EDUARD (Edward), ime više anglosaskih i englezkih kraljeva.
1. E. Stariji (The Elder), anglosaski kralj 899—924, sin i nasljednik Alfreda Velikoga, kome je podkraj njegova života bio i suvladarom (već 894 podpisuje se kao kralj). U početku svoga vladanja morao se boriti s bratučedom Etelvoldom, koji je doduše našao podpore u Danaca, ali je 905 poginuo. Borbu s Dancima uspješno je nastavio osvojivši s vremenom znatna područja Danelagha (v.). Za obranu od Danaca izgradio je sustav utvrda, u koji se možda ugledao i njegov rođak njemački kralj Henrik I. u borbi s Madžarima. Najveći je uspjeh postigao, kad su ga kraljevi Škota i Brita priznali svojim »gospodarom i otcem«.
2. E. Mučenik (The Martyr), anglosaski kralj 975—978, maloljetni sin kralja Edgara. Na priestolje ga je doveo canterburyjski nadbiskup Dunstan, što je pojačalo i onako jak odpor protiv utjecaja redovnika u javnom životu. U žestokoj borbi, koja se zbog toga razmahala, E. je najzad umoren, vjerojatno na poticaj svoje maćehe, koja je već odprije nastojala osigurati krunu sinu Etelredu (II.).
3. E. Priznavalac (Confessor), * oko 1002, † 5. I. 1066, anglosaski kralj 1042—66, sin kralja Etelreda II. Do priestolja mu je pomogao Godwin, earl od Wessexa, kojega je kćer uzeo za ženu. Poslije dugog razdoblja sjevernjačkih utjecaja, koji su postigli vrhunac za Knuta Velikoga (1016—35), s E-om prodiru u javni život Englezke sve više došljaci iz Normandije. Kako je mladost proveo među ondješnjim redovnicima, koji su se zanosili reformnim pokretom iz Clunyja, »nije zapravo bio englezki kralj, nego francuzki redovnik, bez političkog pogleda i gotovo bez političke taštine« (Trevelyan). I u braku je živio kao monah, pa je s njime izumrla domaća dinastija, a pitanje naslieđa potaklo već 1066 Vilima Osvajača, da Englezku učini posjedom nekoliko tisuća normandijskih vitezova. E-ova je vladavina doba 20-godišnjeg vanjskog mira. Opirući se premoćnom Godwinu E. je 1051 prisilio tasta, da ostavi zemlju, ali je taj već 1052 uspio obnoviti svoju vlast i tako osigurati sinu Haroldu pravo na krunu, koju je E. na samrti i namienio Haroldu kao svome šurjaku. Predaju o njegovu zakonodavnom radu poviestna vrela doduše ne potvrđuju, ali je trajan spomenik postavio sebi osnutkom kraljevske palače i opatije (s crkvom sv. Petra) u Westminsteru. Već je 1161 proglašen svetcem.
4. E. I., * Westminster 17. VI. 1239, † Bourgh-on-Sands 7. VII. 1307, englezki kralj 1272—1307. Bio je sin i nasljednik Henrika II. iz kuće Plantagenet, kojega je već podkraj njegova života zastupao u vladanju. Parlament ga proglasi kraljem, kad je upravo sudjelovao u križarskoj vojni Luja IX. na Tunis. U doba, kad su velika gospoda 1258 uspjela kraljevu vlast podložiti svom utjecaju, E. je i sam pristao uz reformne težnje Simona od Monforta, ali ih je kasnije napustio i u bitki kod Lewesa 1264 bio s otcem zarobljen. Malo zatim pobjegao je i kod Eveshama porazio 1265 Simona, koji je ondje i poginuo. E-ova vladavina znači obnovu kraljevske moći kao izključivog nosioca izvršne vlasti, ali je ipak zadržala glavne tekovine iz predhodnog razdoblja: Veliku povelju slobodâ (Magna Charta, 1215) i zastupstvo svih slobodnih slojeva u parlamentu. Tu je ustanovu E. smatrao prije svega »aparatom za lakše ubiranje poreza« i prikladnim sredstvom za poboljšanje uprave, ali se pred opasnošću dvostranog rata s Francuzkom i Škotskom morao odreći samovoljnog oporezovanja a u svom obsežnom zakonodavnom radu poslužio se njenom suradnjom proširujući joj tako djelatnost i na legislativu. Kao zakonodavac obuhvatio je sva područja javnog života i prvi od englezkih vladara stvorio prave zakone, zbog čega su ga prozvali englezkim Justinianom. Osobito se brinuo za upravu i sudstvo, pa je Statutom od Trailbastona 1305 uveo i pokretne sudce. Zakonima De Donis Conditionalibus (1275) i Quia Emptores uredio je na mnogo stoljeća zemljištno pravo, a sprečavajući daljnje stvaranje posrednih vazala ubrzao razpadanje feudalnog sustava. Moć visokog plemstva nastojao je ponajviše oslabiti oduzimanjem posjeda u korist kraljevske domene, a porast zemljištnog posjeda crkve ograničio je Mortmanskim statutom, prema kojem je svako darivanje ili zavještanje zemljišta crkvi učinio zavisnim o svom pristanku. Imajući uza se ujedinjeni narod E. se mogao odhrvati svima vanjskim opasnostima. U borbi s Filipom IV. Liepim sačuvao je pokrajinu Guienne u južnoj Francuzkoj (1303), a 1284 pripojio Wales neposredno svojoj državi. Nešto kasnije imenovao je svoga prvienca, koji se baš tada rodio, princom od Walesa, pa su taj naslov zadržali nasljednici englezkog priestolja do danas. Dugotrajnu borbu sa Škotima (od 1297) nije ipak završio s uspjehom pa je i umro na ratnom pohodu protiv Roberta Brucea (v.). Grobni nadpis naziva ga doduše maljem Škota, ali je E. prvi od englezkih vladara provodio izrazito velikobritansku politiku. Škotsko pitanje dovelo ga je u sukob i s Rimskom Stolicom (1301), prema kojoj je, pomognut od parlamenta, znao i u novčanim pitanjima zastupati pravo državne vlasti.
LIT.: R. B. Seeley, Life and Reign of E. I. (1872); T. F. Tout, E. I. (1893); Isti, Political History of England 1216—1377 (1905).
5. E. II., * Carnarvon 25. IV. 1284, † Berkely-Castle 21. IX. 1327, englezki kralj 1307—27. Bio je u svemu opreka svom otcu E-u I.; nesposoban, da sam upravlja državnim poslovima, prepuštao ih je nedostojnim ljubimcima. Time je izložio opasnosti otčeve tekovine, pa ga 1311 visoko plemstvo, na čelu s njegovim bratićem Thomasom od Lancastera, prisili, da prizna »Četrdeset ordonanca«, kojima je ono opet prigrabilo vlast dieleći je donekle s parlamentom; kraljev ljubimac Piers Gaveston bude 1312 umoren. Kad su Škoti kod Bannockburna 1314 E-a razbili, njegova su prava bila još više skučena; 1315 parlament zaključi, da će gospoda odlučivati o upotrebi novih poreza, a 1316 odredi, da kralj može stvarati odluke samo s odobrenjem vieća gospode. Različite težkoće, napose neuspjeh u ratu sa Škotima 1322, kada je poginuo i Thomas od Lancastera, omogućili su najzad novom kraljevu ljubimcu Hugu Despenseru, da provede prevrat. Parlament poništi 1322 Ordonance i zamieni vladavinu gospode suradnjom između krune i cielog parlamenta, a 1323 zaključi, da svaki zakon mora biti predhodno odobren od prelata, barona i »obćinâ«. Despenser je, naprotiv, htio da kraljevu vlast učini podpuno neovisnom, a kako nije znao sačuvati red unutra ni ugled prema vani, omrazio je E-a svemu narodu. Mirom od 1323 E. je napokon priznao Roberta Brucea škotskim kraljem, a nastojanje njegove žene Izabele, kćeri Filipa IV. Liepoga, da postigne mir s Francuzkom, završilo je ustankom, u kojem je Izabela s pomoću svoga ljubimca Rogera Mortimera oborila Despensera i putem parlamenta prisilila E-a, da se odreče krune. On bude uskoro zatim umoren.
LIT.: T. F. Tout, The Place of the reign of E. II. in English History (1914); J. C. Davies, Baronial Opposition to E. II. (1918); Selden Society, Year books of E. II., 8 sv., (1913—20).
6. E. III., * Windsor 13. XI. 1312, † 21. VI. 1377, englezki kralj 1327—77, sin E-a II. Izprva je državom vladala kraljeva majka s Mortimerom. Potaknut »sramotnim mirom«, koji je Škotima 1328 priznao nezavisnost, E. je 1330 Mortimera pogubio i majku otjerao na njezina dobra, a 1336 pobiedio Škote. Značajni gospodarski i politički probitci, koji su već duže vremena određivali odnos između Englezke i Francuzke, doveli su ih 1337 do »stogodišnjeg rata«. Parlament, a s njime viši slojevi englezkog družtva odlučno su stali uz kralja, koji je 1339 ušao u rat sa zahtjevom, da mu kao potomku izumrlih Capetovića (1328) pripadne francuzka kruna. Pošto je na početku 1340 sklopio savez s gradovima u Flandriji, prozvao se francuzkim kraljem i pobjedom kod Sluysa izvojevao 30-godišnju nadmoć na moru. Ti uspjesi nisu priečili parlament, da protiv kralja odlučno brani stečene slobode. Donja Kuća, koja se 1341 odielila od Kuće lordova, zahtievala je štaviše pravu parlamentarnu vladavinu s odgovornom vladom. Kad je svojim pristankom osigurao sebi odobreni porez, E. je opozvao već stvoreni zakon i do 1343 nije sazivao parlamenta. Taj je 1343 odobrio kraljev čin i tako se odrekao svakog udjela u izvršnoj vlasti. Sa svojim strielcima na lukove, koje je kroz godine sustavno odgajao među slobodnim seljacima, i s novim načinom borbe, koji se time nametnuo, E. je uz pomoć svoga 16-godišnjega sina Eduarda (»Crni princ«) pobiedio Francuze 1346 kod Crecyja i 1347 osvojio Calais; u isto je vrieme njegova vojska porazila Škote kod Neville’s Crossa (1346). Za 8-godišnjeg primirja (1347—55) Englezka je, kao i sva Evropa, postala žrtvom »crne smrti«; broj je njezinih stanovnika pao s 4 mil. na 2 i pô. Gubitak tolike radne snage težko je uzdrmao ravnotežu među glavnim slojevima družtva; gospodarski razvoj, koji je baš u 14. st. pružao kmetu priliku, da se pretvori u slobodnog zakupnika, odjednom je zapeo. Parlament je, u probitku velikog posjeda, Statutom of Labourers 1351 maksimirao nadnice i ciene; tako je preuzeo nadzor i na gospodarskom području, ali nije ipak ublažio družtvene sukobe, koji će naskoro stvoriti legendarnu ličnost Robina Hooda i 1381 dovesti napokon do velike bune seljaka. Uza sve to viši su slojevi 1355 opet zemlju natjerali u rat; pobjedama »Crnog princa« kod Poitiersa i Maupertuisa, gdje je zarobljen francuzki kralj Ivan Dobri (1356), E. se našao na vrhuncu moći. Odrekao se doduše zahtjeva na francuzku krunu, ali mu je Francuzka mirom u Brétignyju 1360 priznala Akvitaniju i Gascognu kao podpuno slobodan posjed. Narodna sviest, koja se za rata u Engleza pojavila, izrazila se naročito u težnji, da se francuzki jezik plemstva i javnog života zamieni englezkim. Već poslije 1349 ulazi on postepeno u škole, a 1362 uvede ga parlament u sudove. Reformator John Wycliffe i pjesnik Geoffrey Chaucer polažu tada čvrst temelj englezkom književnom jeziku. Wycliffov rad najuže je povezan s odporom zemlje protiv utjecaja crkve u javnom životu; od 1351 parlament je nastojao da i to pitanje rješava zakonskim putem. Družtvena napetost i vojnički neuspjesi daju obilježje E-ovoj vladavini poslije 1370. Francuzka je obnovila rat i primirjem u Bruggeu 1375 uspjela englezke posjede ograničiti na Calais, Bordeaux i dio Gascogne. Kako je »Crni princ« umro 1376, E-a je nasliedio prinčev sin Richard II.
LIT.: W. Longman, Life and Times of E. III., 2 sv. (1869); G. M. Trevelyan, England in the Age of Wycliffe (1899); J. Machinnon, History of E. III. (1900); G. Unwin, Finance and Trade under E. III. (1918).
7. E. IV., * Rouen 28. IV. 1442, † Westminster 9. IV. 1483, englezki kralj 1461—83, sin Richarda, vojvode od Yorka, koji je za Henrika VI. iz kuće Lancaster, kad je taj 1453 poludio, bio protektor i zatim nastojao da sebi osigura priestolje. Pošto mu je otac 1460 poginuo, E. se kao 18-godišnji mladić stavi na čelo stranke Biele ruže (York) u 30-godišnjem ratu s Crvenom ružom (Lancaster). On se proglasi kraljem i u najvećoj bitki »rata ruža« kod Towtona 1461 pobiedi vojsku kraljice Margarete Anžujske, koja sa sinom Eduardom pobjegne u Škotsku. Parlament prizna E-a kraljem, a Henrik VI. bude zatvoren u Toweru. Svoj dolazak na priestolje E. je u mnogom dugovao Richardu Nevilleu, grofu od Warwicka, koji je prvih godina E-ove vlade vršio i pravu vlast. E., taj »prvi renesansni vladar Englezke« (Trevelyan) i ratnik velikih sposobnosti, predao se tada užitcima. Različiti osobni razlozi, među kojima je za odnos staroga plemstva prema E-u bio osobito značajan taj, da je E. najviše časti povjeravao rođacima svoje žene, odbili su od njega utjecajnog i u narodu omiljelog Warwicka. Nemoćan, da uguši veliku bunu seljaka 1469, E. je doduše opet trebao Warwickove pomoći, ali taj, umirivši seljake, uhvati E-a i pusti ga tek uz uvjet, da će vladati prema njegovim uputama. E. međutim pobjegne u Windsor, skupi vojsku i 1470 pobiedi protivničku stranku kod Empinghama, a Warwicka progna. Pošto se u Francuzkoj približio kraljici Margareti, Warwick izvuče Henrika VI. iz Towera i ponovno ga proglasi kraljem. E. je morao potražiti utočište u Nizozemskoj, ali se još iste godine vrati s pomoću burgundijskog vojvode Karla Smjeloga i odlučno pobiedi u bitki kod Barneta, gdje je Warwick poginuo; kraljicu svlada i uhvati kod Tewkesburyja, Henrika dade po treći put baciti u Tower i ondje umoriti, a uz brojne protivničke plemiće, s kojima je stranka Crvene ruže bila gotovo iztriebljena, nađe smrt i Henrikov sin Eduard. E. nije ni kasnije ublažio svoj postupak prema nesklonom plemstvu; 1478 ubije čak svoga brata vojvodu od Clarencea. Uza sva krvoprolića i učvršćenu kraljevsku vlast zemlju je i dalje uznemiravalo bezvlašće plemića. U opreci s ostatcima starog plemstva E. se priklonio bogatim londonskim građanima i najradije je boravio u njihovoj sredini. Pod njegovom je zaštitom William Caxton u Westminsteru otvorio 1476 tiskaru; bio je to »za Englezku možda najvažniji događaj 15. st.« (Trevelyan).
LIT.: C. L. Scofield, Life and Reign of E. IV., 2 sv. (1923).
8. E. V., * Westminster 2. XI. 1470, † vjerojatno kolovoz 1483, englezki kralj od 9. IV. do 21. VI. 1483, sin E-a IV. Kako je imao tek 12 godina, njegov stric Richard, vojvoda od Gloucestera, postane protektor, a uskoro zatim proglasi nevaljalim brak E-a IV. i sklone parlament, da ga izabere za kralja. E. bude s bratom Richardom zatvoren u Tower i ondje po stričevu nalogu umoren; skeleti kraljevske djece pronašli su se 1674 prigodom pregradnje. Tek E-ova tragična smrt stvorila je potrebne preduvjete, da s Henrikom VII., zetom E-a IV., dođe na priestolje kuća Tudor.
9. E. VI., * Hampton Court 12. X. 1537, † Greenwich 6. VII. 1553, englezki kralj 1547—53, sin Henrika VIII. i Ivane Seymour. Na priestolje stupio je kao boležljivo i nadareno diete od 9 godina, a umro je u svojoj 16. godini. Vladavini E-a daju obilježje njegov ujak i »protektor« Eduard Seymour, vojvoda od Somerseta (do 1549), a zatim John Dudley, earl od Warwicka i vojvoda od Northumberlanda. Uporedo s daljnjim ukidanjem vjerskih ustanova i prisvajanjem njihova imutka od strane dvorjanika kao i težkim sukobima između katolika i protestanata englezka je reformacija dobila 1549 Cranmerovim molitvenikom (Prayer Book) »svoju vlastitu pozitivnu religioznost« (Trevelyan). Nezavisno od tog razvoja različite su gospodarske promjene unosile nemir u tadašnje družtvene odnose, pa je nasilno pretvaranje seljačke zemlje u pašnjake za ovce tjeralo seljake na bune; u Norfolku zahtievali su oni 1549 i podpunu slobodu. Pad Somerseta, koji je svojom sklonošću prema puku i nekom širinom u vjerskom pogledu nastojao da razvojnim smjernicama svoga vremena oduzme što više njihove oštrine i silovitosti, učvrstio je premoć najviših družtvenih slojeva. Warwick je tu promjenu uzko povezao sa svojim osobnim probitcima; htio je čak da krunu stekne za svoga sina, oženjena jednom dalekom rođakinjom dinastije, ali u tome nije ni s pomoću kraljeve oporuke uspio. Vladavina kraljice Marije 1553 odvela je Warwicka u smrt, a dotadašnji vjerski razvitak skrenula na protivnu stranu. Vanjske odnose Englezke za E-ova vladanja izpunja rat sa Škotima, kojima se pridružila Francuzka. Cilj, radi koga je Somerset 1547 napao Škote (brak E-a s njihovom kraljicom Marijom Stuart), nije postignut, a mirom od 1550 Englezka je morala Francuzkoj odstupiti Boulogne.
LIT.: A. F. Pollard, England under the Protector Somerset (1900); Isti, Thomas Cranmer and the English Reformation 1489—1556 (1904, 2. izd. 1926); C. H. E. Smyth, Cranmer and the Reformation under E. VI. (1926).J. Š-k.
10.Eduard VII. (Albert E.), * London 25. I. 1842, † London 6. V. 1910, kralj Vel. Britanije 1901—10, najstariji sin (drugo diete po redu) kraljice Viktorije i princa-supruga Alberta od Sachsen-Koburg-Gotha. Njegovim je odgojem ravnao barun dr. Stockmar, po smjernicama otca. Sveučilište je polazio redom u Edinburghu (kemija), Oxfordu i Cambridgeu. Idućih godina putuje Sredozemljem i Amerikom. Po smrti otca (13. XII. 1861) njegova se uloga izgrađuje onako, kako je ostala kroz četiri desetljeća, do smrti njegove sve više osamljene majke, koja dugo nije dopuštala, da joj sin, koga je smatrala previše lakoumnim, dobije u ruke službene depeše u neskraćenom obliku. Stoga se ograničio na nastupanje u nepolitičkim, družtvenim (»arbiter elegantiarum«) i športskim zgodama. Uza sve to stekao je na svojim čestim putovanjima (redovito je išao u Pariz i u Marienbad) poznavanje međunarodnih prilika i velik broj znanaca, među ostalim u krugovima, koji nisu odgovarali strogim nazorima njegove majke. Oženio se 1863 Aleksandrom, kćerkom danskoga kralja Kristiana IX. Iz tog je braka poteklo petero djece, od kojih je najstariji, Albert Viktor, umro 1892, pa je priestolonasljedstvo prešlo na kasnijega Jurja V. U nutarnjoj politici njegovo je držanje prema stranačko-parlamentarnim borbama bilo ustavno i nepristrano, jednako u odnosu prema obadvjema tradicionalnim strankama, konzervativcima i liberalima, kao i prema trećoj (Labour Party), koja je iz izbora 1906 izašla s 43 zastupnika. U vanjskoj politici E-ov nastup pada u doba neuspjeha englezkih pokušaja zbliženja s Njemačkom (1898—1901) i kraja rata u Južnoj Africi (mir u Pretoriji 1902). Odnosi s Francuzkom, još nepovjerljivi zbog sukoba u Africi, pretvorili su se u srdačni sporazum (→ Entente Cordiale) nastojanjem Delcasséa i J. Cambona na francuzkoj te Lansdowna na englezkoj strani; kolonialni sporazum od 8. IV. 1904 uređen je na bazi uzajamnih ustupaka, francuzkih u Egiptu, a englezkih u Maroku. Pripravu obadviju javnosti za taj sporazum stvorili su E-ov posjet u Parizu (svibanj 1903) i Loubetov uzvrat u Londonu (srpanj 1903). Unatoč E-ovu sastanku s njegovim nećakom carem Vilimom II. u Kielu (lipanj 1904) u Njemačkoj je englezko-francuzko zbliženje primljeno kao znak politike zaokruživanja (Einkreisungspolitik), a to se uvjerenje pojačalo, kad je došlo do englezko-ruskog zbliženja. U Francuzkoj je doduše pod pritiskom njemačko-francuzke napetosti došlo do Delcasséova odstupa, ali na konferenciji u Algecirasu (v.) došao je do punog izražaja francuzko-englezki sporazum. Sklapanje sporazuma o uređenju englezko-ruskih kolonialnih pitanja (31. VIII. 1907) dovelo je do posjeta kralja E-a caru Nikoli II. u Revalu (lipanj 1908). Posjet Berlinu (veljača 1909) nije urodio trajnijim olakšanjem napetosti u englezko-njemačkim odnosima zbog takmičenja u ratnoj brodogradnji. Konac vladanja E-a VIIÏ. obilježen je, u povodu Lloyd Georgeova proračuna, žestokim sukobom između liberalne vlade i Gornjeg doma s konzervativnom većinom. Već bolestan E. nastupio je tada pomirljivo, a sukob se stišao nakon osjetljivog oslabljenja liberala na izborima u siečnju 1910.
Englezki povjestničari dali su mu nadimak »The Peace-Maker« (mirotvorac), no neki suvremeni svjedoci (Balfour, Grey) poriču mu iniciativnu ulogu u vanjskoj politici. Neosporno je, da su se E-ovi nazori podudarali s političkim pravcem Foreign Officea, kako ga je tada predstavljao stalni podtajnik u ministarstvu vanjskih poslova Sir Charles Hardinge, koji je bio E-ov pratilac na političkim putovanjima.
LIT.: J. S. Vincent, The Life of E. VII. (1910); W. H. Wilkins, Edward the peacemaker, 2. sv. (1911); Sir Sidney Lee-F. S. Marckham, King E. VII., 2. sv. (1925—27); Sir Horace Humbold, Recollections (1902—05); J. Bordeaux, Victoria, E. VII., Georges V., 2. izd. 1911; H. v. Eckardstein, Persönliche Erinnerungen an König E. (1927); H. Kantorowicz, Der Geist der englischen Politik und das Gespenst der Einkreisung Deutschlands (1929); W. Becker, Fürst Bülow und England 1897—1909 (1929); A. Maurois, E. VII. et son temps (1937).R. M-r.
11. E. VIII. (Eduard Albert, princ od Walesa, nakon abdikacije vojvoda od Windsora), * White Lodge, Richmond Park 23. VI. 1894, kralj Velike Britanije 20. I. 1936 do 10. X. 1936, najstariji sin Jurja V. i kraljice Mary. Svršio je pomorsku školu u Osbornu i Dartmouthu (1907—1911). Prigodom ustoličenja kao Prince of Wales (13. VII. 1911 u Carnarvon Castle) održao je, kao prvi englezki princ, govor Velšanima u njihovu jeziku. Ostatak 1911 i početak 1912 proveo je na pomorskom krstarenju i u Parizu. Od 1912 do 1914 slušao je predavanja iz prava i poviesti u Oxfordu, a posjetio je i Njemačku, Dansku i Norvežku. Za svjetskog rata bio je 1914—16 u stožeru generala Frencha u Francuzkoj, a zatim u Egiptu, pa nakon bitke kod Kobarida kod englezkoga pomoćnog zbora na talijanskoj fronti te napokon kod australskih i kanadskih četa na zapadnom bojištu. Poslije svjetskog rata redom je putovao u sve britanske dominione i kolonije. Nakon svog puta u Argentinu 1925, koji je neizravno poslužio jačanju britanskog izvoza, dobio je nadimak »najboljeg trgovačkog putnika Carstva«, a 1931 otvorio je izložbu Britanskog carstva u Buenos-Airesu. U Englezkoj zanimao se za socialna pitanja i mnogo se bavio športom. Putovanja je nastavio, i pošto je kao E. VIII. nasliedio svog otca 20. I. 1936. Dne 16. VII. 1936 izbjegao je atentatu jednog neuravnoteženog čovjeka. Pod konac ljeta iste godine posjetio je dalmatinsku obalu (u pratnji gđe Simpson) kao privatnik, ali je učinio i nekoliko poluslužbenih posjeta. Nastavivši put u Carigrad i vraćajući se preko Bugarske i Austrije sastao se s Kemalom Atatürkom, carem Borisom i austrijskim predsjednikom Miklasom. Unatoč njegovu zaziranju od ženitbe (po njegovoj želji njegova je majka zadržala naslov kraljice umiesto kraljice-majke) početkom ljeta 1936 se englezka, a još više američka javnost mnogo bavila njegovom vezom s Američankom Mrs. Simpson, rođ. Wallis Warfield, koja je od 1934 živjela odieljeno od svog muža. Ženitbene namjere, koje mu je pripisivalo američko novinstvo, uzbunile su englezku javnost, ne toliko zbog toga — prema riečima, koje je kasnije upotrebio Baldwin — što je gđa Simpson pučanka i Američanka, koliko zbog njenih prijašnjih brakova. Ona je doista 27. X. 1936 zatražila razstavu braka, koja je za šest mjeseci imala postati pravomoćna. Svečanost kraljeve krunitbe imala je pak biti 13. V. 1937. U javnosti je pitanje kraljeve ženitbe postalo aktuelno radi jedne aluzije biskupa od Bradforda dr. Blunta, 1. XII. 1936, nakon čega je 3. XII. gđa Simpson odputovala u Cannes u Francuzkoj. Salietan upitima u parlamentu predsjednik vlade Baldwin (v.) dao je tek nakon abdikacije, najavljene 9 i izvršene 10. XII., potanku izjavu, u kojoj je, uz nepokolebivo čuvanje svog, vladinog i svih političkih stranaka stanovišta, u najvećoj mjeri štedio kraljeve osjećaje. U predhodnim razgovorima između premiera i kralja došlo je do izražaja kategorično protivljenje koliko konzervativne većine, toliko i labourističke opozicije, pa i dominionskih vlada. E. VIII. saobćio je svoju odluku englezkom narodu u govoru preko radija, govoru, koji je držao 11. XII., već kao »Nj. Kr. V. Princ E.«, pošto je parlament istoga dana sa 398 : 4 labouristička i 1 komunističkog glasa prihvatio zakon o odreknuću. Preporučivši svog nasljednika vojvodu od Yorka E. je ovako obilježio svoj osjećajni stav: »Našao sam, da mi je nemoguće... vršiti moje dužnosti kao kralj, kao što bih to želio činiti, bez pomoći i podpore žene, koju ljubim.« Malo dana kasnije podielio mu je Juraj VI. naslov vojvode od Windsora, a 3. VI. 1937 vjenčao se s Wallis Warfield u Candéu (Maine-et-Loire) u Francuzkoj. G. 1939 imenovan je guvernerom britanskog otočja Bermuda.
LIT.: E. Graham, E. Prince of W. (1929); W. Townsend, H. R. H. The Prince of W. (1929); B. Maine, Our Ambassador King. Life as Prince of W. (1936); H. Bolitho, E. VIII, his Life and Reign (1937); Maxime Mourin, Histoire des Grandes Puissances depuis la Guerre, Pariz 1939.