EGEJSKO MORE, dio Sredozemnog mora između Balkanskog poluotoka i Male Azije, sa 179.000 km2 površine. Sjeverni i srednji dio nastao je tek u donjem diluviju, kad je nekadašnje Egejsko kopno utonulo duž razsjeda različnih smjerova. Duž pukotina javljala se vulkanska djelatnost (Tera-Santorin, Niziros, Kos), a ni do danas se nisu mase uravnotežile, kako pokazuju česti potresi. Niz Kitera— Kreta—Karpatos—Rod zatvara Egejsko more s J. Prolazi među otocima nisu dublji od 800 m. Dva podmorska praga, kikladski i sjevernosporadski, diele dno Egejskog mora na tri zavale: 1) Kretsko more s najvećom dubinom od 2.250 m s od i rta Krete, 2) na Hiosku i 3) Sjevernosporadsku zavalu, koje dosežu dubine od nekih 1.260 m. Obala Egejskog mora ide u red najrazvedenijih obala na svietu, ona je većinom visoka i strma, no u dnu pojedinih zaljeva je naplavljena, osobito na tračkoj strani.
Temperatura vode na površini iznosi ljeti (VIII.) na S 22°, a na J 25°, dok je zimi (II.) na S 11°, a na J 15°. U dubini je temperatura uglavnom stalna i kreće se oko 13°. Slanost je velika i iznosi 37—39‰. Značajan vjetar Egejskog mora su ljetne etezije, koje dušu sa S i SZ. Zimi su vjetrovi vrlo promjenljivi, a često dosežu olujnu snagu. Morska struja razvijena je kao u ostalim dielovima Sredozemnog mora u obrnutom smjeru od kazaljke na satu. Ona prolazi izpred maloazijske obale, a kod Mitilinija se sastaje s manje slanom vodom, koja dolazi iz Crnog mora. Nastavlja pored tračke i iztočnogrčke obale, gdje se ciepa, te jedan krak teče prema Hiosu, a drugi prema Karpatosu.
Glavna prometna linija Egejskog mora vodi smjerom JZ —SI. Dolazeći sa Z ulaze brodovi u Egejsko more Kiterskim Vratima odnosno Korintskim kanalom, prolaze između Eubeje i Androsa (Doro), a u Dardanele ulaze ploveći između Teneda i maloazijskog kopna. Najvažnije su luke Pirej, Solun, Smirna i Hermupolis (na Sirosu).
LIT.: J. Sion, La Grèce u Vidal de la Blache-Gallois, Géogr. Univ. VII., 2., Pariz.Z. D-i.