EFREM, 1. sv., † 373, najznamenitiji pisac sirske crkve, rodio se u Nisibisu oko 306. Kada su 363 Nisibis osvojili Perzijanci, Efrem se s većim dielom kršćanskoga pučanstva preselio na rimsko područje u Edesu. Živio je strogo asketski. Nastupao je kao učitelj i propovjednik, premda je bio samo đakon. Katehetska škola u Edesi duguje mu svoju slavu, a Sirci ga prozvaše »harfom Duha Svetoga«.

E. je napisao množtvo komentara Sv. Pismu, homilija, listova i himna. I homilije i listovi napisani su metrički, a mnogi su himni prešli u liturgičnu upotrebu. Velik se dio njegovih djela izgubio, ali se mnogo i sačuvalo što u sirskom izvorniku, što u grčkim i armenskim prievodima. Papa Benedikt XV. proglasio ga je 1920 crkvenim naučiteljem.

LIT.: Assemani, Opera, sv. 6., Rim 1732—46; Altaner, Patrologie, Herder 1938.G. Cv.

2. antiohijski patriarh, * Amida na Tigrisu, † Antiohija 545. Izprva je bio u građanskoj službi te je za Justiniana I. comes Orientis; od 527 je patriarh. Kao vođa u borbi protiv monofizita napisao je više vriednih spisa, koje je Fotije cienio, ali su se sačuvali samo ulomci. Iztakao se i u borbi

protiv Origenovih zabluda na sinodi, koju je održao u Antiohiji 542.

LIT.: K. Krumbacher, Gesch. d. byzantinischen Lit., 2. izd., München 1897; O. Bardenhewer, Gesch. d. altkirchl. Lit. III. i IV., 2. izd., Freiburg i. B. 1923—24.

3. bizantski ljetopisac u 14. st., čiji je život nepoznat. Napisao je poviest rimskih i bizantskih careva u 9.564 jambska trimetra od Cezara do ulazka Mihajla Paleologa u Konstantinopol (1261) zadržavajući se najviše u prikazivanju poviesti Komnena (od 1081). Dodatak je ljetopisu (do 10.392 stiha) popis carigradskih patriarha do g. 1313. Djelo ima slabu poviestnu vriednost, a pjesničku nikakvu.

LIT.: K. Krumbacher, Gesch. d. byzantinischen Lit., 2. izd., München 1897.V. P-k.