EFREMOV, Sergej Alekseevič, * 1876, ukrajinski književni povjestničar i političar. Kao pravnik po obrazovanju bio je organizator i ideolog ukrajinske radikalno-demokratske stranke, a od 1905 i urednik lista »Rada« (Vieće), središnjega glasila ukr. nacionalnog pokreta. Prije prvoga svjetskog rata bio je osnivač i vođa »Tovaristva ukrainskih postupovciv« (Družtva ukr. naprednjaka) kao predteče kasnije ukrajinske socialističko-federalističke stranke. G. 1917 bio je podpredsjednik »Središnjeg vieća Ukrajine«, a zatim ministar koalicijske vlade Ukrajinske narodne republike stojeći vazda u oporbi prema ruskim i ukrajinskim ljevičarima. G. 1921 postaje podpredsjednik Sveukrajinske akademije znanosti rukovodeći u isto doba (1920—24) polit. organizacijom »Bratstvo ukr. državnosti«, a 1926 pokrene tajnu polit. organizaciju SVU (Spilka Vizvolennja Ukraini — »Udruženje za oslobođenje Ukrajine«) s ciljem uzpostave slobodne (građanske) Ukrajine. Zbog ove političke djelatnosti bio je sa strane sovjetskih vlasti progonjen.

Kao izraziti protivnik sovjetskoga poredka pobijao je načelo staležke politike i zastupao mišljenje, da Ukrajinom ima upravljati ukrajinska nacionalna i nadstaležka inteligencija, koja će jedina biti kadra braniti obćenarodne probitke Ukrajine. Svoje je nazore zastupao jednako u ukrajinskom kao i u ruskom građanskom tisku. Bio je i prvi urednik ukrajinskih novina u Rusiji (»Gromads'kaja Dumka« i »Rada«) razvijajući od 1905 jaku publicističku djelatnost u korist oslobođenja nacionalne Ukrajine.

Početak književnoga rada E-a ide u devetdesete godine prošlog stoljeća. Glavno je njegovo književno zanimanje bila književna poviest i kritika. Pod njegovim je uredničtvom izišla 1902 prva antologija nove ukrajinske književnosti (19. st.) Vik (u 3. sv.), a isto tako i djela ukrajinskih pisaca L. Glibova (1904), E. Grebinka (1905), I. Kotljarevskoga (1909), I. Tobileviča (1910), Svidnickoga (1910), Ševčenkov Ščodennik, uz predgovore i studije o izdavanim piscima.

Kao književni povjestničar zastupao je ideologiju idealističkoga nacionalizma ukrajinskih liberalnih naprednjaka tih godina nazirući u književnosti moćno duhovno oruđe u borbi za nacionalnu i državnu slobodu te bolje životne oblike ukr. naroda. Tim je duhom proniknuto i glavno E-ovo djelo Istorija ukrajins'kogo pis'menstva, Kijev 1911 (3 sv.), u kojemu je prikazao razvoj cjelokupne ukrajinske književnosti, a s njom i duhovnoga života i razvoja ukrajinskog naroda u borbi za svoje narodno oslobođenje. U sklopu ukrajinske književnosti pridaje E. posebno značenje narodnoj pjesmi kao važnom vrelu nacionalnoga osvježivanja Ukrajinaca. S istoga je gledišta pozitivno ocienio i ulogu pjesničkoga djela Tarasa Ševčenka nalazeći u njegovoj poeziji »izraz nacionalne ukrajinske samosviesti«.

Osim »Poviesti ukrajinske pismenosti« napisao je E. čitav niz književnopoviestnih monografija i studija od osnovna značenja za ukr. književnu poviest i kritiku.

BIBL.: Istorija ukrains'kogo pis'menstva, Kijev 1911 (4. izd. Berlin 1920); M. Kocjubinskij, Kijev 1922; Ivan Nečuj-Levic'kij, Kijev 1924; Karpenko-Karij, Kijev 1924; Ivan Franko, Kijev 1926; Panas Mirnij, Kijev 1928; Ševčenko (Ukr. pis'menstvo), Kijev 1907; Zbirka, Kijev 1914; Zbirnik pamjati Ševčenka, Kijev 1915; Boris Grinčenko, Petrograd 1913; Marko Vovčok, Kijev 1907; Vinničenko, Kijev 1909; Kotljarevskij (predgovor k djelima K.), Kijev 1909 i 1918; Pisatelj humanist (I. Franko) u publik. »Ukr. Žizn'« 1913; Novaja ukr. lit. (zbornik »Otečestvo, SPB 1916); Ukr. lit (u Granatovu Enciklop. slovaru, sv. 42., Moskva 1918).

LIT.: P. Bojko, S. A. Efremov u »Lit. enciklop.«, Moskva 1930, sv. IV.J. B.