EGINA (Αἴγινα). 1. Otok u Eginskom (u starini Saronskom) zaljevu između i obale Argolide i z obale Atike. Zaprema 854 km2 i ima 9.496 stan. (1928). Otok je samo na sz lako pristupačan i okružen brojnim hridinama. Danas je posve bez šuma i gotovo bez tekuće vode, no ipak kraj brižljiva obrađivanja rodi ječmom, vinom, bajamama, smokvama i uljem. Vapnenasto tlo daje lončarsku glinu i građevni kamen. Zajedno s nekoliko otoka E. sačinjava jednu provinciju u nomu Atika i Beotija.
U starini zvao se otok Enona (Οἰνόνη). Prema priči dobio je ime po nimfi Egini, kćeri riečnoga boga Azopa, koja je ondje Zeusu rodila Eaka, kasnijega gospodara E-e. Najstariji su stanovnici otoka bili Mirmidonci. Kasnije su ga naselili naseljenici iz Epidaura. Kako je preko E-e vodio put iz Atike u Peloponez, brzo se ona trgovački razvila. A budući da sam otok nije mogao prehranjivati svoga pučanstva, bili su stanovnici rano upućeni na more. Ubrzo je E. izišla na glas zbog znatno razvijenoga pomorstva i trgovine. Oko 550 oslobodila se vlasti Epidaura. Iz E-e je potekao najstariji helenski sustav mjera, uteza i novaca te obuhvatio čitavu kopnenu Grčku, osim Korinta, zatim Kiklade i Kretu. Grad se razvijao i cvao do 480. Stari su pretjerano pisali, da mu stanovničtvo iznosi 500.000 duša, od toga 470.000 robova. Za perzijskih ratova E. je doduše dala Darijevim izaslanicima zemlje i vode kao znak, da mu se pokorava, no ipak se vanredno iztakla u odlučnim bitkama kod Salamine, Plateje i Mikala. Jaki procvat E-e nije bio po volji Ateni, i ona je 456 otok podvrgla pod svoju vlast, 431 protjerala domaće pučanstvo i tu 429 naselila atičke koloniste. Kada je 404 Atena iza Peloponezkoga rata bila ponižena i satrta, Lisandar je doduše protjerane Eginjane doveo natrag, ali se E. više nije pridigla do stare slave. Kasnije su se kao gospodari otoka izmjenjivali Makedonci, Atenjani, Atal i Rimljani. Triumvir Antonije darovao ju je Atenjanima, kojima ju je oduzeo August i dao joj neku prividnu autonomiju. Konačno je pod bizantskim carevima postala jedan dio temata Helade. G. 1451 pala je pod mletačku vlast, 1537 osvojio ju je Khair ed-dīn Barbarossa, 1664 podpala je opet pod Mletke, a 1715 došla je pod tursku vlast. U njoj je 1828 bilo prvo sjedište grčke vlade, i u njoj su se kovali prvi novci slobodne Grčke.
2. Glavni grad istoimenog otoka, ima 6.530 stan. (1928), koji se uglavnom bave vađenjem spužava iz mora. Nalazi se na istom mjestu, gdje je bila i stara E., od koje nije ostalo gotovo ništa, premda je imala mnogo veći obseg od današnje. Ona je imala brodogradilište te umjetnu ratnu i trgovačku luku, kojih su gatovi još i danas sasvim dobro sačuvani.Z. D.
Eginska novčana stopa. U staroj Grčkoj i u njezinim kolonijama postojale su različne novčane stope, koje su se gdjekada uglavnom podudarale, a gdjekada se znatno razlikovale. Svuda je vladala srebrna vrjednota, a obća novčana jedinica bila je drahma. Najstarija grčka novčana stopa bijaše eginska. Najstariji krupni novci (srebrni stateri ili didrahme) uglednog pomorskog i trgovačkog grada Egine (kornjača na licu i quadratum incusum na naličju) bili su u 7. i 6. st. pr. Kr. težki 12 do 12½ grama. Za 4. st. može se utvrditi težina drahme sa 6,237 g. Eginska novčana stopa bila je od 7. do 5. st. najrazširenija po Grčkoj. Tek je Solon atičkom novčanom stopom doveo do preokreta. Od toga vremena zove se eginska drahma »debela« drahma za razliku od lakše atenske. Za vrieme perzijskih ratova iztisnuo je atenski novac upotrebu eginskoga u vanjskoj trgovini. Tek na Peloponezu ostao je eginski novac u stalnom obtjecaju sve do pada grčke slobode g. 146 pr. Kr. Najkrupnija jedinica eginske stope bila je didrahma ili stater, a uz nju su se kovale i drahme ili pola statera, trioboli ili četvrt statera, i oboli.I. R-o.
Umjetnost i kultura. Dok je E. bila slobodna do g. 456, imala je u grčkom kulturnom životu veliko značenje. Ona je mnogo pridoniela procvatu grčke umjetnosti. To znamo po viestima kod starih pisaca, a još više po iztraživanju i izkapanju arheologa na otoku. U poviestno doba E. je izprva bila ugledan član jonsko-ahejske amfiktionije pomorskih gradova pa je marljivim radom i spretnom trgovinom dotjerala do velikoga bogatstva. Po grčkoj predaji E. je kovala najstarije novce, i daleko je u Grčkoj bio razširen eginski način kovanja (težina). Ona je doduše uvozila i bakar i kositar, ali je zato ipak bila znamenita eginska mješavina bronce, pa se još i u rimsko carsko doba slavila aeginetica aeris temperatura.
Grčki pisani izvori spominju mnoga imena i djela eginskih kipara, a isto su tako njihova imena zapisana na mnogim bazama kipova izkopanim u Ateni i Olimpiji. Na atenskoj akropoli našla se baza spomenika s imenom najstarijeg eginskog umjetnika Kalona. Isti je umjetnik izradio i ksoanon (drveni kip) Atenin u Amikli. Osim Kalona spominje Pauzanija, grčki putopisac iz sredine 2. st. pos. Kr., u Olimpiji više spomenika eginskih majstora, a izkopane su i baze s njihovim imenima. U E-i je bila znamenita kiparska škola, a najglasovitiji je kipar bio Onata. Baza s njegovim imenom našlo se u t. zv. perzijskom ruševlju na atenskoj akropoli, iz čega sliedi, da je bio slavan već prije g. 480.
Jedno se njegovo veliko djelo dade datirati. Dobio je nalog, da izradi u bronci četveropreg, na kojemu je u Olimpiji pobiedio sirakužki tiranin Hieron. Hieron umire g. 467 pr. Kr., a spomenik postavlja tek njegov sin Dinomen. Već g. 466 bukne u Sirakuzi revolucija, kojoj pada žrtvom ciela tiraninova obitelj.
Doba rada Onate padalo bi dakle između g. 500 i 460 pr. Kr. Znamo za njega da je načinio nekoliko kolosalnih kipova, tako Apolonov za Pergam i Heraklov, što su ga stanovnici otoka Tasa posvetili u Olimpiji. Veću je grupu načinio za Tarenćane, kada su oni iza g. 471 ovjekovječili pobjedu nad susjedima Peucetijcima i Japigima. Tu je bilo pješaka i konjanika, a mrtav je ležao japižki kralj Opis. Ahejci su kod njega naručili za Olimpiju grupu trojanskih junaka, koji vuku ždrieb, tko će od njih izaći na mejdan Hektoru. Našle su se baze toga spomenika. Na većoj u obliku luka stajalo je devet trojanskih junaka, a na maloj okrugloj stajao je pred njima Nestor, koji je u šljemu držao ždriebove.
Pauzanija je posjetio i Eginu, gdje su mu stanovnici pokazali mnoge starije spomenike. On spominje grupu od tri hrama, Apolonov, Artemidin i Dionizov, zatim hram Hekatin, kojoj su se svake godine priređivale svečanosti s misterijima; na glavnom trgu stajao je Eakov hram. Grad je imao kazalište. Kraj njega je bio i stadij za atletska natjecanja, a tu je bio i hram Demetre Tezmofore. Južno od grada, na terasi u gaju, stajalo je svetište Afejino, a na vrhu brda hram Zeusa Helanijskoga ili Panhelenskoga, čiji je kult uveo Eak, prvi vladar na otoku, sin Zeusa i Egine. Nedaleko od grada, na mjestu zvanom Eja, imale su svoje svetište Damija i Auksezija, božice plodovitosti. Njihove su prastare kipove iz uljikina drva Eginjani ugrabili u Epidauru. Te su se božice, dielom pod drugim imenima, štovale i u drugim nekim gradovima; one pomažu ženama kod rađanja; a kod njihovih svečanosti u E-i pjevale su se porugljive pjesme protiv žena. Osim tih hramova spominje se i hram Afroditin.
Od svih tih spomenika ostalo je do naših vremena vrlo malo iztaknutijih ruševina. Nešto je građevnoga materiala odniela Atena, a mnogo toga odvezeno je u Mletke. Ipak je pismena predaja o nekadašnjem cvatu umjetnosti u E-i već dosta rano pobudila zanimanje mladih učenjaka za iztraživanje na otoku. Prvi veći pohod onamo bio je g. 1811. U ono doba nisu se još toliko njegovala znanstvena arheologijska iztraživanja. Više je to bio posao graditelja, koji su u grčkim građevnim spomenicima tražili uzorke za građevine, koje su imali izvesti. Tako je bilo i u ovom slučaju. Vođa ekspedicije bio je Englez Cockerell, koji je sagradio palaču englezke banke, a njemu su se pridružili Niemac Haller von Hallerstein i još neki drugi. Oni su se dali na posao, da iztraže i izmjere još dosta uzčuvane ruševine na osami izvan grada. Baš toj činjenici, da je hram, od kojega potječu ruševine, stajao dugo vremena osamljen i zaboravljen, imamo zahvaliti, što smo tu upoznali vrlo vriedan spomenik zrele grčke arhajske umjetnosti. Kada su dignute i izmjerene prve pale grede od vapnenca, naišlo se na dosta dobro sačuvane kipove, koji su ležali izpod urušenih građevnih dielova. Za nekoliko dana imali su 17 kipova iz najboljeg parskoga mramora: dva manja ženska, za koje se zna da su stajala na vrhu zabata uz akroter, i 15 većih, koji su potjecali od dva zabata hrama. Ti kipovi nisu u ono doba naišli na obćenito divljenje, ali su mladi arhitekti znali za njihovu vriednost pa su ih nuđali na prodaju. Napokon ih je kupio bavarski nasljednik priestolja kasniji kralj Ludwig II. Kipovi su prevezeni najprije u Rim u radionicu kipara Thorvaldsena. Tu su zabati obnovljeni, nažalost po običaju onoga vremena tako, da su kipovi izkvareni. Krnjih kipova u ono doba nisu trpjeli. Tako su i ovdje oštećeni dielovi odpiljeni i nadopunjeni onako, kakvi nisu mogli biti. Makar su kipovi došli u najpozvanije ruke onoga doba, ipak su tako oštećeni, da se to više ne može izpraviti. Ne mogu se kipovi više ni skidati s mramornih greda, na koje su pričvršćeni, jer su čvrsto usađeni s debelim željeznim šibkama, te bi svaki rad oko njih pokvario cjelinu. Kipovi su g. 1828 prevezeni u München, a od 1830 mogu se vidjeti u ondješnjoj gliptoteci. Cockerell i Haller nisu dospjeli izdati zamišljenu veliku publikaciju o tome spomeniku. Haller je mlad umro, a Cockerell je kasnije bio zabavljen drugim poslovima, pa je njegova knjiga izašla tek g. 1860. Do toga vremena on je bio mnogo toga zaboravio, a nije dovoljno izrabio ni svojih ni Hallerovih bilježaka.
Arheolozi su kasnije sve više upoznavali vriednost tih kipova i razpravljali o sadržaju prikazanih prizora, ali nisu mogli pronaći ni to, kome je božanstvu bio posvećen hram. Znalo se, da djelo mora potjecati iz 1. polovice 5. st. pr. Kr., znalo se, da je Thorvaldsenov poredak likova pogrješan, ali se dalje nije došlo. Najprije se mislilo, da je hram bio posvećen Zeusu Helanijskom, ali se po pismenoj predaji taj hram imao tražiti drugdje, pa je kasnije i nađen na drugom mjestu; onda se držalo, da je to bio hram Atenin, jer je Atena prikazana na oba zabata u sredini prizora. Da je i jedno i drugo mišljenje bilo krivo, dokazalo se kasnije.
Davno se mislilo, da bi na tom mjestu trebalo još dalje kopati. To je učinjeno tek g. 1901, kada je po nalogu bavarskoga princa regenta Luitpolda A. Furtwängler posvetio gotovo cielu godinu tim izkapanjima. Uspjeh toga rada objelodanjen je u velikom djelu g. 1906. Prije svega hašlo se ime božanstva, kome je hram bio posvećen. To je lokalna božica otoka Afeja. Našao se vrlo star nadpis ovoga sadržaja: U vrieme, kada je svećenik bio Kleeta, sagrađena je kuća Afejina i oltar, i dodana je slonova kost, i okolica je uređena. Afeja je isto, što i kretska Britomartis, i ona dolazi s Krete. Ona želi da ostane djevica, ali joj na Kreti ne da mira kralj Minos. Zato ona skoči u more i hoće da se spasi. Kod E-e dospije u ribarevu mrežu, koji je u barci odveze u grad. Ali ni ribar joj ne da mira, zato ona utekne u goru i čudom nestane u šumi. Tu su joj načinili hram. Po arhajskom nadpisu ona izprva nije imala hrama, nego samo kuću. Sam hram je iz kasnijega vremena, manji hram dobroga dorskoga stila od vapnenca. Furtwängler je našao dalje ulomke kipova, osim toga je mogao iztražiti grede, na kojima su kipovi bili negda pričvršćeni. Tako je on, uz pripomoć Hallerovih starih bilježaka, mogao mnogo bolje poredati kipove po zabatima. Načinio je nove rekonstrukcije zabata u sadri, dosta manje, i izložio ih u gliptoteci pokraj Thorvaldsenovih. Po njemu imao je z zabat 13, a i 11 likova. Kipovi s i zabata bolje su sačuvani, na z su zabatu više iztrošeni. Ipak su se na njima našli ostatci boja, najviše crvene i modre. Pojedina su mjesta bila pozlaćena. Prikazani su prizori iz domaće predaje: na i zabatu pohod Telamona, sina Eakova, protiv Troje, a s njim je i Heraklo. Taj pohod svršava razorenjem Troje i smrću kralja Laomedonta. Na z je Ajant, sin Telamonov, koji s Agamemnonom polazi pred Troju. Taj pohod svršava razorenjem Troje i smrću Priamovom. Božica Atena je nevidljiva za borce, ona dakako uređuje boj tako, da pobiede Ahejci.
Furtwängler je svoje veliko djelo izdao g. 1906, a 1907 umro je u Grčkoj. Već za njegova života (g. 1904 i 1905) izkapalo se oko hrama Zeusa Helanijskoga, kod čega je sudjelovao E. Curtius. Kasnije je iztraživanje na Egini obustavljeno pa je tek 1924 opet nastavljeno. Izkapalo se na trošak Njemačkoga arheologijskoga zavoda u Ateni, a vodio je izkapanja najprije Paul Wolters. Kasnije se tome radu posvetio Gabriel Welter. Ta su izkapanja dokazala, da je kultura E-e mnogo starija, nego se do tada mislilo. Iztražen je gradski zid. Cockerell ga je nekada vidio cieloga, sada su ostali samo neki dielovi kraj mora. Ustanovljeno je, da su pojedini dielovi nastali u različno vrieme, najstariji su iz vremena oko g. 1300 pr. Kr. Debljina je blizu 4 m. U to doba — kasnomikensko — mora da je otok bio gusto naseljen. U ruševlju terase, na kojoj je kasnije sazidan hram Afejin, našlo se zavjetnih darova iz toga vremena, a isto tako ih je izkopano na brdu, gdje je kasnije bio hram Zeusa Helanijskoga.
Kod izkapanja našlo se i mnogo starijih djela kiparske umjetnosti, nego su kipovi sa zabata hrama Afejina. Ti su kipovi načinjeni negdje oko sredine 6. st. pr. Kr. iz rupičavoga kamena porosa. Tu je prvi put obraćena pažnja arheologa na činjenicu, da su spomenici od porosa u Ateni načinjeni iz materiala dobivenog s E-e, a našlo se u atenskim zbirkama iz toga materiala i kipova, koji su izkopani u E-i. Vidi se dakle, da se već u 6. st. E. natjecala u umjetnosti s Atenom.
Iztraženi su i grobovi na E-i, i tu se ustanovilo, da su uglavnom dva tipa, jedan s komorama, a drugi na rov. Tipovi su to uglavnom poznati, ali oni imaju tu na E-i ipak poseban značaj. Izrađeni su velikom pažnjom. Njihov se razvitak dade pratiti po prilici od g. 2000 pr. Kr. do 6. st. pos. Kr.
U grobovima, a i drugdje, našli su se mnogi keramički proizvodi. Razvitak keramike na E-i dade se pratiti od 4. tisućljeća do g. 1000 pr. Kr. U kameno doba nastale su plitke zdjele s ravnim stienama i tanjuri iz domaće crvene zemlje s vrlo svježim i sigurno risanim crtama, utisnutim ili gustom pokosti povučenim, koje oponašaju pletene košare. Na grčkom kopnu nema nigdje takve keramike u to doba, osim možda negdje na Kikladskim otocima, koji u tom pogledu nisu još dovoljno proučeni. I u rano brončano doba nalazimo na E-i domaću keramiku, od domaće žute gline, samo je nešto uvezeno s Kikladskih otoka. Te se domaće posude mogu datirati po nekim uvezenim s Krete, koje su se našle zajedno s njima. U srednjominojsko doba uvezene su s Krete t. zv. Kamarès-vaze (→ egejska kultura, keramika), koje su oponašali i na E-i. Možda su to radili na otoku nastanjeni Krećani, a to sudimo po tom, što se našlo lončarsko kolo iz kretske gline. Da je u to doba Kreta znatno utjecaja na E-u, i da je tu bilo Krećana, vidi se i po tom, što se našao pršljen s tkalačkoga stana od gline sa starijim kretskim linearnim pismom. I posuda, rađenih u kretskom, t. zv. stilu palače, našlo se na E-i toliko, koliko nigdje drugdje. Iztraživanjem se dokazalo, da su izrađene od domaće gline, dakle su eginski proizvod. Isto tako domaći su proizvod posude urešene u stilu orienta te u t. zv. protokorintskom i korintskom stilu. Ovi keramički nalazi jasno govore o velikoj starosti kulture marljivih i darovitih stanovnika otoka E-e, a danas to dokazuju i mnogi drugi predmeti u eginskom muzeju. Po izkapanjima, uzorno izvedenima, datirani su stariji eginski spomenici okruglo 50 godina prije, nego ih je bio datirao Furtwängler.
Uz ova nova iztraživanja na samom otoku nije prestalo ni daljnje iztraživanje kipova sa zabata Afejina hrama. Već se davno prije izticalo, da ti kipovi imaju neku posebnu značajku: oni su sa svih strana izrađeni, kao da nisu izprva bili određeni za zabat, dok su svi drugi kipovi sa zabata, što ih poznajemo, ostali na stražnjoj strani neobrađeni, jer ih straga nije nitko ni gledao. To se tumačilo ili tako, da je razpisan natječaj, pa da su natječajni radovi bili izloženi, ili da ti kipovi nisu izprva bili određeni za zabate, nego da su trebali biti postavljeni na nižem mjestu. Možda nije ni jedno ni drugo, nego se tu odrazuje solidnost eginske kiparske škole, koja se vidi i po tom, što su svi dielovi tiela do tančina točno izrađeni.
Proučavanje tih kipova uvjeravalo je sve arheologe, da oba zabata nisu rađena u isto doba. Kipovi z zabata označuju stariju umjetnost, a oni i mlađu. Kipovi s i zabata puniji su, pokazuju napredak u izrađivanju očiju, udova i kretnja, a to se osobito opažalo, kada su se i jedni i drugi kipovi sravnjivali s jedne strane s arhajskim likovima zabata u Selinuntu u donjoj Italiji, a s druge strane s likovima klasičnoga doba sa zabata Zeusova hrama u Olimpiji. Pitalo se, zašto je to. Mislilo se, da su gotov hram razorili Perzijanci, pa da je i zabat morao biti nanovo izrađen, ali je to mišljenje kasnije zabačeno. Možda je hram djelomice stradao kod pobune demokrata pod vodstvom Nikodroma, oko g. 488 pr. Kr. Tu je bunu prouzrokovala Atena, a kad se ona izjalovila, pobunjeni su Eginjani naseljeni u Atici u okolici Sunija. Možda je napokon udario u hram i grom, što se na E-i često događa. Na gradnji hrama opažaju se neke pregradnje, s kojima se nije računalo u prvotnom nacrtu. Na stražnjem zidu su vrata, koja su otvorena, kada je zid već stajao, jer je kod otvaranja uzet u obzir zid nad vratima. Proučavanjem ostataka na E-i samoj moglo se doći do ovih data: Stara kuća Afejina sagrađena je oko g. 550. Oko 540 sagrađen je i ogradni zid s ulazom na sveti prostor (propylon). Oko g. 500 sagrađen je novi hram, a ogradni zid produžen je na j i s strani. Iza g. 488 nastao je novi i zabat.
Furtwänglerova velika publikacija Afejina hrama naišla je na mnoge prigovore, osobito glede sastava prizora na i i z zabatu. Ti su prigovori bili osnovani, jer se pokazalo, da Furtwängler nije točno izpitao grede, na kojima su bili pričvršćeni kipovi, a ni Hallerove bilježke nisu bile izpravne, jer su bile načinjene kasnije po sjećanju, kada su kipovi bili s otoka već preneseni u Atenu. Potaknut mnogim oštroumnim priedlozima nanovo se bavio poredkom likova na zabatima H. Schrader, kada je kao profesor preuzeo upravu zbirke sadrenih odljeva sveučilišta u Frankfurtu na Majni. Za i zabat ne može se ništa novo reći, jer je premalo sačuvano, ali za z zabat mogao se predložiti mnogo bolji poredak. Po Schraderu pred Atenom u sredini zabata leži ranjen junak, za kojega se bore dvie grupe oružanih junaka. Lievo od božice (desno od gledaoca) su Ahejci, desno od nje Trojanci. Zabat je dosta neprikladno polje za kiparske grupe, jer je to trokut, koji se prema lievom i desnom kraju naglo suzuje. Zato su uzpravni likovi u sredini, a sa svake strane sliede pognuti, klečeći, sjedeći i napokon ležeći. Na eginskim zabatima bilo je to dobro riešeno. Navalne su grupe pognute, strielci kleče, a u uglovima umiru ranjeni junaci. Schrader je dobro opazio, da su zabati bili dosta duboki, tako da su mjestimice mogle stajati i po dvie figure, jedna sprieda, a druga straga. Već Atena i ranjenik su tako postavljeni, a isto tako navaljuju i kopljima sa svake strane po dvojica. Kod toga poredka ima nekoliko malih nedostataka, ali ti se moraju pripisati pogrješnoj rekonstrukciji likova u Thorvaldsenovoj radionici.
Kipovi, izkopani u E-i, ne daju se uvrstiti ni u atičku ni u peloponezku umjetnost, oni su djela posebne eginske škole, koja je ostavila dostojna djela, više njih nego ostale starije grčke škole.
Novija izkapanja na E-i dala su nam sliku kulture na otoku, koja nadilazi sva naša očekivanja. Vidi se, da je otok u svim predpoviestnim razdobljima bio jako kulturno središte, koje je uz Kretu širilo svoje proizvode i primalo pobude iz kulturne Krete i Beotije. Iza dorske seobe stanovničtvo je otoka ostalo vjerno staroj predaji i u arhajskoj umjetnosti grčkoj surađivalo sa svim drugim kulturnim središtima. Tek podjarmljenje otoka po Atenjanima i uništenje stanovničtva tom prilikom učinili su kraj jednoj velikoj kulturi.
LIT.: A. Furtwängler, Aegina, das Heiligtum der Aphaia, München 1906; H. Schrader u Jahreshefte d. öst. arch. Inst. XXI-XXII., Beč.V. H.