EFEZ (Ἔφεσος), grčki grad u primorju Male Azije, na ušću rieke Küčük Menderes ili Kara Su (u starini ’Kaistar). Na ruševinama se diže tursko selo Seldžuk (do 1922 Ajasoluk, što dolazi od naziva sv. Ivana ϑεολόγος »sveti bogoslov«). Kaistar je zamuljivao luku, zbog čega je grad morao nekoliko puta mienjati položaj. Izkopine Engleza i Austrijanaca otvaraju nam pogled u ostatke svih kultura i ratova, koji su prošli maloazijskim primorjem.

Najstarije naselje pripada predgrčkom doba, kada su karski Lelezi ili Liđani imali ondje svetište boginje zemaljske plodnosti. Oko 1100 pr. Kr. podigli su tu Jonjani svoju naseobinu s trgovačkim obilježjem. Predaja je kazivala, da je Jonjane doveo Androklo, član Kodrove kraljevske kuće; njegovi su potomci podržavali u gradu aristokratsku vladavinu, koja se kao i drugdje u Heladi razvila u tiraniju. Borbe za tržište dovodile su Efežane do ratova na moru i na kopnu, a osobito je dugo trajalo suparničtvo s gradom Magnezijom. U E-u su se postepeno stare jonske obitelji ujedinile s prastarim karskim žiteljstvom te novim helenskim i maloazijskim doseljenicima u posebnu skupinu, koja je ljubomorno čuvala nezavisnost svoje gradske države. Posljedica asimilacije očitovala se i u helenizaciji svetišta božice plodnosti, koja je dobila naziv Artemida, ali je zadržala neka azijska obilježja. Staro su svetište razorili Kimerani prigodom svoje provale u Malu Aziju oko 678 ili 669. Razpršeni stanovnici vratili su se na svoja sjedišta i podigli nov Artemidin hram, koji su radi njegove ljepote ubrajali u sedam svjetskih čudesa. Hram je bio dug 110 m, širok 55 m, a imao je 128 stupova, visokih 19 m. Oko 560 pr. Kr. osvojio je E. lidijski kralj Krezo, ali je grad zadržao samoupravu i onda, kad su ga 546 zauzeli Perzijanci.

Proživljavajući najprije unutrašnju borbu između tiranije i demokracije E. je zapao u još teži položaj od vremena ustanka jonskih gradova. U prvi je mah njegovo značenje poraslo, osobito kad su Perzijanci razorili Milet, ali to nije dugo trajalo, jer su se u njem svaki čas izmjenjivali pobjednici, koji su umanjivali njegovo blagostanje. Prelazeći od Perzijanaca k Atenjanima i od Atenjana k Spartancima došao je grad opet pod vlast Perzijanaca. U tom je razdoblju 356 Herostrat zapalio Artemidin hram, koji je i opet odmah obnovljen.

Od 334 pripadao je E. državi Aleksandra Velikoga, a g. 133 zauzeli su ga Rimljani. Sula mu je zadao težak udarac, jer ga je 84 pr. Kr. oplienio i popalio. Grad je opet procvao u vrieme Augusta, koji ga je učinio glavnim gradom rimske provincije. Neron je oteo blago iz hrama Artemidina, a oko 260 pos. Kr. spalili su hram Goti zajedno s gradom. Ipak je hram bio opet obnovljen te se održao sve do 401 pos. Kr., kad ga sv. Ivan Hrizostom zatvori.

Veliku je znamenitost imao E. u kršćansko doba. Sv. Pavao osnovao je tu kršćansku obćinu, koju je sv. Ivan proširio. Predaja kazuje, da je u Efezu umro sv. Ivan Evanđelist. Velik je ugled uživala u prvo doba kršćanstva osobito crkva Bogorodice, u kojoj se 431 pos. Kr. održao III. obći crkveni sabor. Car Justinian sagradio je u E-u veliku baziliku sv. Ivana Evanđelista, oko koje se postepeno razvio novi i najznamenitiji dio grada.

S prestankom bizantskoga gospodstva 1426 izgubio je i E. staro značenje. Nestalo je trgovine, jer je luka bila ponovno zamoljena. Stanovnici se pred Arapima, Seldžucima i Turcima razbježali na sigurnija mjesta.

U bizantskoj književnosti spominje se često Artemidino svetište, koje ima osobito veliku važnost u razvoju radnje bizantskoga romana. Ksenofont Efežki na pr. u svojim Efežkim pripoviestima (Ἐφεσιαϰά), pišući o Anteji i Abrokomi, učinio je to svetište glavnim pokretačem svih svojih zapleta i razpleta.

LIT.: J. T. Wood, Discoveries at Ephesos, London 1877; Hogarth, Excavations at E., London 1908; J. Keil, Führer durch Ephesos, 2. izd. 1930.P. G.

Efežki sabor, održan u prisutnosti od 198 biskupa g. 431, smatran je u Crkvi, kako na Iztoku tako i na Zapadu, trećim obćim (ekumenskim) koncilom. Na njemu je osuđena nauka Nestorija, carigradskog patriarha, i uzet u zaštitu kao pravovjeran uobičajeni naziv Theotokos-Bogorodica. Najsjajnija ličnost koncila bio je aleksandrijski »papas« (patriarh) sv. Ćiril, veliki učitelj Crkve. Papinsko prvenstvo sjajno je došlo na saboru do izražaja, i prisutni biskupi suglasili su se s već izrečenom osudom Nestorija od strane pape Celestina I.

LIT.: K. J. Hefele, Conziliengeschichte, II²; G. D. Mansi, Sacrorum conciliorum et decretorum collectio, 6 sv., Lucca 1748—52; J. Jelenić, Povijest Hristove Crkve II., Zagreb 1924; I. Marković, Papino poglavarstvo u Crkvi za prvih osam vjekova, Zagreb 1883.K. D-ć.