osvajač, nego otac cjelokupnog čovječanstva; prvi put u poviesti pojavila se ta velika istina.
Vjerska je revolucija najviše pogodila staro svećenstvo, Amonovo i drugo, jer su svi bogovi bili ukinuti i njihov kult zabranjen; štaviše, nije se smjela ni napisati rieč bogovi. Ostavši bez dosadašnjih prihoda svećenici potakoše ustanak, koji je bio svladan. Oslanjajući se na vojsku, sastavljenu od Libijaca, Sirijaca i Crnaca, poče Aknaton bezobzirno progoniti Amona. Njegovi su kipovi bili razbijeni, njegovo ime svuda, pa i u arhivskim pismima, iztučeno i brisano; trebalo je Amona jednostavno ubiti. Njegovi su hramovi bili napušteni i izloženi propadanju. Slično se dogodilo i hramovima drugih božanstava, osim sunčanih Atuma i Hora, s kojima se blaže postupalo. Svećenici su bili iztjerani ili proskribirani ili su postali robovi, pjevači, a imanja Amon-Rêova predana su kralju. U tom se vidi i gospodarska i politička strana prieloma sa starom vjerom. Amon je bio postao suviše bogat i svemoćan — radilo se o tome, tko će postati gospodar, kralj ili prvi prorok Amona. Dok je reforma išla u prvom redu za religioznim preporodom, imala je ona i drugi cilj: da se kralju vrati položaj u pogledu vjere, i da se smanji svjetovna vlast svećenstva. Zbog svega toga odbacilo se sve, što je podsjećalo na staru vjeru. Mitologije više nema.
Aknaton je prema novoj nauci sin svog otca Atona, ali u zbilji je prorok, prvi od svih osnivača vjere. Nova je vjera tako uzko povezana sa svojim osnivačem, da je s njime i nestala. Drugi je uzrok njezina nestajanja, što nije mogla ući u srdce ljudi, jer oni hoće boga slična čovjeku, koga čovjek može maštom dohvatiti. Sunčana ploča nije mogla biti ljudima ono, što su im bili bogovi, pa i u životinjskom liku.
Religiozna reforma osjetila se naskoro i u umjetnosti, koja je postala naturalistička.
Poslije smrti Aknatona i kratke vlade Sakerea dođe na egipatsko priestolje jedno diete, Tut-ank-aton. Reakcija svećenstva, udružena s nekim velikašima, pobjeđuje; Tutank-aton ostavlja Aketaton i prenosi priestolnicu u Tebu, a reakcija pobjeđuje i na vjerskom polju. Atonov hram u Tebi bijaše razoren, kult starih bogova posvuda obnovljen i prihodi vraćeni, a ime i slika Aknatona, razkolnika, posvuda izbrisani. Malo zatim Tut-ank-aton promieni ime u Tut-ank-amon, a njegova žena u Anhes-en-amon. Očito je iza toga djeteta stajala jedna jaka ličnost ili bolje jaka skupina, koja je vidjela, da bi nastavkom vjerske borbe još više oslabio položaj E-a prema Azijcima, gdje su Hetiti prietili. Najvjerojatnije je, da je vođa skupine bio kasniji kralj Haremhab, koji tada zapravo i vodi cjelokupnu vladavinu. On uredi prilike u Palestini i uzpostavi državni ugled u Nubiji.
Poslije rane smrti Tut-ank-amona uzdignut je na priestolje Eje (Ai), koji uredi glasoviti grob svog predhodnika u »dolini kraljeva«, jedini, koji se očuvao s podpunim, neprocjenjivim nakitom, umjetninama, sarkofazima, umjetnim pokućtvom i t. d., uz ostalo sa sandukom od masivnog zlata.
10. Borba za premoć u Prednjoj Aziji. Poslije kratkog kraljevanja Eje stupi na priesto Haremhab, s kojim počinje XIX. dinastija. Premda je Haremhab bio vojskovođa, posvetio se u prvom redu uređenju države. Stolovao je u Memfisu, ali je kao vrhovno božanstvo uviek izticao Amona i gradio u Tebi sjajne građevine. Njegova dva ratna pohoda u Siriju i u zemlju Kuš služila su samo učvršćenju pokolebanog prestiža.
Poslije Haremhabove smrti 1310 postane kraljem starac Ramzes I., koji je vladao samo nešto preko jedne godine. Za njegove vlade počela se graditi dvorana stupova u Amonovu hramu u Karnaku, najveća šuma stupova na svietu i vanredan spomenik Amonovu pravovjerju. On je začetnik onih velebnih i golemih hramova i palača, koje su njegovi nasljednici, Ramzesovići, gradili u Tebi i oko nje, pa i u ostalom E-u.
Već je Haremhab obnovio vojnu snagu E-a, i egipatska je vojska opet bila prožeta osvajačkim i ratničkim duhom, uređena i dobro oboružana, spremna na nove podhvate. Snažna narodna vojska postaje glavna briga vladareva. Piloni hramova, koje će XIX. din. podignuti, puni su hieroglifa i slika, koji pričaju o njihovim ratovima i pobjedama.
Seti I. (oko 1308—1298), sin Ramzesa I., odmah je počeo uzpostavljati egipatski imperij. U azijskim krajevima, koje je E. smatrao svojima, Habiri (Šos) su bili osvojili 23 utvrđena mjesta, i prietila je pogibao, da će ih on izgubiti. U Siriji su Hetiti već gospodarili po svojoj volji. Seti osvoji izgubljene utvrde i pobiedi Amorićane i Aramejce, koje Hetiti podupirahu, a zatim potuče Libijce, koji su bili provalili u z krajeve E-a. G. 1306/5 povede opet rat u Siriji, taj put protiv Hetita, koji su podupirali pokret protiv Egipćana, i pobiedi ih kod Kadeša. Poslije kratke vlade velikog ratnika Setija I., koji je tek u glavnim crtama postavio program svojih nastojanja, stupa na priestolje njegov sin Ramzes II., koji vlada punih 67 godina (1298—32). Ratnik je poput svog otca, graditelj kao i on. Već 2. godine ratovao je s uspjehom protiv Azijaca, Libijaca i Nubijaca, a 5. godine započinje veliki rat protiv tada najopasnijih protivnika egipatske imperialne politike — Hetita, koji nisu dopuštali daljnje napredovanje Egipćana u Siriji.
Zbog odpada Amorićana hetitski se kralj Muvatal odluči na napad. Ramzes krenu odmah na neprijatelja, ali u prvom velikom sukobu bude gotovo uništen od njegove vješte strategije; samo osobni hrabri izstup Ramzesa i dolazak novih odreda okrene izhod bitke u korist Egipćana. Bitka se nastavila, i Muvatal zatraži mir. Ali su Hetiti bili još uviek jaki, a Egipćani nisu mogli ni Kadeš osvojiti ni izkoristiti pobjedu progonom neprijatelja. Vjerojatno je sklopljeno primirje, ali do mira nije došlo. Ramzes je i dalje slao pojedine vojske u Palestinu i Siriju, gdje su osvajale pojedine gradove, ali do velikog sukoba sa samim Hetitima nije došlo. Dolina Eleutera bila je tada stalna granica između E-a i Hetita. Za Muvatalova nasljednika Katusila došlo je oko 1278 do konačnog mira, a kasnije i do saveza; dva velika imperija podieliše svoje interesne sfere.
Gledamo li reliefe i čitamo nadpise Ramzesa II. na njegovim hramovima, čini se, kao da je vječito ratovao; u zbilji je, poslije uspješnih ratova prvih godina, proveo vrieme u miru, gradio i unapređivao djela mira. Nasliedio ga je 13. sin Merneptah, koji 1227 obrani E. od opasnog napadaja Libijaca i njihovih saveznika sa Sredozemnog mora. Egipatska je vojska bila još uviek jaka, ali su financialne prilike bile dugim vladanjem i velikom građevnom djelatnošću Ramzesa II. izcrpljene, pa je Merneptah morao za svoj posmrtni hram upotrebiti građu od hrama Amenofisa III.
Od pet vladara, koji su vladali poslije Merneptaha, sačuvalo se malo spomenika. G. 1200–1198 vladao je odlučni i sposobni Setnakt, osnivač XX. dinastije. Njegov ratnički duh nasliedio je i sin Ramzes III. (oko 1168), posljednji veliki vladar starog E-a. Vladao je u jedno od najtežih vremena za E., kad su Indoevropljani prodirali u Aziju s kopna i s mora te prietili provalom u Egipat. Oni s mora bili su već uništili hetitsko kraljevstvo i s njime posljednju zapreku za prodiranje prema jugu. Ma da se iz vrela ne može utvrditi slied borba, sigurno je, da je Ramzes III. ne samo uspio da sprieči prodor u E., nego da dopre gotovo do Eufrata i uz ostale gradove zauzme, čini se, i Kadeš, a zatim osigura sebi krajeve Palestine i Kanaana, osim obale, na kojoj su se stalno učvrstili Filistejci. Uz to je zarobio i pogubio vođu Libijaca Kapera, koji je, udružen sa saveznicima, prodro gotovo do Memfisa, a na ušću Nila potukao mornaricu »naroda sa Sredozemnog mora«. Egipat se oporavio i osigurao svoju premoć, pa je Ramzes III. mogao mirno graditi svoje velike hramove i palače. Težko je međutim pogriešio dopustivši useljavanje mnogih stranaca u E., koji su već uvelike dolazili za njegovih predhodnika, a što je naročito u Delti bilo od velike štete.
11. Opadanje nove države. Ramzesa III. redom su nasljeđivali bezznačajni Ramzes IV. do XII. Oni su sasvim u rukama svojih ministara, bez osobne vriednosti, zavisni od Amonovih svećenika, koji su iza Aknatona toliko prevladali, da su vodili i državnu politiku. Napokon je veliki svećenik Hrihor g. 1085 skinuo Ramzesa XII. i sam se proglasio kraljem. Tim činom počinje doba komadanja E-a, slično feudalnom doba; uporedo vlada nekoliko vladara. U to doba sve vegetira, reklo bi se, da je zemlja izmorena i želi samo mir. To razdoblje traje 3—4 stoljeća.
Čim su Amonovi veliki svećenici došli s Hrihorom na priestolje, učinili su to i drugi; u Tanaisu, u sjeveroiztočnoj Delti, postaviše za kralja Smendesa. Taniski su vladari sklopili s tebanskima sporazum i živjeli s njima u dobrim odnosima. Prema tome je XXI. din. dvostruka: taniska i tebanska.
Veliki osvajači XVIII. i XX. din. imali su vojsku, koja se uglavnom sastojala iz stranih plaćenika: Crnaca, Šardana i Libijaca. Oni su dobivali zlata, zemalja i časti. Među njima se izticalo libijsko pleme Mašauaša, kojega se jedan član, Šošenk, proglasi u Bubastisu u Donjem E-u kraljem Gornjeg i Donjeg E-a, možda već onda, kada su Hrihor i Smendes postali kraljevima. Ta se dinastija jače iztiče od drugih; njeni su vladari čak više puta zauzeli i Tebu, postavili ondje velike svećenike iz svoje porodice i gradili u Amonovu hramu. Do jačih borba s ostalim dinastijama nije došlo. Šošenk I. (biblijski Šišak) bio je ratnik i napao Judeju.
Prvu dinastiju taniskih kraljeva sliedila je druga, suvremena s posljednjim godinama XXII. bubastijske. U to je doba etiopski kralj Pianki Meri-Amon zauzeo cieli Egipat. Potječući od starih egipatskih vladara sanjao je o obnovi nekadašnje egipatske slave i veličine. On podloži veće i manje vladare i vrati se u Napatu, u Sudan, a osvojeni E. dade na upravu članovima svoje porodice, koji su stolovali u Tebi. Najopasniji mu je protivnik bio saiski kralj Tafnekht (XXI. din. saiska), čiji je sin Bokoris (oko 720— 715), filozof i zakonodavac, vladao nekoliko godina i cielim E-om. Njegov pokušaj, da se u Siriji opre prodiranju asirskog kralja Sargona, svrši porazom. Malo zatim pobiedi ga i pogubi Etiopljanin Šabakon (Šabaka), koji je vladao u Tebi; svladavši Bokorisa posta on gospodar E-a.
E-u se tada približavao asirski kralj, najopasniji od svih neprijatelja, koje je ikad imao. Da ga zadrži, Šabakon mu počne plaćati danak. Kad je to njegov sin Šabataka prestao činiti i pošao 701 u rat protiv Senakeriba, bješe hametice poražen, i samo je kuga u asirskoj vojsci kod Jeruzalema tada spasila Egipat. Šabataka je zatim skinut s priestolja i ubijen od svog suverena etiopskog kralja Taharke, koji se dade okruniti za egipatskog kralja. Sudeći po njegovoj graditeljskoj djelatnosti u Karnaku i drugdje E. je krenuo boljim danima. Ali kad se on miešao u azijske prilike i radio protiv Asiraca u Siriji, kralj Asarhadon provali 671 u E., porazi Taharku, opljačka Memfis i primi knezove u Delti kao vazale, uz koje postavi svoje namjestnike. Njegov nasljednik Asurbanipal provali do Tebe i svlada sve tamošnje knezove. Taharkin nasljednik Tanuatamon pokuša protjerati Asirce i osvoji E. sve do Delte, ali ga Asirci opet potisnuše preko 1. katarakta (660). Tom su prilikom zauzeli Tebu i temeljito je opljačkali. Etiopski vladari, kojima su svećenički zapisi očuvali liep spomen, već zbog njihove ortodoksne Amonove vjere, pokušaše obnoviti jedinstven E., sa središtem na J, u Napati u Nubiji, ali ne uspješe. Nema sumnje, da su tome osim rase najviše pridonieli zemljopisni činbenici i velike udaljenosti na uzkoj dolini Nila.
12. Saisko doba. Pored glavnih dinastija bilo je tada u E-u mnogo malih dinasta; Grci su zabilježili, da ih je u Delti bilo 12, a nazivali su to dodekarhijom. Najjači i najugledniji su od njih bili saiski knezovi, koji su uviek stajali na čelu borbe protiv Asiraca ili Etiopljana. Tako oni postaše pravi vođe E-a. Osnivač je nove XXVI. din Nehâo (Neko), koga je asirski kralj priznao, kao svog vazala, za kralja. Njegov sin i nasljednik Psametih (eg. Psamtik) izkoristi zgodu, kad je asirski kralj Asarhadon bio zauzet ratovanjem s Elamom, i skine sa sebe asirski jaram (662). Lidijski kralj Gig posla mu pomoćne čete, jonske i karijske plaćenike, koji se prema Herodotu izkrcaše u E-u, a Psametih ih upotrebi protiv svojih suparnika, zapravo malih dinasta, koje je htio pokoriti. Uredivši prilike u E-u pođe s vojskom do Sirije, ali se zadovolji učvršćenjem prirodnih granica na SI i J. Iza toga se dade na uređenje države. Njegovo dugo vladanje (54 godine) omogući mu, da je doista obnovio državu, koja opet dođe do blagostanja. Priestolnica nove dinastije ostane u Saisu, ali vladari rade i grade po cielom E-u, osobito u Memfisu i Tebi. Kad je Psametihov nasljedniik Nehâo II. (609—594) preuzeo politiku starih osvajača u Siriji, potuče judejskog kralja Josiju kod Megida, pokori Palestinu i Siriju, ali onda bude poražen od babilonskog kralja Nabuhodonosora (Nebukadnezara) kod Karkemiša g. 605. Izgubivši sve, što je do Eufrata bio osvojio, posveti se poslovima mira. Od njegovih je nastojanja svakako najzanimljivija plovitba oko Afrike, kad su njegovi ljudi pošli iz Crvenog mora, oplovili Afriku i vratili se Sredozemnim morem. Njegova drugog nasljednika Apriesa revolucija zbaci i dovede na priestolje njegova rođaka Amazisa, jednog od vođa pobunjenika. Za Amazisa se trgovina znatno razvila, pogotovu, odkako je Grcima dopustio useljavanje i osnivanje grada Naukratide. I egipatska vojska bila je tada dosta jaka. Tako je XXVI. din., koju obično zovemo saiskom, u ovo doba egipatske poviesti preporodila E. politički, gospodarski i kulturno. Utjecaj mladih naroda naokolo, naročito Grka, bio je tada blagotvoran u svakom pogledu. Taj je preporod u najljepšem razvoju prekinula perzijska invazija.
13. Doba perzijske nadmoći. G. 525 perzijski je kralj Kambiz osvojio E. i učinio ga dielom svog carstva. Perzijski vladari, koji su bili u rodu s XXVI. din., smatrali su se zakonitim nasljednicima starih faraona; u E-u su njihovo ime stavljali u kraljevski krug (kartušu), a oni su se nazivali Horom i u E-u poštivali ondješnja božanstva. Perzijska vladavina nije s E-om uobće postupala kao svojom satrapijom, nego je E., bar po imenu, zadržao svoju staru organizaciju. Uza sve to je Egipćani nisu podnosili smatrajući je tuđom, kao što je i bila, pa je za Darija II. došlo 405 do ustanka. Egipćani su nakon XXVII. perzijske dinastije podigli na priestolje svoju XXVIII. din., koja je dovršila oslobođenje E-a, a zatim XXIX. i XXX. din. G. 379 pr. Kr. Nektanebo (Nektorheb) iz Sebenita skine XXIX. din. Nasliedili su ga Teos i Nektanebo II., koji su, kao i on, mnogo radili za blagostanje zemlje, ali su se bez prestanka morali boriti s Perzijancima, koji su svakako htjeli opet dobiti izgubljenu pokrajinu. Napokon su Egipćani bili 342 svladani, a posljednji kralj pobježe u Etiopiju. Tad su Perzijanci E. temeljito opljačkali, ali već jedno desetljeće kasnije dođe Aleksandar Veliki i iztjera Perzijance pozdravljen od Egipćana kao osloboditelj. Nastaje novi E., koji se doduše u nutrašnjosti mnogo ne mienja, ali nije više vezan samo uz dolinu Nila, nego postaje dio sredozemnog svieta.
14. Od Ptolemejevića do Arapa. G. 323 postao je Aleksandrov vojskovođa Ptolemej, sin Laga, namjestnikom Aleksandrovim u egipatskoj satrapiji. On je to ostao i poslije Aleksandrove smrti smatrajući se namjestnikom njegova nedoraslog sina Aleksandra Ega, koji je 305 umro. G. 304 uze Ptolemej I., nazvan Soter, naslov kralja. Kao sposoban vojskovođa i odličan političar znao je predobiti za se Egipćane, kojima se prikazivao kao zakoniti nasljednik faraona, poštivao im vjeru, dograđivao i podizao hramove, pa čak uveo i novo božanstvo Sarapisa, koje je imalo približiti Grke Egipćanima. Aleksandrija, koju je učinio priestolnicom, bijaše makedonsko-grčki grad, u kojoj se njegovom podporom razvila grčka nauka i književnost. Ostali je E. živio svojim životom. Sposobni Ptolemej II. Filadelf i Ptolemej III. Euerget podigli su novo kraljevstvo u svakom pogledu. Egipat bijaše tada najbogatija i najjača država svieta. Poslije njih počinje propadanje uzrokovano priestolnim borbama i miešanjem Rima, koji ga napokon g. 30 učini svojom provincijom.
Zahvaljujući izkapanjima, prije svega nalazima brojnih papirusa, nauka danas vrlo dobro poznaje život E-a u to doba. Pod rimskom vlašću E. je i dalje živio svojim životom, a rimski su carevi smatrani nasljednicima faraona. Međutim se E-om širilo kršćanstvo, i njegovi biskupi i svećenici sudjeluju u dogmatičkim borbama. Uza sve to stara egipatska vjera živi i dalje, a u hramovima se poštivaju stara božanstva, sve dok nije car Teodozije 392 pos. Kr. zabranio kult bogova i zatvorio hramove. Time se konačno zatvorila i knjiga stare egipatske poviesti.
IZVORI: Najvažnije vrelo za poviest E-a jesu suvremeni spomenici ili takvi, koji su sastavljeni na podlozi suvremenih spomenika, pisani na kamenu, stienama grobnica, drvu, papirusu ili glinenim pločicama. Mnogi su od tih spomenika objelodanjeni. Najvažnije su publikacije: H. Brugsch, Recueil des monuments égyptiens, 6 sv., Leipzig 1861—83; Isti, Thesaurus inscriptionum aegyptiacarum, 6 sv., Leipzig 1883—91; Champollion, Monuments de l’Egypte et de la Nubie, 4 sv., Pariz 1835; Lepsius, Denkmäler aus Aegypten und Aethiopien, 5 sv. tabla i 5 sv. teksta; Rossellini, Monumenti dell’Egitto e della Nubia, 3 sv. tabla i 9 sv. teksta; Description de l’Egypte (2. izdanje), 11 sv. tabla i 26 sv. teksta, Pariz 1821 i d.; Archaeological Survey of Egypt, 24 sv., London 1890 i d.; Egypt Exploration Fund, 37 sv., London 1883 i d.; Egypt Research Acount, British School of Archaeology, 18 sv., London 1898 i d.; Service des Antiquités de l’Egypte, Kairo 1894 i d.; Select papyri in the hieratic character from the British Museum, London 1841—60; Hieratische Papyrus aus dem kg. Museum zu Berlin, 5 sv., Leipzig 1901 i d.; G. Ebers, Papyros Ebers, 2 sv., Leipzig 1875; A. Gardiner, Egyptian hieratic texts, Leipzig 1911 i d.; A. Mariette, Les papyrus égyptiens du Musée de Boulaq, Pariz 1872—77. Osim toga objelodanjeni su mnogi spomenici u brojnim djelima, zbirkama i časopisima, koji su izlazili ili izlaze na njemačkom, francuzkom i englezkom jezik...
Stari pisci: Maneton, Αἰγυπτιαϰά, u izvodima kod Josipa Flavija, S. J. Afrikana, Euzebija, Georgija; Hekatej, Γῆς περίοδος; Isti, Γενεαλογίαι; Herodot; Diodor Sicilski, Βιβλιοϑήϰη; Eratosten, kod Georgija Synkela; Strabon, Γεωγραφιϰά; Plutarh, De Iside et Osiride; Bellum Alexandrinum.
LIT.: G. Maspero, Histoire ancienne des peuples de l’Orient, Pariz 1875 (hrv. prievod G. Manojlovića, Zagreb 1883); Isti, Histoire ancienne des peuples de l’orient classique, 3 sv., Pariz 1895—99; J. Gardner Wilkinson, The Manners and Customs of the ancient Egyptians, 3 sv., London 1878; J. H. Breasted, A history of Egypt, New-York 1905 i 1925; Isti, Ancient Records of Egypt, 5 sv., Chicago 1906—07; Drioton-Vandier, Les peuples de l’Orient Méditerranéen II., Egypte, Pariz 1938; E. Meyer, Geschichte des Altertums I., 1. i 2., II., 1. i 2., III., IV., 1., 4. izd. Berlin-Stuttgart 1921—31 i Stuttgart 1937—39; A. Ermann-H. Ranke, Aegypten und aegyptisches Leben im Altertum, 2. izd. Tübingen 1923; G. Manojlović, Povijest staroga Orijenta I., 3 sv., Zagreb 1923; A. Moret, Le Nil et la civilisation égyptienne, Pariz 1926; Isti, Histoire d’Egypte u Glotz, Histoire ancienne I., Pariz 1928; K. Baedeker (uz suradnju s G. Steindorffom), Ägypten und der Sudan, Leipzig 1928; The Cambridge Ancient History I., Egypt and Babylonia to 1580 B. L., Cambridge 1928, i II. The Egypti and Hittite Empires, Cambridge 1926; H. G. Evers, Staat aus dem Stein, 2 sv., München 1929; A. Ermann, Die Welt am Nil, Leipzig 1936; G. Novak, U zemlji faraona, Zagreb 1945.G. N.
Egipatska kronologija.
Kroz tisuće godina svoje poviesti Egipćani nisu imali određene ere; oni nisu datirali od jednog stalnog vremena, kao na pr. Rimljani od osnutka Rima ili kršćanski narodi od rođenja Kristova, nego od nastupa pojedinog vladara. S novim vladarom počinje i novo brojenje godina. Sačuvale su se doduše neke liste kraljeva (palermski kamen iz V. din., turinski papyrus iz vremena Ramzesa II., ploča u hramu Setija I. u Abidu i dr.), ali su u njima, kao i u Manetovoj poviesti, dinastije poredane jedna za drugom, premda su neke vladale uporedo u različnim dielovima E-a. Uza sve to znanost može, bar za doba poslije godine 2000, prilično točno odrediti vrieme, kada su pojedini kraljevi vladali, a kako se događaji računaju prema godinama njihova vladanja, može odrediti i vrieme, kada su se zbili.
Egipatska je godina imala 365 dana, pa je prema tome svake 4. godine zaostajala za 1 dan. Poslije 1461 građanske godine zastoj je iznosio upravo 1 godinu, t. j. 1461 obična godina odgovarala je 1460 sunčanoj godini. Egipćani su znali, da Siriusova (Sotisova) revolucija traje, koliko i sunčana, t. j. 365 i ¼ dana, i uzeli su kao prvi dan u godini onaj, kada se Sotis javlja u zoru pred izlazak sunca, što je 4241 g. pr. Kr., kad je uveden kalendar, bilo 15. lipnja po gregorijanskom, a 19. VII. po julijanskom kalendaru. Odtada su Egipćani počeli brojiti godine po 365 dana, a poslije 1461 godine početak je njihove građanske godine pao točno na isti dan astronomske godine; to je t. zv. Sotisov period. Egipćani su znali za tu pogrješku svoga kalendara, kad su im početak građanske godine i mjeseci padali, s vremenom, u različno godišnje doba. Oni su sastavili table, iz kojih se moglo vidjeti odstupanje građanske godine od astronomske. Sačuvali su se spomenici, u kojima je zabilježeno, da se zajednički izlaz Sotisa i Sunca dogodio toga i toga dana, toga i toga mjeseca, te i te godine, toga i toga kralja. Astronomskim se putem može točno proračunati, kada je to bilo unutar četiri godine; poznata su tri takva točna datuma: jedan za kralja Sezostrisa III. (1882/1—1879/8), drugi za Amenofisa I. (1550/49 —1547/6) i jedan za Tutmozisa III. (1474/3—1471/0), a ima još nekih astronomski utvrđenih datuma. Vrieme vladanja XVIII. din. i vladara nove države uobće može se točno datirati pomoću spomenika i sinhronizama s Babilonijom. Za doba prije 2000 pr. Kr. nema sigurnih datuma, i zbog toga se učenjaci u datiranju razilaze.
LIT.: E. Meyer, Aegyptische Chronologie, Berlin 1904; Isti, Die ältere Chronologie Babyloniens, Assyriens und Aegyptens, Stuttgart i Berlin 1931; L. Borchardt, Die Annalen u. d. Festlegung des alten Reiches der ägyptischen Geschichte, Berlin 1917; Isti, Die Mittel zur zeitlichen Festlegung von Punkten der ägypt. Geschichte, Kairo 1935.
Pregled egipatskih dinastija.
Datiranje je po E. Meyeru, a u zagradama po L. Borchardtu. Za XII. din. i za prve vladare XVIII. dinastije datumi su astronomski utvrđeni. Svi ostali datumi razumievaju se »oko«.
Najstarije doba. Vrieme božanskih dinastija.
Prve države u Donjem E-u. Kraljevi, poštivaoci Hora.
Tiniske dinastije (I. i II.), oko 3315—2895 (4186—3642)
Stara država 2895—2540
| III. memfiska dinastija |
2895—2840 (3642—3430) |
| IV. memfiska dinastija |
2840—2680 (3430—3160) |
| V. memfiska dinastija |
2680—2540 (3160—2920) |
| VI. memfiska dinastija |
|
| VII. memfiska dinastija |
2540—2360 |
| VIII. memfiska dinastija |
|
| Prelazno doba |
|
| X. herakleopolska dinastija |
|
| IX. herakleopolska dinastija |
2360–2180 |
| Srednja država |
2160—1785 (2040—1780) |
| XI. dinastija tebanska |
2160—2000 (2040—1996) |
| XII. dinastija tebanska |
2000—1785 (1996—1780) |
| Razpadanje i vladanje stranaca |
1785—1680 |
| XIII. dinastija |
1785–1680 |
| XIV. dinastija |
|
| XV. dinastija |
|
| XVI. dinastija |
Doba Hiksa 1680—1580 |
| XVII. dinastija |
|
| Nova država |
1580—1100 |
| XVIII. tebanska dinastija |
1580—1345 |
| XIX. tebanska dinastija |
1345—1200 |
| XX. tebanska dinastija |
1200—1100 |
| Egipat pod libijskim plaćenicima, Etiopljanima i Asircima |
1100—663 |
| XXI. taniska dinastija |
1100—945 |
| XXII. bubastička dinastija |
|
| XXIII. taniska dinastija |
945—712 |
| XXIV. saiska dinastija |
|
| XXV. dinastija. |
|
| Prevlast Etiopije |
712—663 |
| Prevlast Asiraca |
670—663 |
| Saiska država |
663—525 |
| XXVI. saiska dinastija |
663—525 |
| Vladanje Perzijanaca |
525—332 |
| XXVII.—XXXI. dinastije |
525—332 |
Vjera starih Egipćana. Kroz četiri tisućljeća egipatske poviesti egipatska se vjera mienjala ponajviše pod utjecajem egipatske političke konstelacije. Zato ne možemo govoriti ni kroz vjekove ni u određenom poviestnom periodu o jednoj egipatskoj vjeri, u prvom redu zbog toga, što je u najstarije doba bilo toliko vjera, koliko i nomova. Pa i kasnije kroz tisućljeća postoji golema razlika između vjerskoga naziranja heliopolskih i tebanskih svećenika, a da i ne govorimo o ostalima.
U doba prije Menesa osim svakog noma imao je svoju vjeru i svoga boga i svaki grad. To je potrajalo i kasnije, kad je Egipat bio politički ujedinjen. Ptah je bio glavni bog u Memfisu, Atum u Heliopolu, Hor u Edfu, Amon u Tebi, Oziris u Buzirisu, Sobk u Ombu, božica Hator u Denderi i t. d. Ova se božanstva često javljaju u liku koje životinje, kao na pr. Ptah u biku Apisu, Atum u biku Mnevisu, Amon u ovnu, fajumski bog Sobk u krokodilu. Božanstva pojedinih mjesta imaju svoju posebnu božansku porodicu. Ujedinjenjem Egipta te stoljetnim i tisućljetnim saobraćajem između pojedinih mjesta utjecala su jedna božanstva na druga. Tako je na pr. kult Ozirisa, boga grada Dedua u Delti (kasniji Buziris), bio poštivan u cielom Egiptu, pa ga nalazimo i u Gornjem Egiptu, gdje je Abid postao njegovo kultno središte. Dogodilo se čak i to, da su nekadašnja glavna gradska božanstva smatrana samo kao posebne forme i kao posebna imena prodornijih božanstava drugih gradova. To, što se dogodilo s božanstvima, dogodilo se i s mitologijom. U ranije doba svaki je grad imao svoju mitologiju. Kad su najiztaknutija božanstva bila prihvaćena gotovo po cielom Egiptu, i mitologija, vezana uz njih, prihvaćena je gotovo posvuda. Ovaj proces, koji je potrajao stotine, možda i hiljade godina, bio je donekle završen do pete dinastije, ali do podpunog jedinstva u vjeri nije došlo nikada.
Pojedina su mjesta spajala svoja božanstva s najiztaknutijima, naročito s Rêom, bogom sunca Heliopola, koji je već u Heliopolu spojen s Atumom. S njim se kasnije spojio i Amon u Tebi i božanstva drugih mjesta, i tako je nastalo jedno božanstvo sunca, u kojem su se nalazila božanstva ovih mjesta, kao na pr. Amon-Re-Harahte-Atum. Međutim to je spajanje bilo samo u pjesmama i nekim molitvama, dok u praksi ostaju sva ta božanstva i dalje samostalna.
Između bogova svemira različitih župa (noma) bio je u preddinastičko doba, a i za prvih dinastija, najugledniji bog nebeskog svietla. Taj bog stanuje nad zemljom, on je krilato biće, najljepša egipatska ptica, soko. U predpoviestno je vrieme on zaštitnik mnogih plemena, noma i gradova. Soko-bog i ptica pišu se i zovu jednako: Hr, Hru, što Grci transkribiraju Ὧρος, odakle je latinski Horus. Kako se Hor poštivao u različnim mjestima, nije ni zamisao o njemu ista, a ni imena mu nisu ista. Najiztaknutiji je onaj Hor, koji je vladao u gradu Letopolu u Delti, a bio je nazvan Hor-kenti-irti (Hor, koji vlada sa dva oka, t. j. dva su njegova oka Sunce i Mjesec). Ovaj »Hor sa dva oka« izdiže se doskora nad ostalim Horima, pa se četiri nebeska Hora smatraju njegovom djecom. Njegova dva oka, kad se otvaraju, obuhvataju cieli svemir, a kad se zatvaraju, daju svietlo i razpršuju tamu. Ovog Hora iztisnuo je kasnije Hor, sin Izide, koji se utjelovio u faraonima, koji se smatraju i nazivaju Horima.
Drugo božanstvo iz najstarijega doba jest Set. On je protivnik Hora, ljutiti bog, koji je personifikacija oluje, nepogodna vjetra, grmljavine. On vlada tamom i noću, a zlo je njegovo djelo. U stalnoj borbi protiv svietla i sunca on se očituje u svemu onome, što je protiv onoga, što je sunce stvorilo, i što sunce podržava. Tako je i pustinja njegovo djelo, u stalnoj opreci s plodnom dolinom Nila. Noć, pomrčine, mjesečeve miene Setovo su djelo, njegovi uspjesi u borbi s Horom, »koji vlada sa dva oka«. Ta borba, koja se vodi i na nebu i na zemlji, stalna je, iz dana u dan, iz godine u godinu, i protivnici ne uspievaju da do kraja svladaju jedan drugoga. Ali Set je i s drugim bogovima svietla u stalnoj borbi, pa je on vremenom postao glavno božanstvo Gornjeg, a Hor Donjeg Egipta; vladari tih krajeva utjelovljenje su Hora, odnosno Seta. Tada je došla legenda, koja je preddinastičke borbe u Egiptu prebacila na sukob Hora i Seta.
Počevši od treće dinastije iztiče se sve više teoložka škola Heliopola, koji je odtada pa do kraja stare egipatske poviesti ostao s malim razlikama nepokolebljiv u svojoj čistoj solarnoj vjeri. Heliopolski su svećenici izgradili jedno vjerovanje, koje se temelji na prirodnim silama i istovremeno uzima u svoj božanski sustav i neke bogove, koji su u doba, kad se ovaj sustav uređivao, prešli granice svoga grada i postali obćenita božanstva cieloga Egipta. Svojim utjecajem na vladare četvrte dinastije toliko su ojačali, da su sami postali kraljevi, osnovali svoju dinastiju (petu) i tada još više širili svoj vjerski nazor. Prema heliopolskim svećenicima na čelu egipatskih bogova stoji 27 bogova. Prva je dinastija bogova: Rê, Šu-Tefnet, Geb-Nut, Oziris, Izida, Set-Neftis. Rê je sunce, koje samo, bez žene rađa Šu, zračni prostor, i njegovu ženu Tefnet, koja nema određene kozmičke uloge. Geb je zemlja, Nut nebo. Posljednja se četiri podudaraju dva i dva. Oziris u ovoj koncepciji predstavlja Nil, koji oplođuje; njegova žena Izida oplođena je zemlja, iz koje izlaze klice. Set je suha pustinja, a Neftis njegova neplodna drugarica.
Kad su heliopolski svećenici preko svoga velikog svećenika Userkafa preuzeli vlast, podigoše svoga dotada mjestnog boga sunca Rêa na državno božanstvo. On je sada nad svima mjestnim bogovima, njemu se po Egiptu dižu hramovi. Prvi je njemu u čast sagradio hram Userkaf. Faraon je sada sin Rêa. Bog Rê nije na zemlji i nije ni u kakvom kipu ili životinji, nego se u punom sjaju dnevno javlja na nebu. Obelisk je njegov kultni simbol. S Rêom dolazi u život Egipćana nadzemaljski element i viša ideja o Bogu, koja se ne hvata duša širokih narodnih krugova Egipta, i doskora opet prevladavaju mjestni bogovi, koji su duboko ukorienjeni u narodnoj duši. Zbog toga svećenici povezuju te mjestne bogove s Rêom.
Već je za druge dinastije utjecaj heliopolskih svećenika i kulta Rêa bio tolik, da se združio s Horom, i Hor, bog neba, združen je sa suncem Rê u nov božanski tip »Hor-Rê, veliki bog, gospodar neba«.
Rê nije samo bog sunca; on je udružen sa stvaraocem svieta Atumom, najstarijim i najvećim božanstvom Heliopola, u Atum-Rê. To se dogodilo oko sredine druge tiniske dinastije. U Heliopolu je narod pripisivao Atumu stvaranje svieta, u ostalom Egiptu mnogo je krajeva zamišljalo, da Nebo (Nut), kao žena ili krava, svakog dana rađa jedno diete, odnosno tele s čistom gubicom, Sunce. Heliopolski su svećenici spojili ovo vjerovanje sa svojim Atumom, ali tako, da Atum-Rê stvara svojom »riečju« i Nut i Geb i sve ostale bogove. Božanska Rieč je ono, što vlada svemirom, a veliki sveobći bogovi stvorili su i organizirali sviet i sve, što je na njemu. Ova nauka heliopolskih svećenika visoko se digla nad pučkom, i prema njoj su mnogi drugi gradovi udesili svoje naziranje, tako da je u tim mjestima Atuma zamienio najviši lokalni bog Amon-Rê u Tebi, a Sebek-Rê u Krokodilopolu, Hor-Rê u Edfuu i t. d. Tako je božanstvo Sunca, koje je postavljeno na prvo mjesto gotovo u cielom Egiptu, prikazivano i dalje onako, kako je sunce prikazivano u pučkom vjerovanju, kao skarabej, sokol, vol i t. d. Prema heliopolskoj nauci Oziris, bog Nila i vegetacije, podložan je Suncu, koje je obći pokretač svemira. Osim toga Oziris je bio dinastički bog zemaljskih kraljeva, a kad je ustupio svoje mjesto sinu Horu, on svejedno i dalje obnavlja život kralju i spasava ga od smrti; po njegovu ritusu umrli kralj oživljava na vječni život i sam postaje Oziris. Heliopolski su svećenici primili i Ozirisa, vjerovanje o njemu i cieli njegov mit u svoj teoložki sustav. Heliopolska je nauka tražila za bezsmrtnost više od Ozirisove. Nije više dovoljno, da kralj nasliedi kreposti Ozirisove i tim postane bezsmrtan, sada kralj mora doći pred sud, gdje se pita, kako je živio. U ovo najstarije doba samo kralju sudi sud bogova, i samo on poslije smrti ulazi u nebo.
Poslije šeste dinastije nestaje političke prevlasti heliopolskih svećenika, ali je njihova nauka već duboko prodrla u svećeničke krugove, koji je dalje obrađuju. Heliopolsko poistovjećivanje Atuma i Rêa dovelo je do neke vrsti solarnog monoteizma, jer je božanska moć jedinstvena te se očituje u stvaralačkoj snazi Sunca. Sunce Rê se sam stvorio, sam oplodio, i svaki dan se taj otajstveni događaj iznova zbiva: iznova se rađa Sunčano diete na obzorju, raste do jakoga muža, koji u svojoj majci, božici neba, sam sebe načinja. Rê stvara sviet i njime vlada. Ova nauka heliopolskih svećenika širi se sada među egipatskim svećenstvom kao tajna nauka, u nju su upućeni samo ljudi viših staleža, »znalci«, koji je čuvaju i njoj prilagođuju mjestna božanstva, bilo da ona najviša poistovjećuju s Rêom, bilo da ostala uza nj vežu.
Kad je u doba srednje države Teba postala priestolnica jakih vladara, postalo je tebansko svećenstvo daleko utjecajnije od heliopolskog, i ono izdiže svoje božanstvo Amona na glavno božanstvo države. Prije g. 2000 ne spominje se bog Amon nikada, kao što se ne spominje ni Teba (Uast »grad žezla«). Još za jedanaeste dinastije, kad je Uast (buduća Teba) glavni grad, nije bog ovoga grada Amon, nego Mentu. Tek Amenemhet I., osnivač dvanaeste dinastije, uzeo je za pokrovitelja (patrona) jednog mjestnog boga iz Uasta, ovna Amona, čija je glava nakićena svinutim rogovima. Amenemhet I. sagradi i hram Amonu i konačno načini iz njega jedan oblik boga Rê, pod imenom Amon-Rê. Iza toga, a u svrhu vjerske centralizacije, a s njom i političke tebanskih kraljeva dvanaeste dinastije većina gradova i župa čini isto, pa se u Rêu pridružuju: Hor u Edfuu, Hnum u Elefantini, Min u Koptu, Mentu u Hermontu, Tot u Heliopolu. Sebek u Krokodilopolu i t. d. postavši na taj način članovi velike eneade. Na taj je način oduzeto Heliopolu mnogo, jer nije više samo Atum-Rê stvoritelj i vladar svemira, nego su to i sve spomenute forme Rêa. Nad ovim pak od 1600 pr. Kr. vlada tebanski bog, koji u formi Amon-Rêa kao Amon vlada pretežno zemaljskom snagom, a kao nebeski Rê posebno je bog kraljevske porodice. Ovo svećenstvo nema čiste vjerske koncepcije kao heliopolsko, ma da je i ono kadkad spajalo Amona s Rêom. Mjesto solarnog, gotovo monoteističkog sustava, koji je graničio s dogmom, tebansko svećenstvo izdiglo je na najviše božanstvo svog Amona. U njegovo su ime veliki osvajači stjecali za Egipat daleke krajeve Azije i Nubije i donosili opljačkani plien, od kojeg je dobar dio išao Amonovim svećenicima, koji nisu marili za teoložke finese heliopolskog svećenstva i držali se samo praznih formula i izpraznih ritusa poštivajući uz Amona tolike druge tebanske bogove. Heliopolska je nauka u takvim prilikama iztisnuta, ali se već za Amenofisa III. opet širi kult Rê-Haraktija, čistog boga sunca. Njegov sin Amenofis IV. podpada podpuno pod heliopolski utjecaj, uzpostavlja kult Rêa i daje graditi u samom Karnaku hram Rêu, a ne Amonu, sam uzima naslov »prvi prorok Rê-Heraktija«. Zanesen idejom monoteizma skida Amenofis IV. ne samo Amona, nego doskora i sve bogove, te određuje, da se ima poštivati samo jedno božanstvo, Aton, sunčana ploča. Sam ostavlja Tebu, gradi novu priestolnicu Akhet-aton u Tel el-Amarni, mienja svoje ime u Aknaton (Ikhunaton, Eknaton), razpušta sve svećeničke kolegije oko svih hramova, a u prvom redu svećenike Amonove, kojima oduzima sva imanja, zabranjuje poštivanje Amonovih kipova i slika, razbija ih, briše čak i ime Amonovo. Novi, jedini i obći bog Sunce-Aton, koji se ne smije prikazivati ni u jednom drugom liku, nego onako, kakav se prikazuje ljudima, u obliku sunčane ploče, obći je dobri otac svih ljudi, a ne samo Egipćana, on je dobro božanstvo, koje ljudima daje sve, što imaju, a nije vođa ratnika, koji osvajaju tuđe zemlje u njegovo ime i koji pljačkaju u njegovo ime. Svećenstvo nema više nikakva utjecaja, jer samo on, kralj Aknaton, tumači novu nauku, prvu monoteističku nauku svieta.
Smrću Aknatonovom propada i njegova nauka. Amonovi pristaše uspievaju da opet dođu do utjecaja, mladi kralj Tutankaton mienja ime u Tutankamon, Teba postaje opet priestolnica faraona, a svećenici Amonovi, kojima su vraćena sva imanja, dižu opet svoga boga nad sve ostale, faraoni se redom natječu, koji će više uzdignuti slavu Amonovu golemim gradnjama hrama u Karnaku i Luksoru i po ostaloj zemlji. Ramzes I. započeo je gradnju silne dvorane stupova u Amonovu hramu u Karnaku, koju nastavljaju njegov sin i njegov unuk stvarajući tako najjaču manifestaciju ortodoksne vjere nad razkolničtvom. Međutim je ipak Aknatonova revolucija ostavila dubok trag u dušama prosvietljenih, koji često istovjetuju Amona s vidljivim suncem. Ali on je nešto više od sunca, on je glavna forma, u kojoj se javlja prabog, iz kojega su izašli svi drugi. Tebanska je teologija na taj način opet stvarala za inteligenciju bar u teoriji monoteizam, dok je politeizam bio za šire slojeve. Svi su bogovi egipatskoga kulta za upućenoga samo forme jednoga boga. U praksi pak cvao je politeizam s ceremonijama bez kraja. Poslije Ramzesa III. prevlast je svećenika tolika, da su vladari podpuno o njima zavisni, dok napokon nije veliki svećenik Amonov Hrihor (Herihor) skinuo Ramzesa XII. i sam preuzeo vlast. Za kraljeva Etiopljana, koji su snažno podupirali kult Amonov, diže se i opet taj kult. Međutim je razkomadani Egipat podlegao ne samo tuđoj političkoj vlasti, nego i magiji i praznovjerju. Heliopol je u svojoj solarnoj vjeri bio sada osamljen.
Oziris je bez sumnje najpopularnije egipatsko božanstvo. U preddinastičko vrieme njegov je kult razširen u Delti, zatim prelazi cieli Egipat i napokon do kraja egipatske religije ostaje središnjim božanstvom, mienjajući kroz stoljeća svoja obilježja, a konačno prelazi granice Egipta i zajedno s Izidom postaje božanstvo odabranoga kruga helenističko-rimskoga svieta. Legenda Ozirisova ima dvojako značenje: jedno je pučko, a drugo duboko i misteriozno, a čuvali su joj tajnu svećenici i posvećeni. U Ozirisu su dvie osobe: kralj i bog. On je kao kralj osvojio cieli Egipat i mediteranski sviet. Legenda mu pripisuje, da je osvojio Gornji Egipat, upoznao ljude s pšenicom, ječmom, vinom, izumio sve zanate, izkorišćivanje Nila, poljoprivredu, upotrebu kovina, nauku i zakone. Žena mu je Izida, božica grada Buto u Delti, njegov je vezir bog Tot, Anubis i Upuat su njegovi glavari vojske, posmrtni mu je sin Hor, koji nije istovjetan s Horom, koji vlada sa dva oka. Oziris se bori sa Setom kao glavarom Gornjeg Egipta. Set ubija Ozirisa i stječe kraljevstvo Juga. Tada Hor, kao sin Izide i Ozirisa, podpomognut od saveznika Tota, Anubisa i Upuata i od majke Izide, ustaje protiv Seta. Tielo Ozirisovo, koje je Set dao razkomadati, Izida oživljuje, i Oziris postaje kralj mrtvih. Hor osvećuje svog otca, a bogovi odlučuju, da bude Ozirisov baštinik. Set se povlači u pustinju, i Hor ujedinjuje Sjever i Jug. Legenda Ozirisova, koja govori o Ozirisu-kralju, povezana je s legendom o Ozirisu-bogu. On je kao bog obća snaga prirode, duh vegetacije i plodnosti, vječna obnova života na zemlji, obvijena tajnom rađanja, rasta i propadanja. Oziris umire, da uzkrsne i da nastavi zemaljski život preko groba. Kad kralj slavi sed (jubilej), obnavlja se nad njim ritus Ozirisov; on oponaša smrt i oživljavanje Ozirisovo. To se isto čini, kad kralj umre. Kasnije kralj dopušta, da se taj obred izvrši nad odanim mu umrlim velikašima, a konačno za dvanaeste dinastije nad širokim masama Egipćana. Oziris je od boga vegetacije postao obći bog mrtvaca. To se dogodilo već onda, kad je njegov kult prenesen iz Delte u Abid.
Vjerovanje u prekogrobni život bilo je u Egiptu obćenito, ali je predočba o tom prekogrobnom životu i o mjestu, gdje se on odvijao, bila različita. Za najstarije doba, pa sve do vremena srednje države, poznato nam je to samo za kraljeve i velikaše. Vjerovalo se, ako se nad mrtvacem obavi ritus, jednak Ozirisovu, da mrtvac oživi za prekogrobni život, koji je sličan zemaljskom. U tu svrhu postavljala se u grobnicu različita hrana, odiela, posude, pokućtvo i slično. Pored toga slikali se u grobnici različiti prizori iz života: lov, svečanosti, različiti radnici, hrana i t. d., što je sve. kad bi se nad time izrekle određene formule, primalo život i oblik, koji ima na ovome svietu, tako da se oživjeli mrtvac mogao po volji zabavljati, raditi, jesti, piti i t. d. Našlo se u grobnicama cielih jelovnika. Na taj način imamo u grobnicama prikazan čitav dnevni život Egipćana.
Tako je bilo sve do nove države, kad su se u tu čistu nauku o prekogrobnom životu uvukle druge.
Već u najstarije doba postojalo je vjerovanje, da je za vječni život potrebno, da se tielo pokojnika što bolje sačuva, pa su ga zbog toga mumificirali i smjestili u grobnicu, koja je bila po mogućnosti što nepristupačnija. Na sarkofagu ili na stieni bile su napisane različite formule i smješteni različni amuleti, koji su imali braniti pokojnika od svake nadnaravne snage, koja bi htjela da ga uništi. Za nove tebanske države ovili bi se oko mumije papirusi ili platno, na kojima su bile izpisane potrebne formule. To je t. zv. »mrtvačka knjiga«, koja je bila potrebna svakome, koji je htio imati prekogrobni život. Najčistiji su tekstovi takvih mrtvačkih knjiga na kasnijim piramidama.
Pokojnik dolazi pred sud, kojemu predsjeda Oziris. Sud se sastoji od 42 sudca, koliko je župa imao Egipat. Pred njima se pokojnik opravdava. Poslije toga Tot i Anubis stavljaju na jednu stranu vage srdce pokojnikovo, a na drugu lik Istine. Ako je pokojnik lagao, raztrglo bi ga čudovište u obliku krokodila-lava-nilskog konja, a po kasnijem vjerovanju grješnici su bili bacani u goruće jezero. Ali i od ovoga su ih spasavale magične formule i rieči. Prešavši sretno ovaj sud postali bi jednaki božanstvu. Smrt dakle omogućuje pravedniku vraćanje u božanstvo, odakle je i potekao.
Misterij smrti, pitanje postanka svieta i čovjeka, pitanje njegova povratka u vječnost, sve je to zanimalo i mučilo Egipćane, i mnogi su njihovi mislioci daleko od mnogobrojnih formula, kojima je običan čovjek mislio osigurati blaženi prekogrobni život, duboko utonuli u pitanje toga života i nastojali ga riešiti.
Egipćani su vjerovali, da pokojnik živi u kipu, koji mu je sličan. Ali i tielo i kip trebali su oživjeti s pomoću magičnih formula, koje su svećenici izricali nad njima. Ovako oživjelim mumijama i kipovima trebalo je osigurati sve, što živ čovjek treba: hranu, piće, odielo, pokućtvo i t. d. Za to su udešene njihove grobnice, koje su imale i poseban odjel, gdje se prinosilo sve potrebno za daljnji život pokojnika: darovi, tamjan, hrana, voda i t. d.
Kad je čovjek umro, vraća se svome »Ka«, dielu božanske substancije, koja ga je kao genij uviek pratila za života. Njegova duša (ba) i njegov duh (akh), odielivši se od svieta, spajaju se sa svojim Ka, i čovjek postaje sličan Ozirisu, čak se i naziva Oziris. Sada pokojnik oživljava za vječnost i boravi uz Ozirisa. Gdje je to? Negdje na Zapadu, vjerovalo se obćenito, ali nije jasno, je li to na zemlji ili pod njom. Odatle može duša po volji doći u svoj grob, u svoj kip. Sve, što je u grobnici naslikano, može oživjeti, kad to pokojnik hoće, čak i sve ono, što je napisano, postaje stvarnost. Način, kako se može postići vječnost, kraljevi su čuvali za sebe, a onda su kao naročit poklon davali, kome su htjeli, u najstarije doba samo svom uzkom krugu. Puk nije imao vječnog života, a oni, koji su živjeli preko groba, i opet su ondje služili i radili za svoje zemne gospodare, koji su ih u svojim grobnicama naslikali. Kasnije, od dvanaeste dinastije, svi Egipćani imaju pravo na prekogrobni život.
LIT.: A. Ermann, Die Religion der Ägypter, Berlin 1934; E. Nawille, La religion des anciens Egyptiens, Pariz 1906; W. M. Fl. Petrie, Religion and Conscience in ancient Egypt, London 1898; G. Steindorff, The Religion of the ancient Egyptians, New-York 1905; A. Wiedemann, Die Religion der alten Aegypter, Münster 1890.
Umjetnost starih Egipćana. Već je u preddinastičko doba Egipćanin dopro do liepog stupnja umjetničkog shvaćanja i ukusa, što se izrazilo najviše u krasnim posudama i crtežima na njima, a i liepim oblicima kamenog oružja. Osim toga se u posljednjim stoljećima preddinastičkog doba već liepo razvila i plastika, za što nam je najbolji primjer ploča kralja Narmera s njegovim reliefom.
Za tiniskih vladara umjetnost se dalje razvijala. Tada se počelo graditi iz kamena, a tehnika radnje kamenog posuđa dolazi do najvećeg cvata. Malo pomalo počinju se sve više javljati kovine, uz kameno oružje i kamene i glinene posude prave se sve više predmeti iz bakra i zlatni nakit. Istovremeno razvija se arhitektura i skulptura, pa već za prve tiniske dinastije stvara se kanon egipatskog kiparstva, kako nam to pokazuje kip kralja Kasekemuija iz druge dinastije, a grobnice, prije jednostavne komore, okružuju se sve većim brojem ograđenih prostorija i šire se ne samo pod zemljom, nego se izdižu i nad njom, kako vidimo kod grobnica drugoga kralja I. dinastije Ate-Kenkenesa u Negadahu, koja je sagrađena iz nepečene opeke, 54 m duga i 27 m široka. Nema sumnje, da su i kraljevske palače već tada bile građene slično.
Odsada kroz cielu egipatsku poviest uzko su povezane sve grane umjetnosti: arhitektura, skulptura i slikarstvo, jer sve one, ukoliko su nam sačuvane, idu u prvom redu za tim, da što većma poljepšaju hramove, boravišta bogova na zemlji, palače kraljeva i njihovih velikaša te grobnice, vječna boravišta umrlih kraljeva i velikaša.
Gledajući s današnjeg shvaćanja egipatska je umjetnost nama strana, ukočena, neprirodna, i mnogi joj daju mjesto u poviesti umjetnosti samo utoliko, ukoliko je djelovala na kasniju grčku, koju su smatrali savršenom. Međutim, ona se ne smije smatrati nikakvim predtečom grčke, ona je sama za sebe i u sebi postigla savršenstvo, koje nije nikada prekoračeno.
Egipatska arhitektura poznata je po hramovima i grobnicama, od kojih nam se mnogo sačuvalo, dok o kraljevskim palačama i ostalim zgradama znamo tek iz slika, a nešto i iz ostataka, u prvom redu iz ruševina u Tel el-Amarni i Fajumu.
Egipćanin ne može zamisliti božanstva, koje bilo u kakvom obliku ne boravi i na zemlji. Zbog toga je tom božanstvu na zemlji potrebita i kuća, u kojoj ono stanuje i svetkuje svoje svečanosti te iz koje izlazi samo za svečanih procesija. Egipćani su u vezi s time gradili bogovima u osnovi onakve kuće, kakve svojim vladarima, pa kako se razvijao nacrt kraljevskog dvora, razvijao se i tloris hrama. U preddinastičko je doba hram jednostavna kuća sagrađena od drva i rogozovine. Nad vratima su drveni stupovi, pred zgradom drvena ograda.
Za tiniskih kraljeva pa dalje za III. dinastije razvija se kraljevska palača, dobiva sve monumentalnije oblike, ali se ona i dalje gradi iz opeka, što se činilo i dalje kroz sva stoljeća, tako da je tih zgrada sasvim nestalo, i samo iz slika možemo vidjeti njihovo monumentalno pročelje. Hramovi se već za II., a svakako za III. dinastije grade iz kamena, ali malog obujma, koje za IV. dinastije zamieniše golemi blokovi, kakvi se nalaze u grobnom hramu Kefrenovu. U to se doba, kao ni za cielog vremena stare države, ne grade hramovi po jedinstvenom utvrđenom planu, nego se svaki hram gradi prema potrebama mjesta, u kojem se gradi. Od svih je tih hramova najoriginalniji onaj tip, koji su kraljevi V. dinastije dizali u čast heliopolskom bogu sunca Rêu. Taj je u biti različit od kasnijih hramova, u kojima je glavna prostorija, prebivalište božanstva, bila u skrivenoj unutrašnjosti i tami. Središte toga hrama bilo je velik i zdepast, na vrhu pozlaćen, oko 60 metara visok, od kamenih blokova načinjen obelisk, koji se dizao kao znak boga sunca na širokoj i golemoj četverokutnoj platformi, na koju je vodilo široko stubište. Pred obeliskom bio je velik oltar od alabastra, a naokolo dvorište, gdje su se ubijale životinje, i skladišta. Sve je okruživao ogradni zid. Iz kraljevskoga dvora, koji je bio odmah do hrama, vodile su stepenice, a na njihovu početku i kraju bili su portali. Uz hram sagrađen je od opeka sunčani brod, 28 m dug, na kojem se bog svakog dana po nebu vozi. Tu nije bilo nikakva kipa božanstva, jer bog po nauci heliopolskih svećenika toga vremena nije ni na zemlji ni u kakvu kipu ili kojoj životinji, nego se dnevno pojavljuje na nebu u punom sjaju. Obelisk je samo njegov kultni simbol. Svetište Sunca je arhitektonska prikaza velike religiozne ideje, ono je jedno od najvećih zamisli u vjerskim gradnjama svih vremena. Svi su kraljevi V. dinastije gradili ovakve hramove. Danas je poznat hram, koji je kralj Ne-voser-re (Neusera) sagradio kod Abusira.
Vrlo nam je malo ostalo od hramova srednje države. Tomu je glavni uzrok, što su se gotovo svi kasniji hramovi gradili i proširivali na starijim temeljima. Prema onom, što nam je sačuvano iz tog vremena, čini se, da je već u to doba egipatski hram, bar koliko se tiče razdiobe, ostao isti, kakav je bio za nove države.
Onako, kako su bili podieljeni kraljevski dvor i palače bogataša, bio je podieljen i hram. 1. Vrata i dvorište. Monumentalna vrata, koja su s obje strane imala dva velika pilona, vodila su u dvorište, koje nije bilo nadkriveno, oko kojega je triem na stupovima, otvoreno narodu. 2. Iz prvog se dvorišta ulazi u drugo, slično prvome, samo nadkriveno. Kod hramova je ova dvorana, hipostil, mjesto, gdje se božanstvo u obliku kipa pokazuje svojim vjernicima, i tu ono prima poklone. U većini hramova bila su dva, negdje i tri hipostila. U taj dio hrama smjeli su ulaziti samo svećenici i »čisti«. 3. »Velika kuća« (per our) je svetište, gdje se u jednoj sasvim zatvorenoj prostoriji nalazi božja slika na zemlji, bilo to kao emblem ili kip. Oko svetišta su različne komore, određene za sakristije, skladišta svetih predmeta, za neke tajne obrede. U taj dio hrama ne smije nitko ulaziti osim kralja i svećenika, koji su određeni za tu službu. Ta je razdioba hrama podpuno u skladu s razdiobom egipatske palače, gdje postoji odkriveno dvorište, pokriveni hipostil, u kojem gospodar jede i prima, njegova spavaonica i harem, u koje nema pristup nitko osim vlastnika i njegove porodice.
Pored ovakve razdiobe hrama arhitekt vodi računa i o dogmatskim odredbama. Hram mora predstavljati sliku svemira. Zemljište, na kojem se nalazi hram, egipatska je zemlja, pa kako se po egipatskoj zemlji dižu stabla i biljke, tako se u hramu dižu stupovi, koji niču iz zemlje. Strop je hipostila i svetišta nebo, obojadisano plavo, puno zlatnih zviezda, velikih orlova s razširenim krilima i sunčanom krilatom pločom.
Najljepši nakit hrama bili su stupovi, koji su se nanizali okolo dvorišta i podržavali strop hipostila. Najstariji hramovi nemaju stupova, nego ih rese veliki pilastri, kao u posmrtnom hramu Kefrenovu, od golemih kamenih blokova, sjajno izrađenih, sa savršenstvom, što ga nije nikada nitko dostigao. Ti pilastri djeluju ne samo svojom golemošću, nego i svojom bojom ozbiljno, dajući okolišu kraljevsko dostojanstvo. Oni su postavljeni na tlo, bez baze, i podržavaju arhitrav bez abaka i glavica. U doba kralja Zosera (oko 2900 pr. Kr.) upotrebljava se uz pilastre cilindričan stup, kaneliran, s glavicom, koju obavijaju dva duga lista. Kasnije se razvijaju stupovi, koji predstavljaju palme s lišćem, lotose s napola otvorenim cviećem, snopove papirusa, kojima su cvjetovi u glavici zatvoreni ili otvoreni. Od nove države stup je pojednostavljen te predstavlja samo jednu stabljiku, a glavica je samo jedan cviet. Još kasnije, u doba, kad grčka umjetnost djeluje na egipatsku, glavice su često složene od različnoga cvieća, od listova akanta, pa se događa, kao u hramu na otoku Fili, da svaki stup ima drugačiju glavicu, što nimalo ne djeluje ukusno. Te glavice i stupovi, kao i svi prijašnji, uviek su bili obojeni.
Drugo veliko polje, na kom se očitovala egipatska arhitektonska djelatnost, jesu grobnice kraljeva i velikaša. Prije toga jednostavne grobnice velikaša primaju za III. dinastije poseban oblik, t. zv. mastaba. Izvana, nad zemljom one imaju oblik nizke krnje piramide, gotovo s vertikalnim stranama, koja je za III. dinastije građena od opeka, a za IV. većinom od kamena. Na pročelju je jedna niša ili dvie, koje su kao ulaz u grobnicu. Preko tih niša duša ostaje u vezi sa svietom. Tu se obavljaju posmrtni obredi, tu se donosi hrana mrtvacu. S vremenom se te niše liepo kite, a prave se i t. zv. prividna vrata. Kasnije se stvara posebna komorica za kipove, t. zv. serdab, gdje su se nalazili kipovi pokojnika. Ova je komorica bila spojena malenom pukotinom s nišom. Sama pokojnikova mumija nalazila se duboko pod zemljom u jednoj rupi, izdubenoj u klisuri, u drvenom liesu, a lies kadkada u kamenom sarkofagu, koji je obično dekoriran kao kuća. Ove mastabe, koje spočetka imaju samo jednu komoru, dobivaju ih s vremenom sve više, pa za V. dinastije nastaje tu velik niz dvorana, većih i manjih, sa stupovima i pilastrima, sjajno izkićenih reliefima, kadkad upravo prekrasnim, s prizorima iz života pokojnika, koji onda magično oživljavaju. Tu nema nijednoga kipa božanstva, tu nema spomena na smrt, pokojnik tu živi onako, kako je živio na zemlji. Takve su i mastabe VI. dinastije. U isto doba u krajevima, gdje je tomu pogodovalo- zemljište, izvodi se u klisuri isto, što i u mastabama. Tu je duboko unutra pokojnikova mumija, a sprieda i naokolo komore izkićene poput mastaba reliefima i slikama.
Kraljevske grobnice III. dinastije goleme su mastabe. Kralj Zoser sagradio je grobnicu, gdje je naslagao nekoliko mastaba jednu poviše druge, u obliku stepenica. To je njegova glasovita stepenasta piramida kod Sakaraha. U njezinoj su se unutrašnjosti nalazile komore i njegov granitni sarkofag. Već je prvi kralj IV. dinastije Snofru sagradio sličnu stepenastu grobnicu kod Meduma, a onda drugu kod Dahšura s kvadratičnom bazom, a trokutastim stranama, koje su nekada u sredini svinute.
Ta je gradnja predteča velikih piramida, a i svih kasnijih dobro poznatih, najgolemijih umjetnih tvorevina svieta. Tri vladara jedan za drugim grade silne piramide kraj Gizeha: Keops, Kefren i Mikerin, i uz njih male piramide za svoje žene. Te su piramide sasvim pravilne, s kvadratičnom bazom i ravnim trokutima, određene izključivo za čuvanje kraljeve mumije, dok se posmrtni kult obavljao u posmrtnom hramu, koji se nalazi pred samom piramidom. Kakav je bio taj hram, pokazale su nam izkopine hrama Kefrenove piramide sa silnim granitnim monolitnim kvadratičnim stupovima i čuvenom sfingom do njega. Vladari V. i VI. dinastije nastavili su gradnju piramida u istom stilu kao i njihovi veliki predšastnici. Poslije dugoga prekida za feudalnog vremena počinju opet graditi piramide vladari XII. dinastije s razlikom, što one nisu onako goleme kao one za stare države, a ni unutrašnja građa nije bila solidna, ma da su izvana bile obložene vrlo liepo kamenim pločama. Tielo pokojnog kralja nije u samoj piramidi, nego duboko pod njom. Velikaši ne grade sjajne mastabe, već se zadovoljavaju manjima, koje se, kao i one iz stare države, nalaze oko kraljevskih piramida. Jedino u Gornjem Egiptu njihove se grobnice u stieni iztiču sjajnom dekoracijom.
Vladari nove države sasvim su izmienili svoja vječna boravišta. Da osiguraju svoju mumiju, oni su dali načiniti svoje grobnice u t. zv. Dolini kraljeva do same Tebe, s druge strane Nila. Ove su grobnice izdubene u živoj stieni u pravcu. Od njih je grobnica Setija I. duga 100 m, a ona kraljice Hatšepsut duga je 213 m i 97 m ide u dubinu. Obje bez sumnje idu među najzanimljivija i najveća djela staroga Egipta. To su zapravo sjajne podzemne palače, gdje se široki i visoki hodnici izmjenjuju s različnim dvoranama, dok se napokon ne dođe do dvorane, u kojoj se nalazi velik kraljev sarkofag. I do te dvorane nalaze se druge. Kod većine tih veličanstvenih grobnica svi su zidovi i stropovi izkićeni reliefima i slikama, kadkada vanredne ljepote, kao na pr. u grobnici Setija I., te prikazuju pokojnikov put na drugi sviet. Neke od njih djeluju, naročito u dvorani, u kojoj je sarkofag, svojim sjajno izvedenim i liepo obojenim reliefima, kao da se sva ljepota egipatske zemlje skupila oko kraljeva sarkofaga, da mu bude i poslije smrti liepo. Grobnice velikaša izdubene su također u pećini, samo su one daleko manje, iako kadkad umjetnički daleko zanimljivije, jer prikazuju prizore iz dnevnog života: radnike i obrtnike pri poslu, različne prizore iz poljodjelstva i stočarstva, ljude i žene kod svečanih gostba, koje poslužuju sluge i liepe djevojke, gole plesačice i sviračice i t. d.
Te kraljevske grobnice nemaju odmah kraj sebe posmrtnog hrama, ali su zato neki kraljevi sazidali takve hramove nedaleko od svoje grobnice, preko brda, pod stienama nad dolinom Nila. Takav je i sjajni hram kraljice Hatšepsut. Nema tu nadkrivenih hipostila, sva su dvorišta na terasama, okružena stupovima i pilastrima, otvorena pogledu svakog prolaznika.
Već je za druge dinastije određeno, kako se imaju praviti kipovi vladara, što je u osnovi ostalo stalno do kraja starog Egipta, osim kratkog vremena za Aknatona. Egipatski kipar mora prikazivati kralja ili boga sa stisnutim nogama ili lievom pruženom napried, ako je u stojećem stavu, a kadkad, gdje sjedi na kakvoj stolici ili priestolju, uviek dostojanstveno, jer su ti kipovi bili namienjeni ili hramovima ili grobnicama. Ali uza sve to i u granicama tih propisa znade on, ako je doista umjetnik, dati licu mnogo puta takve crte i takav izraz, kakva ne ćemo susresti više nikada. Kip kralja Zosera iz III. dinastije već pokazuje veći napredak od spomenutog kipa Kasekemova ne samo u tehnici, nego i u izrazu. Odmah zatim za Kefrena kiparska umjetnost doživljuje vrhunac u divnom kipu Kefrenovu, u čijem je vjernom portretu od tvrdoga diorita izraženo i kraljevsko dostojanstvo i božanska veza. Kompozicija s razkritim krilima Sokola-Hora tu je nenadmašiva. A i drugi njegovi kipovi djelomično su izvrstno rađeni. Odtada dalje egipatska je kiparska umjetnost na odličnoj visini. Kad se uzme u obzir, da su ovo prvi poznati kipovi od najtvrđeg kamena, i da su oni rađeni samo oruđem od kamena i pieskom ili oruđem od bakra, onda nam je divna izradba kipova još zagonetnija. Iz ovoga su vremena, t. j. IV. dinastije, i dva sjajna kipa, rađena od vapnenca, dakle mekanog kamena, princa Rahotepa i njegove žene Nofret, iz Rahotepove grobnice kod Meduma. Ti su kipovi u svojim licima toliko puni životne topline, da riedko nalazimo do danas nešto slično, ma da su oni namienjeni za grobnicu i ma da se u držanju tiela prilagođuju konvencionalnosti. Takvo je i poprsje Anhafa iz njegova groba kod Gizeha i kip Ranofera iz njegove grobnice kod Sakare.
Stečeno znanje pri izrađivanju velikih kipova velikaša i kraljeva ostaje pa i napreduje za V. i VI. dinastije.
Dok se kod kipova vladara, koji se prave od tvrdog i najtvrđeg kamena, umjetnik drži strogo propisa, on je slobodniji, kad obrađuje manje znamenite ličnosti ili obične činovnike i ljude. Tada on radi kipove od drva i vapnenca, koji su uviek manji od naravne veličine. On se sada udaljuje od propisanog držanja tiela, pravi kipove, koji koračaju, kao onaj divni drveni kip Ka-apera, nazvana Šek e Beled (seoski glavar), remek djelo egipatske umjetnosti, ili čuveni kip od vapnenca Pisara u Louvreu, koji sjedi prekriženih nogu, sa svitkom papirusa na koljenima, i t. d. Ti nam se kipovi čine to prirodniji, što su im načinjene i oči tako, da je rožnica od bielog kamena, a zjenica od crnog. Čak je i tielo kod ovih kipova u najtežim njegovim dielovima za umjetnika gotovo uviek izpravno izrađeno. Sad se prave kipovi i od tučenog bakra, kao onaj Pepija I. i njegova sina, jedan prirodniji od drugog u izradbi. Još su više naturalistički mali kipovi slugu, služkinja, koji kuhaju pivo ili melju žito, što ih postavljaju pokojniku u grob, da mu taj posao rade i poslije smrti.
Kao što se u to vrieme razvila obla plastika, razvio se isto tako sjajno relief. Grobnice kraljeva i velikaša daju nam sada preobilje građe, da možemo upoznati tadašnju egipatsku reliefnu umjetnost. Umjetnik nastoji prikazati u reliefu pojedine dielove čovječjeg tiela što vjernije, pa se događa, da njemu i nije do spoja cjelokupnosti. To vriedi i za predmete, pa se na pr. crta stol, na kojem se nalaze darovi i hrana, tako da se ovi naslikaju nad stolom. Čovjek se prema pravilu slika uviek tako, da mu se vide oba ramena i pupak, glava u profilu, a noge jedna za drugom, ako korača, a jedna do druge, ako sjedi. Ali to vriedi samo za kraljeve i velikaše, sluge i radnici crtaju se slobodno i prirodno, pa ako su u profilu, onda im je i cielo tielo tako nacrtano, pa se vidi samo jedno rame, a ne prsa. Egipatski slikar i ovoga vremena i svih kasnijih ne pazi pri tom nimalo na perspektivu, nego lica i stvari, koje stoje jedne iza drugih, crta jedne povrh drugih. To isto čini on, ako se osobe ili stvari međusobno križaju. Tako su obje čovječje noge u istoj temeljnoj liniji, u kojoj sluge i magarci, koje oni natovaruju, i t. d. Ono, što se ne može nacrtati na istoj liniji, stavlja on jedno povrh drugoga. Kod ovih reliefa pazi majstor najviše na izradbu pojedinosti kod ljudi i kod životinja. I dok je kod životinja mnogo puta postigao vjerno prikazivanje, nije to nikad kod čovjeka. Napose nam je egipatski umjetnik iznio bujan i raznolik život Egipćana. Taj je u starijim reliefima i slikama, za prvih vladara I. dinastije, još ukočen, a za pete dinastije pun života, naročito u grobnicama Ptahotepa i Tija u Sakari. Ti reliefi nisu ono, što mi danas nazivamo reliefima, ni ono, što tim imenom nazivamo kod Grka. Kod ovih reliefa radi se o plosnatom reliefu, gdje se utisak postizava samo crtački, a ne kiparski. Prije toga bilo je i u Egiptu visokih reliefa, ali ti su brzo prestali. Ovi su samo slike. Svi su reliefi, kao i kipovi i stupovi, bili polihromni, a da se pri tom nije nimalo pazilo na svietlo i sjenu.
Egipatska umjetnost toga vremena zahvatila je i umjetni obrt: pokućtvo, nakit, pribor, posuđe. Iztaknut ćemo ovdje samo vanredno fino i ukusno izrađenu nosiljku kraljice Hetep-heres, majke Keopsove, njezin baldahin, krevet i naslonjač s vanredno fino izrađenim zlatnim nakitom, što je nedavno odkriven u njezinoj grobnici kod velike piramide, a to će biti najbolji dokaz o visokom stupnju, na kojem je stajala ova grana umjetnosti za stare države.
Politička dekadansa iza stare države, od VII. do XI. dinastije, imala je za posljedicu i dekadansu u umjetnosti. Značajno je za egipatsku umjetnost, da ona cvate onda, kad je država jaka, kad je vladari i velikaši podržavaju, u doba političke dekadanse pada uviek i umjetnička vriednost.
S XII. dinastijom javlja se i preporod egipatske umjetnosti, isto onako kao i egipatske arhitekture. Egipatsko kiparstvo ovoga vremena, koje je opet steklo, pa negdje i usavršilo, tehniku izradbe, nema više one svježine stare države. Ono je zadržalo utvrđeni egipatski kanon, ali kipar ne ide više za tim, da što više prikaže sličnost vladareva lica, nego on traži, da prikaže značaj onoga, koga izrađuje. Lica vladara ne prikazuju se više u dostojanstvenoj veličini, nego se na njima vidi vladar, koga muče brige za sebe i državu. Ovi su kipovi rađeni s daleko više osjećaja i psiholožkog shvaćanja. Možda je u tom najznačajnija glava jednoga kralja od obsidiana, koja se danas nalazi u Britanskom muzeju, a koja nije liepa, ali je ne samo savršeno umjetnički izrađena, nego iz nje izbija duševni život čovjeka, koji se nalazi u sredini borbe pa je, štoviše, i vođa u toj borbi. Broj je kipova srednje države daleko manji od kipova stare države. Pored kipova u ljudskom obliku vladari postavljaju pred hramove sfinge, kojima je glava njihov portret. Od tih se iztiče sfinga s glavom Amenemheta III. od granita, nađena u Tanisu, s dubokim psiholožkim značajkama toga vladara. Kipovi velikaša gotovo su uviek od drva, a isto tako i različne figure, ali ne dostižu nikad ljepote i svježine kipova stare države. Tih figurica ima kadkada mnogo, čitave čete malih drvenih vojnika, mornara na lađama i stada životinja.
I u srednjoj državi slika se mnogo na stienama grobnica i u gotovo sasvim plosnatom reliefu i samo u bojama, ali slike ne dostižu slika stare države ni u tehnici ni u kompoziciji. Slikar očito ne ide za tim, da umjetnički dotjera svoje djelo, njemu je najviše do toga, da prikaže što življe ono, što hoće. Umjetni obrt sitnih predmeta izdiže se sada visoko. Male vaze od tvrdog kamena (obsidiana, kornalina, alabastra) za miomirise i pomasti rađene su izvanredno liepo. Najviše se razvio umjetni obrt u draguljarskom i zlatarskom poslu, tako da ni u ukusnim motivima ni u savršenosti izradbe nije bio nikada dostignut, a kamoli prestignut. Savršeno brušenje dragoga kamena, lievanje i cizeliranje kovine, inkrustacije dragoga kamenja nalaze se na najvećoj visini.
Umjetnost nove države, nastala poslije robovanja Hiksima i njihova izgona u doba najveće snage i ekspanzije Egipta, pokazuje velike razlike i u kiparstvu i u slikarstvu, ma da su osnovna načela, kojih se trebao držati umjetnik, ostala i dalje rigorozno stroga. Iz toga vremena sačuvala se silna množina kipova, ponajviše vladarskih, od sitnih brončanih, tek par centimetara visokih, do golemih kolosa od 20 m. Umjetnici nove države ne klešu više kipove, kojima se u licima odražavala duša, njima je sada u prvom redu do dražesti i elegancije. Sasvim obratno od kipara srednje države lica njihovih kipova odaju neko unutrašnje zadovoljstvo i blagost, ona nisu više vjerni, nego idealizirani portreti. Kip mora djelovati i sviđati se, pa se idealiziraju ne samo lica mužkaraca i žena, nego i životinje. Osim toga sada se posvećuje takva pažnja i cielom tielu, koje je pomno izrađeno i treba da bude što elegantnije. Kipovi vladara većinom sjede, ali ih ima i u stojećem stavu, a osim toga, što prije nikada nije bilo, i u klečećem te u prostrtom i uobće u svim stavovima. Idealizirano prikazivanje dovelo je do česte sličnosti kipova, ali ih ima i takvih, koji se od toga odvajaju i stvaraju djela dubokog umjetničkog osjećaja. U takvom stanju, sliedeći revoluciju u vjeri, javlja se revolucija i u umjetnosti. Kipovi Aknatonova vremena lome dotadašnje predaje i prihvaćaju naturalizam. Zadržavajući finoću izradbe ti umjetnici stvaraju sjajna djela, koja u svojoj vrsti ostaju nenadmašiva. Takvi su naročito kipovi bez sumnje jednog od najvećih kipara svih vremena, Tutmozisa, čiji je atelier s neprocjenjivim umjetničkim blagom odkriven. Tu se našla i divna Nofreteta, donedavna u berlinskom muzeju, a sada u kairskom. Slomom vjerske revolucije poslije smrti Aknatonove prestaje i revolucija u umjetnosti, pa kipari nastavljaju ondje, gdje su njihovi predhodnici bili stali prije Aknatonove reforme. Pored kamena i drva upotrebljavaju kipari nove države mnogo i broncu za svoja djela.
Iste značajke, koje imaju kipovi, pokazuju i reliefi. Svagdje se traži elegancija i dražest, svagdje se vidi tim estetski osjećaj za odmjereno, što ni u djelima, namienjenima luksusu, ne dopušta neukusne pretjeranosti. Od ovih reliefa iztiču se oni u hramu Setija I. u Abidu, koji su izvanredno liepi. Sada se javljaju na zidovima hramova veliki reliefi, koji prikazuju ratove i osvajanja pojedinih kraljeva, koji osobno vode bitku, a od Ramzesa III. imamo čak i jednu pomorsku bitku na stieni njegova hrama u Medînet-Hâbuu. Reliefi su i sada, kao i uviek, obojeni. Slike u bojama sada su sve češće i konačno prevladavaju, osobito u dekoraciji grobnica i palača. Isti naturalizam, koji je bio u Aknatonovo vrieme u kiparstvu, bio je i u slikarstvu.
Umjetni obrt cvate u svim granama, a nalazi u Tutankamonovoj grobnici svjedoče o umjetničkom ukusu i savršenosti izvedbe, ma da ne dostižu umjetnosti XII. dinastije. Sada se osobito razvija upotreba emajla, prave se vaze i kipići. Biseri i pojedini komadi iz emajla umeću se u zlatni posao. Istovremeno Egipćani izumiše staklo, od koga prave osobito male vaze, koje se mnogo izvoze. Dekoracija je pokućtva na visokom stupnju, kadkada prava umjetnost, kao na pr. priestolje Tutankamonovo, gdje se poznaje ne samo vještina u štuku i na drvu, nego i umjetnost rada u koži.
U saisko se doba javlja renesansa realizma stare države, kojemu vještina u izradbi i tehničko vladanje materialom omogućuje stvaranje djela punih elegancije i gibkosti. Dotada se bronca malo upotrebljavala u kiparstvu, odtada ona postaje najčešća, osobito u manjim kipovima, koji se drže u kući. Ali isto onako, kako vladari toga vremena nisu imali velikog ugleda, nema ni njihovih kolosalnih kipova. Kipari rade očito za široke slojeve, ponajviše kipove od bronce s inkrustiranim srebrom. Utjecaj izvana osjeća se sve više, i egipatska umjetnost podpada pod grčki i azijski utjecaj, tako da se pomalo gubi onaj čisti egipatski značaj.
LIT.: G. Jéquier, Histoire de la civilisation égyptienne, Pariz 1930; J. Capart, L’Art égyptienne, 2 sv., Bruxelles 1909—11; G. Maspero, L’Egypte u zbirci Ars una, Pariz 1912; Isti, L’archéologie égyptienne, Pariz 1887; W. M. Fl. Petrie, Egyptian Decorative Art, London 1895; H. Schafer, Von aegyptischer Kunst, 2 sv., Leipzig 1920; W. Spiegelberg, Geschichte der aegyptischen Kunst, Leipzig 1903.G. N.
Stari egipatski jezik, upravo jezik hieroglifa, ima najstariju jezičnu poviest na svietu, koja se dade pratiti kroz 4.000 godina pr. Kr. Njegovo proučavanje omogućio je Francuz François Champollion Mlađi odgonetnuvši 1822 hieroglife. Taj je jezik predmet egiptologije, enciklopedijske nauke, poput bizantologije, asiriologije i klasične filologije, koja proučava sav život staroga Egipta. Za nju postoje katedre na velikim svjetskim sveučilištima.
Razlikuje se staroegipatski, pisan hieroglifima, od srednjoegipatskoga ili tebanskoga jezika dinastija 11., 12. i 13. st. pr. Kr., kad se staroegipatski počinje pisati t. zv. hieratskim pismom, koje pojednostavljuje hieroglife prenoseći ih u kurziv. Hieratsko pismo uza sve to veoma je zamršeno, jer obaseže 600 znakova.
Danas još živi staroegipatski kao liturgijski jezik koptske crkve. Do konca 16. st. još su ga govorili kršćanski poljodjelci nilske nizine, zvani arapski Felah, što znači »stalnosjedioci«, za razliku od nomada Beduina.
Danas je u Egiptu saobraćajni i službeni jezik, jezik novina i književnosti izključivo arapski, t. zv. egipatskoarapski ili točnije kairsko narječje. Ovo se neznatno razlikuje od arapskog narječja maghrib (arap. »zapad«), koje se govori od granica Egipta do Atlantika.
Naziv Kopt arapski je izgovor staroga grčkog naziva zemlje Αἴγυπτος (lat. Aegyptus). Semitski je naziv za ovu zemlju glasio Mi(u')sr, izraz, koji je ušao i u hrvatski jezik u obliku Mìsīr. U domaćem staroegipatskom jeziku zvala se zemlja Kēmet.
Jezična porodica, kojoj je staroegipatski pripadao, nije strogo utvrđena. Imao je veza i sa semitskom i hamitskom i kušitskom skupinom.
Hieroglifi nisu pisali vokale ovoga jezika, jer su predpostavljali poznavanje njegove morfologije, prema kojoj su se vokali dali lako popuniti; ali se staroegipatski vokali dadu ipak uzpostaviti prema koptskom i prema transkripcijama egipatskih rieči u babilonskoasirskom, hebrejskom i aramejskom.
Najstariji staroegipatski spomenici su nadpisi na piramidama. Ovi predstavljaju preddinastički jezik. U tomu jeziku postoje još razprave iz memfiske teologije, legende o rođenju i krunjenju kraljeva i t. d. Književna djela odlikuju se uzvišenim stilom.
U novoegipatskom odsjeku ovoga jezika razviše se dva jezika: demotski, pisan t. zv. demotskim pismom, i koptski, koji su pokušali oživjeti kršćanski Kopti. Period demotskoga jezika i pisma, koje se razvilo iz hieroglifa, da bi ih mogao razumjeti cio narod (odatle naziv demotski, od grč. δἦμος »narod«), obuhvata doba perzijskoga, grčkomacedonskoga (Ptolemejevići) i rimskoga vladanja sve do pobjede kršćanstva u 3. st. pos. Kr., kad su ljudi, koji su znali grčki, preveli svete knjige za mali egipatski puk različitih pokrajina. Pisali su ih grčkim pismom. Koptski alfabet sastoji se od 24 grčka slova i od 7 slova uzetih iz demotskoga pisma. Od 7. st. pos. Kr. potiskuju kopski jezik iz obćega saobraćaja u zemlji novi gospodari Arapi, dok ga sasvim ne iztisnuše.
LIT.: M. Cohen, Langues sémitiques (u zborniku A. Meillet i M. Cohen, Les Langues du Monde. Pariz 1924); E. Kieckers, Die Sprachstamme der Erde, Heidelberg 1931.P. S.
Egipatska matematika. Kao svagdje u početku i u Egiptu se elementarno matematičko mišljenje razvilo iz primjena, no ono je sačuvalo tu oznaku, prema sačuvanim izvorima, i u doba, kada je tehnika računanja i postavljanje problema primilo već jednolik i siguran oblik. Dva su glavna izvora za poznavanje egipatske matematike: jedan je papirus Rhind (R), po imenu nalaznika, ili Ahmesova računica, prema imenu »pisara«, drugi je Moskovski papirus (M) nazvan po mjestu, gdje se čuva. Oba su papirusa odprilike iz istog doba, t. j. iz vremena srednjeg kraljevstva, i oba su sličnog obilježja: to su zbirke uzoraka za računsko rješavanje praktičnih problema, koji su se javljali upravi faraonovih dobara, tehničkim častnicima vojske i obskrbnim činovnicima u njihovoj praksi; računski je postupak samo sredstvo, koje omogućuje »pisarima«, da mogu izpuniti zahtjeve uprave dobara i vojske. Stoga se i ne mogu u njima odieliti aritmetički problemi od geometrijskih, jer je kod obiju glavno praktički računski postupak, kojim se dolazi do rezultata, dok je njihov oblik sporedan. No taj je računski postupak, napose pri računanju s razlomcima, tako razvijen, te se vidi, da se u njemu zrcali rad dugog niza pokoljenja računača.
Brojno je područje egipatske aritmetike područje pozitivnih racionalnih brojeva; njeni su predmeti dakle pri rodni brojevi i pozitivni razlomci. Brojevi od 1 do uključivo 9 označuju se s toliko vertikalnih poteza, poredanih jedan uz drugi, koliko iznosi njihova vriednost, i to za brojeve do 5 u jednom redu, za brojeve od 5 do 9 u dva i u tri redka. Dekadske jedinice 10, 100, 1000,... 1,000.000 označuju se posebnim znakovima. Svaki se drugi broj predočuje s pomoću tih znakova aditivno redajući naprosto znakove jedne uz druge. Tako je na pr. broj 23 predočen s dva znaka za deset i tri vertikalna poteza: ∩ ∩ ׀׀׀
Osnovne su oznake egipatskog računanja operacija podvostručavanja i aditivno predočivanje rezultata operacija. Stoga se množenje obavlja na taj način, da se drugi faktor toliko puta podvostručuje, dok se ne dođe do sastavnih dielova, kojih je zbroj jednak prvom faktoru. Tako se 12 × 12 nalazi po ovoj shemi: 
Ako se zbroje sastavine 48 i 96, koje pripadaju višekratnicima 4 i 8, rezultat je 144. Često se račun skraćuje i množenjem s 10, kao na pr. u slučaju 14 × 80, u kome se računa: 
Zbroj od 800 i 320, koji pripada zbroju 10 i 4, daje 1120. Za rezultat su dakle važni samo brojevi označeni kosim potezima; zbroj njihov u prvom stupcu daje multiplikand (4 + 8 = 12, 10 + 4 = 14), a u drugom rezultat. Dieljenje se obavlja tako, da se divizor toliko puta podvostručuje (ili i pedeseterostručuje), dok se ne dobije dividend; ako preostajc ostatak, račuria se ½, ¼, ⅛, ... divizora, ali i ⅒,
pa ⅔, ⅓, ⅙, ... Na pr. pa se izračuna 19:8, računa se: 1 8 /2 16, podvostručenjem dobije se dakle 16. Da se uzmu u račun preostala 3, računa se dalje: 
Pri računanju s razlomcima, koje je bilo vrlo razvijeno u egipatskoj matematici, osnovno je načelo, da se svaki razlomak gleda predočiti kao zbroj osnovnih razlomaka, t. j. razlomaka s brojnikom 1 (na pr. ½, ⅓ obćenito 1/n) i i razlomka ⅔, za koji postoji samostalna oznaka. To odgovara obćem shvaćanju egipatske matematike, koja nema obćega pojma razlomka m/n, nego smatra 1/n-tinu kao predmet računanja i s njome računa kao s prirodnim brojem, t. j. uzima je m puta. I u računanju s razlomcima javlja se podvostručavanje, koje je jednostavno, kada je nazivnik tâki broj (⅙ + ⅙ = 2/6 = ⅓), no koje vodi do vrlo zanimljivih i a priori težko protumačivih razstavljanja na osnovne razlomke, ako je nazivnik lihi broj. Razlomak 2/n, koji se javlja pri podvostručavanju, ne razstavlja se naime na osnovne razlomke u obliku 1/n + 1/n (osim ⅓ + ⅓ = ⅔), nego se svagda za zadani nazivnik n egipatska matematika drži nekih stalnih razstavljanja, koja su u vrieme srednjega kraljevstva već sasvim ustaljena. Tako se na pr. stalno nalaze ova razstavljanja:
2/5 = 1/3 + 1/15, 2/13 = 1/8 + 1/52 + 1/104, 2/61 = 1/40 + 1/244 + 1/488 + 1/610; za ta razstavljanja služi tablica sačuvana u papirusu Rhind, koja sadržava vriednosti razlomka 2/n za lihe n od n = 3 do 101. Svrha je te tablice da svede obsežne račune egipatskih pisara na sastavne dielove, koji su pregledniji, nego bi bili oni, do kojih bi vodilo najjednostavnije razstavljanje 2/n = 1/n + 1/n u toku većega broja podvostručavanja. Novija su iztraživanja u dobroj mjeri razsvietlila postanje tih zanimljivih razstavljanja.
Od aritmetičkih problema, kojih su rješenja do nas došla sačuvane su dvie vrste: računi tipa ’h’ i tipa pśw'. Znakom ’h’ (= količina, veličina, često neispravno čitamo »hau«) označuje se nepoznanica u linearnim jednačbama s jednom nepoznanicom (kadšto i u čistim kvadratnim jednačbama); sama jednačba dana je u riečima, pri čemu nepoznanica često nastupa kao živo biće i riečima opisuje uvjete, pod kojima ulazi u jednačbu. Označimo li nepoznanicu s x glasi jedan takav problem u današnjoj oznaci 2x + x = 9, a rješenje x = 9 : 3. Težkoća ne leži pri tome u samom pojmu rješavanja jednačbi, nego u numeričkom određivanju nepoznanice na temelju egipatskoga računanja s razlomcima. Računi tipa pśw’ sasvim su upravno-ekonomske prirode i sastoje se u najjednostavnijem slučaju u određivanju jednoga faktora, ako je zadan produkt i drugi faktor; njima se određuje broj hljebova kruha ili vrčeva piva u omjeru prema upotrebljenoj količini žita. U drugim se zadatcima uzimaju u obzir i različite vrste žita, a ima problema, koji vode do dvie jednačbe s dvie nepoznanice.
Radi odmjerivanja zemljišta i osnivanja gradnja nastali su geometrijski problemi egipatske matematike. Prema Herodotu geometrija bi i potjecala iz Egipta, gdje je svake godine nakon poplave Nila trebalo nanovo određivati granice i veličine zemljišta. Ploštine najjednostavnijih likova (trokuta, pravokutnika, trapeza) računali su načinom, koji odgovara današnjim planimetrijskim formulama, no računali su i po približnim formulama. Za ploštinu P kruga promjera p našli su vrlo dobru približnu vriednost P = (8/9p)2, iz koje izlazi približna vriednost za π = 3∙16, no služili su se i grubom aproksimacijom π = 3. Za razvoj geometrijskih iztraživanja sigurno su bile odlučne i velike gradnje faraona; tako je na pr. pri gradnji piramida trebalo da kamenje, što je izvana opločavalo piramidu, podpuno gladko prelazi iz sloja u sloj, pa, je kut priklona od sloja do sloja morao biti jednak. Egipatski su ga graditelji određivali veličinom śkd, za koju se drži da je predočivala naš kotangens kuta priklona. Određivali su i obujmove kocke, pravokutnoga paralelepipeda, valjka, a približno i nepravilnih tiela, kao na pr. žitnica; no najljepši je sačuvani rezultat egipatske geometrije točan naputak za izračunavanje obujma uzpravne pravilne četverostrane prikraćene piramide, koji sasvim odgovara današnjoj formuli V = v/3(a2 + ab + b2), gdje su a i b stranice osnovaka. Zna se, da su znali i za sličnost likova, jer su se njome služili kod prenošenja crtarija u uvećanom mjerilu. Prema grčkoj predaji (Teon, Porfirije) služili su se i u astronomiji geometrijskim metodama za razliku od Babilonaca, kojih su metode čisto računske.
LIT.: O. Neugebauer, Vorlesungen über Geschichte der antiken math. Wissenschaft, 1. sv., Vorgriechische Mathematik, Berlin 1934.Ž. M.
Egipatska glasba. Već u pradavnom razdoblju egipatske poviesti ima potvrda o glasbenom životu Egipćana. Nije se sačuvao nijedan pisani spomenik (notni zapis), a tako i nijedna razprava o teoriji glasbe, a ipak i u najstarijim egipatskim grobovima ima naslikanih glasbala, žicanih instrumenata, nalik na starogrčku liru (možda i preuzetih iz starije sumerske kulture u Mezopotamiji), ali i raznovrstnih harfa s mnogo žica (od najprimitivnijih do vrlo dotjeranih, egipatskih »tebunâ«). Nijedan antikni kulturni narod nije tako razvio harfu, a i stari Židovi zacielo su harfu preuzeli iz egipatske kulture. Osim ovih žicanih instrumenata upotrebljavali su stari Egipćani još i jednu vrst dugovrate tambure s malo žica, koje su pritiskom o hvataljku na vratu mogli skraćivati kod trzanja; na tim »nablama« glasbenice su prebirale kao i današnji tamburaši. Stari Egipćani poznavali su i više vrsti sviraljki: ravnu dugačku frulu, sličnu bugarskom kavalu (mam ili mem) pa dvostruke sviraljke s piskom (argul), ravne trublje. Napokon su poznavali i velik broj udaraljki; među ovima je osobitog oblika brončana ili srebrna udaraljika sistrum, koja je služila kod bogoslužja.
Kršćanski Egipćani, Kopti, razvili su oko g. 1000 pos. Kr. bogatu pučku poeziju, koja je nastala pod vjerskim utjecajem, i po njoj se razvilo i posebno pjevanje, koptska glasba (v.).
LIT.: C. Sachs, Die Tonkunst der alten Ägypter (Archiv für Musikwissenschaft II, 1920); Isti, Die Musikinstrumente des alten Ägyptens, Berlin 1920.B. Š.
Egiptologija. Nauku, koja se bavi proučavanjem egipatskog pisma, jezika i starina, nazivamo egiptologijom. Zahvaljujući radu egiptologa gledamo danas sasvim drugim očima egipatsku poviest, nego su je gledali prije 19. st. Ni Grci ni Rimljani nisu nastojali da nauče egipatsko pismo; poslije zatvaranja egipatskih hramova g. 392 posljednji svećenici ponieše znanje o njemu sa sobom u grob.
Već u doba Ptolemejevića pisalo se egipatski ne samo egipatskim, nego i grčkim pismenima; za glasove, kojih grčki jezik nije imao, dodali su neke znakove iz demotskog pisma. Ovako pisan egipatski jezik zvao se od klasičnog doba koptski, i on se dalje razvijao kao pučki govor. Još pred kakvih 100 godina govorili su njime neki redovnici, a i danas se upotrebljava u obredima koptske crkve.
Ako se na taj način i poznavao egipatski jezik, nije se još moglo čitati egipatsko pismo. Prvi ga je pokušao čitati isusovac Atanazije Kircher (1601—80), koji je i prvi uztvrdio, da se jezik starih Egipćana sačuvao u koptskom jeziku.
Herodot i Diodor su iztakli, da Egipćani imaju dva pisma: jedno »sveto« (ἱερὰ γράμματα), koje su poznavali samo svećenici, i drugo obće narodno, pučko (δημοτιϰά). Klement Aleksandrijski (2. st. pos. Kr.), koji je slikovno pismo nazvao »hieroglifi« (γράμματα ἱερογλυφιϰά »sveta pismena uklesana«), poznavao je tri vrste egipatskog pisma (→ hieroglifi).
Nastojanja, da se egipatsko pismo pročita, ostala su uzaludna, dok nije u kolovozu 1799 topnički kapetan Boussard u Fort-St-Julienu kod tvrđave Rosete našao veliku bazaltnu ploču s tri vrste pismena, od kojih je treća bila grčka. Bilo je to jedno rješenje Ptolemeja V. Epifana napisano g. 196 pr. Kr. U grčkom je tekstu rečeno, da je to napisano i na egipatskom jeziku u dva pisma, i to »svetim pismenima« i »zemaljskim pismenima«. Na toj osnovi započeše ozbiljna izpitivanja, pa je poslije duhovitog opažanja abbéa Barthélemyja, da bi imena kraljeva u hieroglifskom pismu mogla biti ona, koja su okružena jednom zatvorenom krivuljom (cartouche — kartuša), Englez Joung 1814 pročitao ime Ptolemaios; to su učinili i Šveđanin Akerblad i Francuz Sacy, ali više nisu postigli. Čitavu je zagonetku hieroglifa genialno riešio mladi profesor na sveučilištu u Grenoblu François Champollion odkrićem, da je hieratsko pismo samo skraćeno hieroglifsko, a da demotsko proizlazi od hieratskog, nadalje, da svaki znak hieroglifa ne označuje jednu ideju ili rieč, da egipatsko pismo nije čisto alfabetsko ni izključivo simboličko, te da je ono u isto doba, čak u istom tekstu, pa i u istoj rieči, upotrebljavalo i simboličke i fonetske i silabičke i alfabetske znakove. Champollionovo djelo »Précis du système hiéroglyphique« (1823) odkrilo je svietu, da je riešio tajnu egipatskog pisma i da može čitati dokumente svih epoha egipatske poviesti. Daljnjim djelima »Grammaire égyptienne«, »Dictionnaire hiéroglyphique« i »Les monuments de l’Egypte et de la Nubie« (1835) Champollion je udario čvrste temelje egiptologiji. Njegov učenik i pratilac na putu po Egiptu Rossellini objelodanio je istu građu u djelu »Monumenti dell’Egitto e della Nubia« (3 diela, 1832). Iza toga su Richard Lepsius i Emmanuel de Rougé postavili egiptologiju na strogo metodičke temelje. Lepsius je sustavno proučavao egipatske i nubijske spomenike te ih objelodanio u uzornim djelima. G. 1866 odkrio je na jednoj steli u Tanisu velik dvojezični nadpis Ptolemeja III. Euergeta (238 pr. Kr.) i njime definitivno dokazao, da je Champollionovo čitanje izpravno. De Rougé, Chabas i Goodwin proučavali su i čitali hieratsko pismo i tako odkrili egipatsku književnost. H. Brugschu uspije odgonetanje demotskog pisma. Čvrste osnove egipatskoj gramatici postavio je A. Ermann; njegovo djelo »Aegypten und aegyptisches Leben im Altertum« (1885, zadnje izdanje, novo prerađeno od H. Rankea, 1923) uvelike je približilo E. širokim slojevima. Jedan od najvećih egiptologa svakako je Francuz G. Maspero, koji je ne samo izkapanjima egipatskih starina, nego i svojim djelima znatno unapriedio znanje o E-u. On je prvi objelodanio i preveo nadpise na piramidama. Uza spomenute iztakli su se i nastavili su njihovo djelo, bilo u izkapanju, bilo u iztraživanju egipatskih starina: L. Borchardt, J. H. Breasted, K. Sethe, H. Schäfer, W. Spiegelberg, G. Steindorff, Flinders Petrie, E. Naville, Griffit, Morgan i mnogi drugi. Zahvaljujući upravo golemom naporu preko jednog stoljeća danas je egiptologija visoko razvijena, a rad pojedinaca
omogućio je velika djela o poviesti i kulturi starog E-a, kao što su djela G. Masperoa, A. Ermanna, E. Meyera, G. Jequiera, Ermann-Rankea, L. Borchardta, J. Breasteda, E. Navilla, A. Moreta i t. d.G. N.
II. EGIPAT POSLIJE DOLAZKA ARAPA.
1. Vladavina arapskih kalifa. G. 619 prodrieše u Egipat Perzijanci, koji su vladali zemljom do 629, kad su je, pobieđeni od cara Heraklija, morali vratiti Bizantu. Već 639 provali u Egipat Amr ibn el-As, vojskovođa kalifa Omara, te osvoji Peluzij i potuče bizantsku vojsku kod Heliopola, našto se preda obližnja tvrđava Babilon, a 642 i Aleksandrija. Egipat je sada bio sav u arapskim rukama. Nedaleko Heliopola osnuje Amr vojnički logor »Fostat« (Fusatat) i smjesti ondje upravu zemlje. Aleksandrija prestade biti glavnim gradom. Spočetka je promjena suverena bila starosjediocima ugodna; arapska je vlast tražila manje poreza nego bizantska, u vjersku se slobodu nije diralo, a useljavanjem Arapa nisu starosjedioci izgubili mnogo zemlje. U upravi su se uglavnom izmienili samo ljudi, ali je ona jače centralizirana, pa je namjestnik u Fosfatu (sultan) bio kudikamo značajnija ličnost od ostalih upravljača. Osvajač E-a Amr ostao je njegovim upravljačem do 644, kad kalif Otman povjeri tu čast Abu Allahu Ibn Saadu. U građanskom ratu između kalifa Alije i Muavije bio je Amr uz Omejida Muaviju, koji ga 658 ponovno imenuje namjestnikom u E-u. Omejidi su vladali E-om iz Damaska, a u E-u su se često mienjali namjestnici. U to se doba useljavaju onamo arapska plemena, a starosjedioci prelaze sve više na islam. Posljednji Omejid Mervan II. pobježe u E., ali ga pristaše Abu’l-Abasa dostigoše i pogubiše (750). Dinastija Abasida stoluje u Bagdadu, a u E-u se i dalje brzo mienjaju namjestnici. Tada Arapi sve više tlače starosjedioce kršćane, pobune se ugušuju ne samo oduzimanjem zemljišta, nego i smrtnim kaznama, a porezi bivaju sve teži. G. 868 kalif Mutafs imenuje namjestnikom turskog emira Balbaka, a taj pošalje mjesto sebe svog pastorka Ahmeda Ibn Tuluna, koji je vladao E-om kao samostalan vladar (868—882). On proširi vlast nad Sirijom sve do Mezopotamije i Taurusa, a pokuša i samoga kalifa staviti pod svoju vlast, u čemu nije uspio. Ibn Tulun bijaše vladar velikih sposobnosti; u političkom pogledu bez skrupula, čak grozan, ublažuje poreze, pomaže učenjake, pobožne ustanove i potrebne te podiže bolnice, a gradi i sjajne građevine, od kojih se iztiče džamija u Kairu, koja nosi njegovo ime. Njegov sin i nasljednik Kumaraveh (884—895), čija vojsika prodre i preko Eufrata, bijaše doduše tjelesno slab, ali sposoban i daleko od nasilja svog otca. Poslije njegova umorstva u Damasku nasliediše ga uzastopce dva nedorasla sina, za kojih E. izgubi svoje posjede u Siriji, a 904 pokori ga vojska kalifa Muktafija. G. 935 namjestnik Turčin Muhamed el-Ikšid odciepi se od bagdadskog kalifata i zavlada samostalno (935—946). Za njegovih nasljednika bijaše pravi vladar u E-u Crnac Kafur, koji 965 preuze sam namjestničtvo priznavajući vrhovnu vlast kalifa u Bagdadu. Kad ga je nasliedio maloljetni Muhamed el-Ikšid, unuk Ahmedov, provali 969 u E. Džauhar, vojskovođa zapadnoga kalifa Fatimida el-Moisa, osvoji Fostat, podjarmi E. i osnuje Kairo (el-Kahira), a 970 sagradi glasovitu džamiju el-Azhar, u kojoj se razvije arapsko-egipatsko sveučilište. Vojska Fatimida osvoji i dio Sirije, pa se tako njihova vlast utvrdila. G. 973 prieđe u Kairo sam kalif Mois i učini ga priestolnicom. E. postade središte velike arapske države na južnoj obali Sredozemnog mora. Moisov nasljednik el-Azis (975—996) bijaše blag vladar; ljubio je sjaj i umjetnost te nastojao podići zemlju. El-Hakim (996 do 1021) bijaše naprotiv okrutan despot s patoložkim crtama. Za njegovih slabih nasljednika vladaju zapravo njihovi veziri; u borbe za vezirat između pojedinih vojskovođa uplete se i jeruzalemski kralj Amalrik I.
Uza sve unutrašnje političke svađe E. je napredovao i za Tulunovića i za Fatimida, a Kairo je postao umjetničko i znanstveno središte egipatsko-arapskoga svieta.
2. Ejubidi. Kad je 1169 vezirom posljednjeg Fatimida postao Salah ed-Din (Saladin), vojskovođa sirskog gospodara Nur-ed-Dina, koji zatim kao samostalni vladar preuzme svu vlast u E-u, vratiše se za tu zemlju opet dobri dani. Doba Saladinova vladanja jedno je od najsjajnijih u egipatskoj poviesti novijega vremena. Gotovo cielog života borio se u Palestini, Siriji i Mezopotamiji. Gospodar Sirije i E-a, sjajan vladar u svakom pogledu, sposoban i hrabar vojskovođa, plemenit čovjek, prijatelj umjetnosti i sjaja — bijaše poštivan u Evropi i Aziji, a poslije smrti pjevali su mu hvalospjeve i muslimani i kršćani. On poče graditi kairsku tvrđavu i gradske bedeme. U vjerskom pogledu prekine sa šijom i prizna bagdadskoga kalifa. Od njegovih nasljednika, koji su vladali E-om do 1250, iztiče se Malik el-Kamil, poznat i po ugovoru s Fridrikom II., kojim kršćani dobiše ponovno Jeruzalem (1229). Luj IX. Sveti na svojoj križarskoj vojni protiv E-a osvoji tvrđavu Damiette, ali ga kod Mansure potuče mamelučka vojska posljednjeg Ejubida Turanšaha, kojega zatim umoriše Mameluci (1250).
3. Mameluci. Na priestolje dolazi sada njegova maćuha Šedšer ed-Durr; ona uze za muža mamelučkog emira Ajbeka, koji postade sultanom. Mameluk Kotus odlučno porazi Mongole u Palestini i spasi tako E. (1260). Nakon umorstva Kotusa postade sultanom Mameluk Baibars (1260—77), s kojim počinje prava vladavina bahridskih Mameluka (do 1361).
Ta vladavina stranih vojnika bila je zapravo prevlast vojničkog plemstva. Emiri, zapovjednici pojedinih četa, dizahu i skidahu po volji sultane. Sam Baibars bijaše jak vladar; on uništi posljednje ostatke Jeruzalemskog kraljevstva, oduzme kršćanima Antiohiju, suzbije i Mongole te pokori Nubiju.
Uza sve borbe između emira te sva ubojstva i zla, koja donosi sa sobom vladavina tuđe vojničke klase, vladanje Mameluka nije bilo za zemlju loše, jer je ona sama bila daleko od toga. U vanjskoj politici Mameluci su čvrsto stajali na obrani egipatske vlasti u Siriji ne puštajući Mongole na jug i bacajući ih natrag preko Eufrata, kako je to 1303 učinio sultan Nasir.
Da učvrsti svoju vladavinu, Baibars je primio u Kairo 1261 Abul-Kasima, jednog Abasida iz Bagdada, koji Mongoli osvojiše, i pozdravi ga kao kalifa. Odtada stoluje u Kairu do 1538 jedan Abasid kao kalif, ali bez svakoga političkog utjecaja.
U gospodarskom se pogledu E. tada nalazio na visokom stupnju. Njegovim je područjem išla trgovina Evrope s Indijom i Iztočnom Azijom, pri čem se osobito razvila trgovina s talijanskim republikama. Pjesničtvo i nauka liepo se iztiču; u E-u nastaje i čuvena zbirka arapskih priča »Tisuću i jedna noć«. Arapska umjetnost prima, napose u graditeljstvu, svoj posebni egipatsko-arapski značaj već za Kalauna (1279—90) i dostiže u to doba najveće savršenstvo. Grobni hramovi Mameluka, grobnice kalifa, a naročito najljepša kairska džamija sultana Hasana (1347—61), pokazuju i danas visinu, do koje se podiglo arapsko graditeljstvo.
G. 1389 skine posljednjeg bahridskog sultana, dječaka es-Saliha Hadžija, emir Barkuk (Borkuk, 1382—89 i 1390 do 1399), koji započe vladanje buršitskih Mameluka.
Bili su to čerkezki plaćenici, koji su stanovali u kulama kairske tvrđave i po njoj se nazvali buršiti (»ljudi u kuli«). Barkuk je imao glavnu brigu, da suzbija Timura. Njegov sin Farag potisne Mongole do Damaska, ali se zbog unutrašnjih prilika prividno pokori Timuru (do 1405). Njegov nasljednik Šek el-Muajad (1412—21) vodi pobjedonosne ratove u Siriji. Sultan Burs Bej (1422—38) pokori Cipar (1426). G. 1460 stupi na priestolje Kait Bej (1468—96), najveći buršitski sultan. Pošto je nesmiljenom strogošću držao na uzdi emire, uspije zadržati prodiranje osmanskih Turaka. Njegov vojskovođa emir Esbek potuče vojsku sultana Bajazita II. kod Adane (1488), pa je Bajazit morao 1491 sklopiti mir. Za sultana el-Gurija zaprieti nova opasnost Kairu i Aleksandriji, a i drugim mjestima u E-u. Pošto su Portugalci oplovili Afriku, trgovina mirodijama, koja je dotad išla gotovo izključivo preko E-a, krene najvećim dielom drugim putem. Nagovoren od Mletčana, koje je ta promjena osobito težko pogodila, el-Guri napadne Portugalce mornaricom, sagrađenom na Crvenome moru, ali bude 1500 kod Diua potučen. U ratu s Turcima pade on 1514 u bitki kod Haleba. Turci tad osvojiše Damask, a 1517 prodru i u E., gdje 22. I. započe posljednja bitka kod Mokatamskog gorja blizu Kaira; ona se nastavi po ulicama Kaira, a zatim po Delti. Posljednji sultan Tuman Bej junački se borio na čelu svoje vojske, ali je uhvaćen i 13. IV. u Kairu pogubljen. E. postade turska pokrajina.
4. Gospodstvo Turaka. Za turskog gospodstva 1517 do 1798 E. je životario, a carigradski su se sultani brinuli za nj samo toliko, koliko im je donosio poreza.
Na čelu E-a, od koga je odciepljena Sirija, stajao je beglerbeg (kasnije paša), kome je bila dužnost, da pribavi sultanu što više poreza. »Beji«, staro mamelučko plemstvo i veleposjednici, jačali su sve više pa su u 18. st. zapravo oni vladali E-om, a paša je prema njima bio nemoćan. G. 1769 uspije Mameluk Ali Bej predobiti mamelučke glavare i proglasi nezavisnost E-a. On prodre u Siriju, ali ga izda zet Muhamed Bej (1771), a kasnije i vlastite čete. Borbe se između mamelučkih »beja« nastaviše gotovo do 1798.
5. Napoleon u Egiptu. Da uništi englezku trgovinu na Sredozemlju i da se približi englezkim probitcima u Indiji, Napoleon Bonaparte odluči u sporazumu s Direktorijem osvojiti E. G. 1798 započe 1. VII. izkrcavanje francuzke vojske od nekih 40.000 momaka; sutradan bijaše osvojena Aleksandrija, 3. VII. poče francuzka vojska prodirati prema J, a 13. VII. potuče mamelučkoga glavara Murada. Kad su Francuzi, izmoreni jakom žegom, ugledali vrhove piramida Napoleon ih ohrabri čuvenim govorom, da 40 stoljeća gleda na njih s vrhunca piramida. Kod piramida razbije on 21. VII. mamelučku vojsku, 22. VII. preda se Kairo. Napoleon krene zatim za Mamelucima, koji su uzmicali prema Siriji, i putem dozna, da mu je 1. VIII. Nelson uništio mornaricu kod Abukira. Međutim je njegova vojska osvojila cieli E. do Asuana.
Sad je Napolen nastojao predobiti Egipćane iztičući, da se ne bori protiv sultana, nego protiv Mameluka, ali je u tome težko uspievao; u Kairu, štaviše, izbije ustanak, koji je tek tri dana kasnije ugušen. U 1. polovini 1799 Napoleon se vrati iz Sirije u E. i kod Abukira potuče tursku vojsku, koja se ondje izkrcala, ali ga viesti iz Francuzke prisile, da 24. VII. odplovi s 2 lađe i 500 momaka u Francuzku, a vrhovno zapovjedničtvo prepusti generalu Kleberu. Prije dolazka turske vojske od 80.000 momaka pod velikim vezirom Jusuf-pašom Kleber je nastojao spasiti se dogovorom, ali kad su englezki admirali zahtievali, da se francuzka vojska smatra ratnim zarobljenicima, Kleber se odupre i 20. III. 1800 potuče kod Heliopola 8 puta jačeg protivnika. Uskoro za tim probode ga jedan zanesenjak, a kao zapovjednik nasliedi ga general Menou, koga Turci i Englezi s nadmoćnim silama obkole i prisile na predaju. Kairo se preda 27. VI., Aleksandrija 2. IX., a francuzku vojsku od 24.000 momaka Englezi prevezu u Francuzku.
6. Egipat pod Mehmed-Alijom. Poslije odlazka Francuza Turci su se htjeli riešiti Mameluka, zbog čega se oni pobune pod Osman Bajem Bardisijem, osvoje Kairo i odtjeraju turskoga guvernera Kosreva. Bardisiju je pritom pomagao i zapovjednik albanskih četa Makedonac Mehmed Ali. Kad je Bardisi dao pogubiti Kosrevova nasljednika Ali-pašu, Mehmed ga napusti i potjera s ostalim bejima iz Kaira. G. 1805 imenuje ga turska vlada guvernerom E-a.
Da se rieši Mameluka, on namami 480 njihovih bejeva u kairsku tvrđavu i dade ih pogubiti 1. III. 1811. G. 1811 počne u ime Porte rat protiv Vahabita, koji su bili podložili Arabiju. Tom se prilikom iztakao njegov sin Ibrahim-paša, koji je Vahabite do 1819 slomio. Na jugu Mehmed proširi svoju vlast nad Sudanom. Kad se riešio neobuzdanih Albanaca, porazmjestivši ih u Nubiji i Sudanu, ustroji vojsku od samih Egipćana. Uto je Turska stradala u ratu s Rusijom 1828/9, a već 1827 udružena rusko-englezko-francuzka mornarica uništi tursko-egipatsku mornaricu kod Navarina.
Za vojničku pomoć, koju je dao sultanu protiv grčkoga ustanka, Mehmed je tražio Moreju, a zatim Siriju. Sultanov odpor odluči slomiti silom. Ibrahim provali 1831 u Siriju, i tek na putu prema Carigradu zaustavi ga posredovanje velevlasti. Premda je sultan Mehmeda skinuo, morade mu najzad predati namjestničtvo Sirije (1833). U novom sukobu s Portom, s pomoću koje je Englezka nastojala ukloniti francuzki utjecaj u E-u, potuče Ibrahim tursku vojsku kod Niziba (24. VI. 1839), a turska mornarica prieđe k Mehmedu. I opet se umiešaše evropske vlasti: englezka mornarica doplovi pred Aleksandriju, i Mehmed se morao zadovoljiti time, da mu Porta prizna nasljedno namjestničtvo u E-u uz obvezu danka. Osim toga mu Porta prizna pravo sklapati nepolitičke ugovore te imenovati činovnike i častnike do pukovnika (1841).
U unutrašnjem pogledu Mehmed Ali doista je sasvim preobrazio E. Uništivši mamelučke beje oslobodio je narod brojnih malih tirana. Time nije mnogo koristio seljacima, jer je, uz imanja mrtve ruke i vakufska dobra, sam preuzeo njihova imanja, trgovinu uzeo u svoje ruke, uveo vrlo visoke poreze i odredio, da se žetva mora prodavati vladi.
7. Evropeizacija i učvršćenje samostalnosti Egipta. Mehmeda nasliedi 1848 Abas-paša, a 1854 Said-paša. Taj obrazovani vladar učini mnogo za egipatskog seljaka: dade mu slobodu u obrađivanju zemlje i prodaji prihoda te ukine robstvo. Najveće mu je djelo, što je F. Lessepsu dopustio gradnju Suezkog prokopa. Njegov nasljednik Izmail-paša (1863), odgojen u Parizu, uložio je sve sile, da zemlju privede zapadnoj kulturi. Prvenstveno zbog svoje koristi uređivao je tvornice, kanale, ustave, mostove, željeznice, pošte i brzojave; preustrojio je sudove i otvarao škole. Svoj odnos prema Porti uredi tako, da mu sultan 1866 prizna linearno pravo nasljedstva, 1867 dade mu naslov »kediva«, a 1873 podpunu unutarnju samostalnost. Izmail je granice svoje države proširio na J gotovo do ekvatora. Sve to, a i velika raztrošnost Izmailova, podiglo je državni dug do goleme svote od 100 mil. funti i dovelo do državnog bankrota. Zbog toga je svoj osobni posjed morao predati državi, a u vladu uzeti po jednog Francuza i Engleza. Kad ih se htio riešiti i kad je imenovao čisto domaću vladu, sultan ga na zahtjev velesila 26. VI. 1879 skine.
8. Premoć Englezke. Za Izmailova sina i nasljednika Tevfika (1879—92) poče se zemlja u svakom pogledu oporavljati, ali 1881 počeše i vojnički ustanci upereni protiv stranaca. Da narod umiri, dade Tevfik izabrati narodno zastupstvo i sastavi novo ministarstvo, koje je stajalo pod utjecajem ministra vojske Arabi-paše i njegova programa: »Egipat Egipćanima«. Kediv sam nije bio sklon takvom nastupanju. Kad su zbog toga pred Aleksandriju doplovile po jedna englezka i francuzka eskadra, kediv odpusti Arabija, ali se ustanak još jače razpiri; englezki brodovi bombardiraju Aleksandriju 11. VII. 1882, a 15. VII. Englezi podsjednu grad, i englezke se čete izkrcaju izjavivši, da je Suezki prokop u opasnosti, uhvate Arabija i zatoče na Ceylonu. Tim je E. sasvim pao pod utjecaj Englezke. Sir Evelyn Baring postaje 1883 englezkim agentom i generalnim konzulom u E-u, i prema njegovim uputama i pod njegovim nadzorom preustrojena je egipatska uprava. Uporedo s ovim događajima u Sudanu je od 1881 trajao ustanak, koji je vodio Mahdi i koji je odciepio tu zemlju od E-a; ni egipatska ni englezka vojska nisu ga mogle ugušiti. Kako pregovori između Englezke i Turske, započeti 1885, nisu uspjeli, Englezka je i dalje zadržala svoje čete u E-u kao u svom protektoratu.
Promjena na priestolju, na koji je 1892 došao Abas II., nije doniela ništa novo. G. 1896 general Kitchener započe napad na mahdiste i 2. IX. 1898 uništi njihovu vojsku. Sudari bude i formalno odciepljen od E-a i pretvoren u englezko-egipatski kondominij. Tada se, u vezi sa širenjem englezke vlasti u južnoj Africi, rodi kod Engleza osnova o gradnji željezničke pruge od Kapa do Kaira, dakle o vladanju ili nadzoru nad afričkim kontinentom cielom njegovom dužinom.
Pod vodstvom Baringa, koji je kao lord Cromer (1901) ostao na svome mjestu do 1907, E. se podizao u svim granama života. Batinanje i kuluk bijahu ukinuti, a porezi podieljeni pravednije. Nil se uređivao na cielom toku, a kod Asuana je podignuta golema brana (1890—1902), koja je kasnije i povišena (1907—12); bijaše to najveća blagodat modernog E-a.
Lorda Cromera zamieni 1907 Sir Eldon Gorst, a ovoga 1911 Viscount Kitchener. G. 1914 E. naviesti 12. VIII. rat Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, a 12. XI. Turskoj, svome dotadašnjem vrhovniku. Malo iza toga, 12. XII., Englezka proglasi E. svojim protektoratom ukidajući svako pravo turskog vrhovničtva. Kediv Abas II. bude svrgnut, a za »sultana« postavljen Husein Kamil; mjesto dotadašnjeg generalnog konzula Englezka postavi u E-u svoga visokog komesara.
Za rata 1914—18 turska je vojska dva puta bez uspjeha napala Suezki prokop (1915 i 1916), a u ožujku 1917 poče englezko prodiranje iz E-a u Palestinu. Iste godine nasliedi Huseina njegov brat Ahmed Fuad.G. N.
9. Borba za nezavisnost. Ideja egipatske nezavisnosti i mogućnost njena ostvarenja znatno su napredovale za prvoga svjetskog rata. Englezka i Francuzka izjavile su u studenom 1918, da namjeravaju osloboditi narode pod turskom vlašću, što je u E-u primljeno kao ohrabrenje narodnih zahtjeva. Nakon podpisa primirja krenuo je vođa nacionalističke stranke (Vafd) Zaglul-paša u London, ali njegov zahtjev za nezavisnost i za pripuštanje E-a na mirovnu konferenciju bude odbijen. U Kairu je to izazvalo krizu vlade i nemire, tokom kojih bude Zaglul, koji se međutim bio vratio u domovinu, uhićen (8. III. 1919) i zatočen na Malti, odakle bude u travnju pušten. Englezka vlada poslala je u prosincu 1919 u E. povjerenstvo, na čelu s lordom Milnerom, ali je ono naišlo na bojkot; u pojačanoj agitaciji nacionalista imalo je glavnu ulogu arapsko sveučilište El Azhar. Nakon povratka Milnerova povjerenstva u Englezku (u ožujku 1920) došlo je ipak do dodira sa Zaglulom, koji je iz Pariza stigao u London. Posredovanjem Adli-paše složili su se Zaglul i Milner o načelu nezavisnosti i saveza, ali je sudansko pitanje ostavljeno po strani. Daljnji su egipatski zahtjevi međutim odbijeni, pa se vafdistički političari vratiše u E. (29. XII. 1920), i tako je ta povoljna prilika za sporazum propala. Početkom 1921 povedeni su na englezku pobudu novi pregovori s Adli-pašom, koji je tada sastavio vladu, dok je Vafd poveo žestoku oporbu. Adlijeva vlada zahtievala je prije svega ukidanje protektorata. Sudan je i tada pušten po strani. Pregovori su se razbili na pitanju englezke posade, koju je Adli htio ograničiti na područje Suezkoga kanala. Nakon Adlijeva odstupa položaj se pogoršao. Zaglul-paša i pet drugih prvaka budu deportirani na otočje Seychelles. Kad su nemiri ugušeni, lord Allenby (visoki povjerenik od ožujka 1919) dao je 28. II. 1922 izjavu, kojom britanska vlada proglašuje, da je britanski protektorat nad E-om završen, i da je E. nezavisna država. No dok se ne postigne sporazum, zadržan je status quo u pogledu sigurnosti imperialnih prometnih veza, obrane E-a, zaštite stranaca i Sudana. Sultan Fuad uze naslov kralja E-a i Sudana (potonji Englezka nije priznala) i proglasi monarhiju. Sarvat-paša sastavi vladu s vlastitim egipatskim ministarstvom vanjskih poslova, ali je englezka vlada u međunarodnom pogledu ograničila zamašaj Allenbvjeve izjave obaviestivši 15. III. 1922 velevlasti, da E. smatra i nadalje područjem britanskih interesa. Pregovori s Englezkom o ustavu nisu uspjeli, pa Sarvat-paša odstupi (studeni 1923), a nasliedi ga Tavfik-Nazim paša. Sve veći nemiri u zemlji prisile i njega na odstup. Prieki sud bude pooštren. Pod sliedećom vladom Jehie Ibrahim-paše bude napokon proglašen ustav (19. IV. 1923). Vafdovi političari vrate se u zemlju, a na izborima u siečnju 1924 dobije Vafd veliku većinu (188 mandata), našto Zaglul obrazuje vladu. Pregovori nisu napredovali ni nakon dolazka labourista na vlast u Englezkoj. Kad se Zaglul vratio iz Londona, predao je stoga ostavku, no kralj je nije primio. Položaj se naglo pogoršao, kad je 19. X. 1924 na ulici u Kairu ubijen generalni guverner Sudana Sir Lee Stack. Osim zadovoljštine i odštete Englezka zatraži bezodvlačan odlazak egipatskih četa iz Sudana. Zaglul to odbije, no Englezka ipak provede svoj zahtjev. Zaglul odstupi, a novu vladu sastavi Ahmed Zivar-paša, koji nastojanjem dvora osnuje novu Stranku jedinstva (Ittihad), da pobija Vafd. No u parlamentu ostade 23. III. 1925 u manjini, zbog čega parlament nije godinu dana sazivan. U studenom 1925 lorda Allenbyja nasliedi kao visoki povjerenik lord Lloyd, koji je nastojao smanjiti izravni utjecaj krune na stranačku borbu.
10. Borba Vafda za vlast. Izbori u svibnju 1926 donieli su većinu Vafdu (150:65). Položaj Zivar-pašine vlade, pokoleban i englezkim nezadovoljstvom zbog odrješujuće osude dvojice vafdističkih političara, obtuženih zbog sudjelovanja u političkim zločinima nakon 1920, postao je nemoguć, i Zivar-paša odstupi prije sastanka novog parlamenta, koji izabere Zaglul-pašu predsjednikom, dok je Adli-paša sastavio koalicionu vladu. Unutrašnje razmirice prisile već u travnju 1927 Adli-pašu, da odstupi, a nasliedi ga liberal Sarvat-paša, pri čemu je utjecaj Vafda u vladi pojačan. U srpnju 1927 kralj Fuad, praćen Sarvat-pašom, posjeti Englezku, kojom su prilikom povedeni pregovori i postignut sporazum o nacrtu saveznog ugovora. Međutim je umro u Kairu 23. VIII. 1927 Zaglul-paša u dobi od 74 godine. Vodstvo Vafda preuze Nahas-paša, a Vafd, kao i liberalna stranka, izjavi, da ostaje vjeran načelima pokojnog vođe. Nacrt saveznog ugovora, na koji je Sarvat u Londonu pristao, predviđao je uzajamnu pomoć (s egipatske strane u ograničenom obliku: pružanje olakšica, podupiranje), egipatska vanjska politika treba biti u skladu s britanskom, egipatska vojska dobiva britanske instruktore, englezka posada ostaje na Suezkom kanalu kroz 10 godina, Englezka obećaje, da će utjecati u pravcu ukidanja kapitulacija i stupanja E-a u Ligu naroda. Pitanje Sudana je u cjelini pridržano za kasnije rješenje. Pod pritiskom Vafda Sarvat je međutim odgađao da iznese nacrt pred vladu i parlament, a 4. III. 1928 izjavio je brit. visokom povjereniku lordu Lloydu, da vlada odbija nacrt, i nakon toga je odstupio. Nasliedio ga je 16. III. Nahas-paša s vladom sastavljenom od Vafda i 2 liberala. U anglo-egipatskim odnosima nastupilo je zaoštrenje, koje se očitovalo i u dolazku britanske ratne eskadre. Kralj Fuad odpusti Nahasa i povjeri sastav vlade 27. VI. 1928 Mahmud-paši, koji je obrazuje od liberala i umjerenih vafdista. Ali ni Mahmud se ne usudi iznieti nacrt saveznog ugovora pred parlament pa odstupi, a nasliedi ga Adli-paša. Kralj Fuad suspendira 19. VII. 1928 ustav iz g. 1923. U siečnju 1930, kad su opet održani izbori, Vafd ponovno pobiedi; na vlast dođe Nahas-paša, koji se zajedno s parlamentom uzprotivi nacrtu saveza s Englezkom radi neriešena sudanskog pitanja. Kralj zatim pozove na vlast Ismaila Sidki-pašu i razpusti parlament. Novi, oktroirani ustav bude proglašen 22. X. 1930. Novi izborni red omogući pučkoj stranci, koju je Sidki osnovao, pobjedu na izborima u svibnju 1931. U takvim prilikama produbio se sukob s Vafdom, koji je široka javnost poduprla. Sidki-paša odstupi 21. XI. 1933. Za njegova, još slabijeg nasljednika Abd-el-Fatah-paše kralj 1934 oboli, pa kad je na vlast došao Tavfik Nazim-paša (30. XI. 1934), vladina politika prema Vafdu postane susretljivija. Vafd odlučno zatraži uzpostavu ustava od 1923. Englezka se tome uzprotivi, no međunarodna napetost u vezi s abesinskim sukobom i odjekom, koji je taj događaj imao u širokim slojevima, stvori nov položaj, u kojem Nazimu uspije nagovoriti kralja na uzpostavu starog ustava (12. XII. 1935). Izbori u svibnju god. 1936 donesu pobjedu Vafdu, a vladu sastavi Nahas. Nešto prije toga umro je 28. IV. 1936 kralj Fuad i nasliedio ga njegov 16-godišnji sin Faruk, uz kojega je do 29. VII. 1937 vladalo regentsko vieće na čelu s knezom Muhamedom Alijom. Mladi se kralj doskora sukobi s Nahasom, prisili ga na odstup i povjeri sastav vlade Muhamedu Mahmud-paši (29. XII. 1937). Izbori u travnju 1938 donieše poraz Vafda, koji spade sa 159 na 20 mandata, dok je vladina grupa dobila 130 mandata. U novoj vladi, koju je Mahmud sastavio 27. IV. 1938, sudjeluju i liberali. On ostaje na vlasti do 12. VIII. 1939, kada kralj povjeri mandat Ali Maher-paši; taj sastavi vladu od grupa dotadašnje većine, s kojima je vladao i njegov nasljednik Hasan Sabri-paša (od 23. VI. 1940). Nakon smrti Sabri-paše (14. XI. 1940) vodstvo kabineta dođe u ruke Huseina Siri-paše, koji ga zadrži do početka 1942, kada kralj Faruk pozove na vlast Vafd. Nova vlada Nahas-paše (od 5. II. 1942) dobije na izborima većinu od 185:11 mandata. Vladavina Vafda potraje do 9. X. 1944, kada kralj zatraži odstup Nahasa, a vladu povjeri Ahmedu Maher-paši, koji je sastavi od 4 saadista, 3 liberala i 3 Vafdova disidenta. Parlament bude 12. XI. 1944 razpušten s time, da se izbori održe u roku od tri mjeseca. Položaj je dakle trajno obilježen borbom jake stranke Vafda s protivničkim snagama, što ih predvodi Ahmed Maher oslanjajući se na povjerenje krune.
11. Vanjski položaj Egipta. Sukob s Italijom zbog Abesinije djelovao je na Englezku, da pospješi pregovore za uređenje odnosa s Egiptom na osnovi saveza. Premda Egipat još nije bio član Lige naroda, sudjelovao je u međunarodnim sankcijama protiv Italije. Pregovori između Londona i Kaira završeni su 26. VIII. 1936 sklapanjem prijateljskog i saveznog ugovora, koji je egipatski parlament ratificirao 18. XI. 1936. Pitanje kapitulacija riešeno je na konferenciji u Montreuxu (12. IV.—8. V. 1937), koja se sastala na poziv egipatske vlade, a 26. V. 1937 E. je primljen za člana Lige naroda. Vanjska politika mu je i nadalje uzko povezana s britanskom, pa je tako istodobno s anglo-talijanskim sporazumom (16. IV. 1938), uz sudjelovanje Englezke, podpisan u Rimu s Italijom ugovor o dobrom susjedstvu. Dalja manifestacija talijansko-egipatskog zbliženja bio je posjet guvernera Libije maršala Balba u Kairu 11. V. 1939. Ali početak drugoga svjetskog rata nije oborio temelj egipatske vanjske politike — savez s Englezkom. Pozivajući se na taj ugovor egipatska vlada prekine diplomatske odnose s Njemačkom (15. IX. 1939), a 15. VI. 1940 s Italijom uz izjavu, da će savezniku pružiti svaku pomoć, koju bude zatražio, no sudjelovat će u ratu samo, ako Italija upadne na egipatsko područje ili ga napadne iz zraka. 9. XII. 1941 E. proglasi rat Japanu, a 15. XII. 1941 prekine odnose s Madžarskom i Rumunjskom. Taj stav nezaraćenosti (ne neutralnosti) potvrdi izjava Nahas-paše pred parlamentom 23. IV. 1942, a s druge strane i odbijanje poziva vlade USA, da E. stupi u rat na strani svog saveznika (5. VIII. 1942). Kada su se ratne operacije trajno udaljile od egipatskih granica, vlada izjavi u priestolnoj besjedi 19. XI. 1942, da je nezaraćenost sačuvana, ali da je E. ipak pružio Englezkoj svaku potrebnu pomoć u smislu saveznog ugovora, pa se egipatska vlada obratila na englezku sa željom, da E. sudjeluje na mirovnoj konferenciji, što je Englezka posebnom notom i obećala iztaknuvši, da E. treba biti zastupan u svima mirovnim pregovorima, koji će se odnositi na njegove probitke. Egipatski odnos prema savezničkoj politici potvrđen je zatim uzpostavom diplomatskih odnosa sa Sovjetskom Unijom (1. VI. 1943) te prekidom odnosa s vladom u Vichyju i priznanjem Alžirskog odbora kao francuzke de facto-vlade (1. VIII. 1944). Drugo područje, na kom je egipatska vanjska politika djelatna, jest zbliženje arapskih i uobće islamskih zemalja. Odnosi s arapskim zemljama učvršćeni su i prigodom posjeta iračkih, saudijskih i sirijskih političara izticanjem osnove o svearapskoj konfederaciji (razgovori i izjave Nahas-paše u jesen 1943) te posredovanjem u libanonsko-francuzkom sporu (govor Nahas-paše 19. XI. 1943) i prigodom pokretanja pitanja o pojačanju židovskog useljivanja u Palestinu (nota vladi USA 29. II. 1944 i izjava Nahas-paše u parlamentu 1. VIII. 1944 sažeta u načelu: Palestina mora ostati arapska).
LIT.: N. Scotidis, L’E. contemporaine et Arabi-Pascha (1887); A. S White, The expansion of England under anglo-egyptian condominium (1899); Muir, The mameluke, or, slave dynasty of E., 1260—1517 A. D (1896); D. A. Cameron, E. in the 19th Century (1898); S. Lane Poole, A History of E. in the Middle Ages (1901); L. Brehier, L’E. de 1789 a 1900 (1901); C. H. Becker, Beiträge zur Geschichte Ä-s unter dem Islam (1902—03); Cromer, Modern E. (1911); Af Hasenclever Geschichte Ä-s im 19. Jahrh. 1798—1914 (1917); Sir V. Chirol. The Egyptian Problem (1920); M. T. Symons, Britain and E. (1925); Murray Harris, E. under the Egyptians (1926); G. Young, E. (1927); E. W. P. Newman, Great Britain in E. (1928); Chorbal Shafik, The Beginning of the Egyptian question an the rise of Mehemet Ali (1928); Mohamed Mahamud Pasha, The strong hand in E. (1929).R. M-r.
Međunarodni položaj Egipta. Od 1517 E. je bio turska pokrajina, za koju je Sulejman Veliki izdao posebni ustrojstveni propis (kanuname-i-misr). Na čelu uprave stajao je od sultana imenovani valija (namjestnik), uz kojega je bilo vieće (divan) sastavljeno od mamelučkih emira i arapskih šeika. Pojedinim okružjima upravljali su mamelučki beji, ali oružana snaga bila je u rukama Mameluka. Zato je stvarna vlast turskog namjestnika bila vrlo slaba, kasnije gotovo nikakva, a tek ju je Mehmed Alija opet uzpostavio.
E. se razvijao od pokrajine do nezavisne države tako, da je pravno uređenje sliedilo gotove činjenice. Prvi je korak učinjen za Mehmeda Alije, koji je postao gotovo samostalnim vladarom i pobjedonosno ratovao proti samome sultanu, ali se pod pritiskom velevlasti morao zadovoljiti time, da mu je 1841 sultan podielio namjestničtvo E-a kao nasljednu čast u njegovoj obitelji, najprije po senioratskom nasljednom redu, a od sultanova fermana 21. III. 1866 po primogenituri. Sultan potvrđuje novog namjestnika fermanom, a i obseg namjestnikovih ovlasti određuje se i mienja fermanima, no Turska se 1840 na londonskoj konferenciji obvezala velevlastima na one povlastice i ustupke, koje je fermanom od 1841 dala. E. je bio dakle i dalje turska pokrajina, ali s vrlo osebujnim pravnim položajem, koji je djelomično zajamčen i međunarodnim utanačenjima. Turski zakoni i međunarodni ugovori vriedili su i za E., porezi su se ubirali u ime sultana, novac je morao nositi njegovo ime, egipatska vojska bila je sastavni dio turske vojske, namjestnik je morao Porti slati godišnji danak, kojega je visina određivana fermanima.
Fermanom od 5. VI. 1867 dobio je namjestnik naslov kediva (perzijski »knez«, u evr. jezicima često netočno »podkralj«) i proširena prava, naročito pravo da izdaje naredbe i sklapa neke međunarodne ugovore. Odlučan korak učinjen je fermanom od 8. VI. 1873, koji iznova uređuje položaj E-a. Kediv dobiva samostalno, vlastito pravo zakonodavstva i uprave, pravo sklapanja nepolitičkih međunarodnih ugovora, samostalno rukovođenje zemaljske obrane i pravo da odredi jakost egipatske vojske (neki kasniji fermani ograničivali su njezinu brojčanu jakost). Time je E. postao vazalnom državom pod vrhovničtvom Turske. Sultan je i dalje potvrđivao i skidao kediva i primao danak, a u slučaju rata morao je E. sa svojom vojskom sudjelovati na strani Turske. Doista su egipatske čete učestvovale u rusko-turskom ratu 1877/8, a kad je Turska 1897 stupila u rat s Grčkom, egipatska je vlada dostavila putnice grčkom predstavniku. Naprotiv je u ratovima 1911—13 E. ostao neutralan. Kao polusuverena država E. sklapa iza 1873 trgovinske ugovore i sudjeluje u međunarodnim višestranim utanačenjima, podjeljuje eksekvatur stranim konzulima, ali nema aktivnog prava poslanstva, dok zastupnici stranih država u Kairu ne nose naslov poslanika, makar imaju zadaće i značaj diplomatskih agenata.
Tolikom samostalnošću dolazi E. na kosinu, koja ga je napokon dovela faktično, a kasnije i formalno u položaj britanskog protektorata. Za kediva Izmaila porazno se pogoršao položaj državnih financija: državni dug porastao je do 1875 od 3 na 55 mil. funti uz leteći dug od 21 milijuna. Zato je kediv 1875 prodao britanskoj vladi svoj udio u družtvu Suezkog prokopa (176.602 kom. dionica za 4 mil. funti), čime je Velika Britanija postala najveći dioničar družtva (44%) i dobila mogućnost nadzora nad tim prevažnim prometnim putem kao i polaznu točku za svoje kasnije nastupanje. G. 1876 morao je kediv dopustiti, da se uvede dalekosežna međunarodna kontrola državnih financija (posebna uprava državnih dugova, kojoj članove predlažu velevlasti, a kediv imenuje, po jedan Francuz i Englez kao glavni nadzornici financija, vrhovno iztražno povjerenstvo). Kad se Izmail u pogledu provođenja financialnih mjera razkrstio s velevlastima, izhodile su Francuzka i Velika Britanija u sultana svrgnuće Izmaila, a fermanom, kojim je potvrđen njegov sin Tevfik, ograničena je vlast kediva, da ne može sklapati zajmova osim za uređenje dotadanjih obveza, a i to uz privolu dotadanjih vjerovnika, te da se međunarodni ugovori moraju prije objave predložiti Visokoj Porti, napokon da vojska ne smije premašiti 18.000 momaka.
G. 1882 ušle su britanske čete u E., da uguše pokret Arabi-paše. Iz obzira prema drugim velevlastima, suparnicama u podjeli posjeda u Africi, britanska vlada izticala je privremenost okupacije, a u dotadanji pravni položaj nije dirala. Tako je formalno ostao netaknut vazalni odnošaj E-a prema Turskoj, koja se tek ugovorom u Lausanni 1923 odrekla svojih vrhovničkih prava.
Kad je 1914 Turska stupila u rat, proglasila je Velika Britanija svojom jednostranom odlukom protektorat nad E-om, a novi je kediv uzeo naslov sultana, da iztakne nezavisnost prema Turskoj. Britanski protektorat priznale su i centralne vlasti mirovnim ugovorima iza rata. Naročito je Versailleskim mirom Velikoj Britaniji priznat pravni položaj, koji je ugovorom od 1888 imala Turska u pogledu Suezkog prokopa. Jednostranom izjavom od 28. II. 1922 izjavila je Vel. Britanija, da smatra protektorat dovršenim i da priznaje nezavisnost E-a, ali uz ove rezerve: održanje sigurnosti prometnih putova Britanskog carstva, obrana E-a proti stranom napadaju i proti izravnom ili neizravnom upletanju, zaštita stranih interesa i manjina, Sudan. Uzto je saobćila ostalim državama, da će svako upletanje u egipatske poslove smatrati neprijaznim činom, a svaki napadaj svim silama suzbiti. Tako je E. formalno postigao položaj nezavisne države, a egipatski sultan primio naslov kralja i podielio zemlji ustav. Kao nezavisna država ima E. odsada puno pravo poslanstva. Radi potanjeg utvrđenja spomenutih priuzdržaja vođeni su između britanske i egipatske vlade dugi pregovori, koji su doveli do ugovora o prijateljstvu i savezu od 26. VIII. 1936. Obje države sklapaju obranbeni savez; britanskog visokog komesara u Egiptu zamjenjuje redoviti diplomatski zastupnik (i to poklisar, koji se ima uviek smatrati doyenom diplomatskog zbora); Vel. Britanija daje E-u pomoć za obranu Sueza, sve dok se sporazumom ne utvrdi, da je E. sam sposoban preuzeti obranu; u tu svrhu smije Vel. Britanija držati u pojasu prokopa oružane snage u visini do 10.000 momaka; u slučaju rata može ona zaposjesti i druga mjesta u E-u; stavlja se u izgled ponovno sudjelovanje egipatskih organa u upravi Sudana, kako je to bilo prije 1924. Velika Britanija obvezala se poraditi, da se E. što prije rieši sustava kapitulacija, pa su, provodeći to, na konferenciji u Montreuxu zanimane vlasti ugovorom od 8. V. 1937 zaključile likvidaciju mješovitih sudova, ali će oni još ograničeno djelovati kroz prelazno razdoblje do 1949.
S tim u vezi E. je 26. V. 1937 primljen za člana Lige naroda.
Ovako prikazan položaj E-a u različnim fazama njegova razvoja prosuđivali su pisci vrlo različito; s jedne strane, jer je stvarno stanje bilo često u opreci s propisima i međunarodnim utanačenjima, s druge strane, jer su kabineti zanimanih vlasti nastojali postojeći položaj tumačiti u svietlu svojih probitaka. Svakako je E. poučan primjer za čestu pojavu, da se pronalaze zapletene pravne formule sa svrhom, da se prekriju neprilične političke situacije i izmire razrožni interesi, u ovom slučaju interesi velevlasti i Turske, a tek u manjoj mjeri samoga E-a. Najizpravnije je gledanje onih, koji uzimaju u obzir ne samo pisane propise i ugovore, već i stvarno stanje. Prema tome neki računaju, da je E. vazalna država već od 1866 i čak od 1841, a od 1882 bio bi stvarno protektorat Vel. Britanije, dok je odnošaj vazalnosti prema Turskoj postajao sve više mrtvim slovom. Ipak je i taj odnošaj stvarno djelovao u velikoj međunarodnoj politici tako dugo, dok su se velevlasti kratile priznati britansku okupaciju E-a, Zato je na pr. 1888 ugovor o Suezkom prokopu govorio o pravima Turske na području prokopa. Ali s druge je strane uz očito mimoilaženje svih postojećih utanačenja 1899 ustanovljen britansko-egipatski kondominij nad Sudanom: E. nije mogao sklapati političkih ugovora niti razpolagati područjem, koje je formalno spadalo pod tursko vrhovničtvo. I 1904, kad je britansko-francuzkim sporazumom došlo do podjele interesnih sfera, Vel. Britanija je obećala, da ne će mienjati politički položaj E-a, pa je tek u ratu 1914 mogla otvoreno proglasiti protektorat.
G. 1922 priznala je Vel. Britanija E. nezavisnom državom, a 1936 i 1937 ta se nezavisnost očitovala u više važnih međunarodnih akata. Ipak zbog priuzdržaja u izjavi od 1922, koji su u saveznom ugovoru od 1936 točnije određeni, Vel. Britanija i danas vrši osobiti utjecaj na egipatske poslove, pa neki nazivaju taj odnošaj zaštitom. No s druge strane pokazao je rat od 1939 dalje veliko stvarno značenje formalne nezavisnosti E-a.
Ustav. Iza proglašenja nezavisnosti kralj je 19. IV. 1923 dao zemlji ustav, izrađen prema belgijskom uzoru, 19. VII. 1928 razpušten je parlament na 3 godine, a 22. X. 1930 proglašen je novi, manje liberalan, koji je 30. XI. 1934 ukinut. Kad je stranka vafdista zahtievala vraćanje ustava od 1923, bude opet uzpostavljen 12. XII. 1935. Zakonodavno tielo sastoji se od dvie kuće. Dvie petine senatora imenuje kralj, a ostali se biraju na 10 god. (svake pete godine polovica) neizravnim glasovanjem. Članovi zastupničke komore, na svakih 60.000 stanovnika po 1, biraju se obćim glasovanjem na 5 god. Kralj ima pravo veta proti zakonima, koje je prihvatio parlament, ali oni se ipak moraju proglasiti kao zakoni, ako ih obje kuće ponovno prihvate većinom od dvie trećine. Kralj imenuje ministre, koji su odgovorni parlamentu, i ima pravo razpustiti zastupničku komoru.J. A.