EGERVARI (Egerváry), Ladislav, prozvan po mjestu Egerváru kraj Kaniže (de Egerwara), ban »hrvacki i slovinski i Dalmacije« 1477—81 i 1489—93. Premda je prvi put banovao za moćnog Mafijaša Korvina, visoko plemstvo u krajevima južno od Gvozda nije mu u zbilji priznavalo vlasti, te se ona uglavnom ograničila na područje četiriju slavonskih županija. U doba obćeg razstrojstva u svim slojevima plemstva, o čemu daje najrječitije svjedočanstvo osuda zagrebačkog sabora 1481, hrvatske su zemlje bile stalno izložene težkim udarcima Turaka. Molbama slavonskih staleža kralj se 18. X. 1477 utoliko odazvao, što im je dao pravo, da sami preuzmu brigu za svoju obranu i biraju sebi zemaljskoga kapetana kao vrhovnog zapovjednika. Prema kraljevu nalogu staleži su podkraj siečnja 1478 održali i sabor u Zdencima; tom prilikom stvorili su neke zaključke vojničke naravi, čime su banu donekle olakšali obranu zemlje. Ta je zadaća, međutim, bila otežčana borbom, koju je kralj od 1469 vodio s Frankopanima; on im 1479 oduzme tvrdi Sokol s Brinjama i potisne ih iz Vinodola, ali pokušaj, da prisvoji i sam Krk, urodio je 1480 mletačkom vlasti nad otokom. Na kraju te godine E. je, zajedno s jajačkim banom Dóczyjem i srbskim despotom Vukom, provalio s jajačke strane u središnju Bosnu. Njihova je vojska tri dana pustošila Vrhbosnu (današnje Sarajevo) i na povratku pobiedila pred Travnikom bosanskog pašu Dauta. G. 1480 kralj založi E-u Veliki Kalnik, ali ga on nije dugo posjedovao; grad nije prešao u vlastničtvo hercega Vladislava Kosače, kome ga je kralj 1481 darovao, a već 1487 spominje se u posjedu Andrije Bota. Imenovan pri kraju Mafijaševa života ponovno banom E. je odmah poslije njegove smrti 1490 pristao uz Vladislava II. Jagelovića, koji ga potvrdi u časti bana. Uz hercega Ivaniša borio se s vojskom i strankom kralja Maksimiliana te u srpnju 1491 osvojio Zagreb. Kako su u to vrieme učestali napadaji Bošnjaka, E. je podkraj listopada ili u početku studenoga 1491 negdje oko izvora Une (prema svjedočanstvu fra I. Tomašića kod Vrpila između Korenice i Krbavskog polja) uništio znatnu vojsku, koju je Jakub-paša bosanski poslao u akin (→ akindžije) pod Hasan-begom (Šahin-pašom), najmlađim sinom proslavljenog Ali-bega Mihaloglije. Zbog te pobjede kralj obdari E-a 24. III. 1492 gradom i varoši Steničnjakom, a kao odštetu za dvogodišnju neprimljenu plaću založi mu istog dana Bihać i Krupu. Iste godine E. je predvodio hrvatske i slavonske staleže na saboru u Budimu, gdje je njih 63 posebnom izpravom 7. III. 1492 prihvatilo mir, sklopljen 1491 s Maksimilianom, i ovome priznalo pravo nasljedstva. Posljednji put spominje se E. kao ban u veljači 1493; nešto kasnije postao je magister tavernika (vrhovni rizničar) na kraljevu dvoru.

LIT.: F. Šišić, Rukovet spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata s Turcima, Starine 37 i 38 (1934 i 1937); V. Klaić, Povjest Hrvata II/3, 1904; A. A. Olesnicki, Bezimeni turski ljetopisac o bojevima Turaka sa Hrvatima godina 1491 i 1493, Rad 245 (1933); L. Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter (1914).J. Š-k.