EDIKT (lat. edictum), jedan od izvora rimskoga prava. U rimskoj republici imali su magistrati sa samostalnim djelokrugom ius edicendi (pravo da izdavaju edikte). Najvažniji su e-i pravosudnih magistrata (koji imaju jurisdikciju): pretora (praetor urbanus, kasnije i praetor peregrinus za parnice, u kojima je bar jedna stranka peregrin), edila i pokrajinskih magistrata (praetores, proconsules, propraetores). Ediktima se izgrađivalo novo pravo, ius honorarium (jer ga stvaraju oni, koji obnašaju časti), kojemu je opreka ius civile. Ono odlučno utječe na razvoj rimskoga prava (v.), osobito e. gradskog pretora (praetor urbanus). Pretor je pri nastupu svoje službe oglasio e., t. j. pravilnik o svom uredovanju, izvjesio ga pri svom tribunalu na foru crnim pismom na bielo oličenim pločama (in albo). Snaga pretorskog e-a počiva na pretorovoj magistratskoj vlasti, pa jer mu služba traje godinu dana, vriedi i e. samo godinu dana (lex annua). Novi pretor izdaje uistinu posve novi e., ali redovito preuzima ustanove, koje su se pokazale kao dobre, iz e-a svoga predšastnika (edictum tralatitium), a po potrebi dodaje i nove odredbe (edictum novum). E. je unapried oglašen i ima vriediti za ciele službe magistrata, te je s te strane trajan (edictum perpetuum) i ne smije se kroz čitavu godinu mienjati. Ipak su magistrati kadšto i pod godinom službovanja za nepredviđene slučajeve izdavali e. (edictum repentinum), no budući da takvo ediciranje ugrožava objektivnost postupka, zabranio ga je jedan Sulin zakon. Pretorski e. bio je uglavnom po sadržaju koncem republike već izgrađen i malo se mienjao, ali načelna mogućnost mienjanja pretorskoga prava smanjivala je pravnu sigurnost, pa je stoga car Hadrian (117—138) naložio pravniku Salviju Julianu, da konačno redigira e. Tu redakciju, koja sadržava pretorski i edilski e., predložio je car na prihvat senatu, i tako je e. konačno kodificiran, sveden u stalan oblik te se nije više mogao mienjati. Taj Julianov e. zove se naprosto edictum perpetuum. Komentirali su ga najveći rimski pravnici (Gaius, Ulpianus, Paulus), a odlomci su ušli u Justinianova Digesta. Klasičnu restituciju e-a proveo je Otto Lenel (Das edictum perpetuum, 1883, 3. izd. 1927). I carske konstitucije, kojima car izdaje obća obvezatna pravna pravila za čitavo carstvo ili za dio carstva, zovu se leges edictales ili edicta; pojedine od njih ušle su u Justinianov codex. Edictum Theoderici zakonik je iztočno-gotskoga kralja Teoderika od g. 506 pos. Kr. za Rimljane i Gote, a osnovan je na rimskom pravu.Lj. A.