EDOM (hebr. »crvenkast«), 1. Drugo ime Izakova sina Ezava zbog crvene leće, za koju je prodao bratu Jakovu svoje prvenstvo (Mojs. I, 25, 30). — 2. Skupno ime za Ezavove potomke i njihovu zemlju, koja se prostirala od Mrtvoga mora do grada Akaba u Elanitskom zaljevu Crvenoga mora. U izvanbiblijskim vrelima iz vremena egipatskoga faraona Menefta (oko 1230 pr. Kr.) spominje se, da su Beduini iz Edoma prekoračili među Palestine i egipatske zemlje. Od njih je nastao narod Edomićani ili Idumeji, a njihova se zemlja prozvala Idumeja nazvana i Seir. Edomićani bili su nomadski narod, koji je živio pretežno od lova i bio vrlo ratoboran. Oni su iztisnuli prastanovnike Horite (stanovnike spilja), a za vrieme Mojsijevo imali su već svoje kraljeve te su se opirali Izraelcima, kad su putovali kroz idumejsku zemlju. Kralj David pokorio je Idumeju. Za kralja Jozafata i Jorama ratuju kao saveznici protiv moabskoga kralja Meše. G. 845 oslobađaju se od vlasti kralja Jorama, ali za kralja Amasije (795) i Azarije bili su opet pokoreni. G. 594 bili su saveznici Judejaca zbog obrane od Nabukodonosora, ali doskora podpadnu zajedno s Judejom pod vlast Kaldejaca. G. 587 sudjeluju zajedno s Kaldejcima kod razorenja Jeruzalema. Oko g. 300 pr. Kr. osvojiše i dio Idumeje Nabateji s glavnim gradom Petra, a z dio s gradom Hebronom pokori oko g. 126 pr. Kr. Juda Makabejac. Iste godine prisili ih Ivan Hirkan na obrezanje. Iz Idumeje potječe dinastija Heroda Velikog i njegovih nasljednika. Edomićani su pomagali Rimljanima kod obsade Jeruzalema za Tita (70 pos. Kr.), i zbog toga su ih Židovi veoma zamrzili. U vjeri su bili mnogobožci. Glavna su im božanstva Baal, Kaus, Hadad, Nabu.

LIT.: F. Buhl, Geschichte der Edomiter, 1893; I. Lury, Geschichte der Edomiter im bibl. Zeitalter, 1896; M. Buchberger, Lexikon für Theologie und Kirche, sv. 3., Freiburg im Breisgau 1931; E. Kalt, Biblisches Reallexikon, sv. 1., Schöningh-Paderborn 1938.J. O.