EDDA, 1. U prvoj polovici 13. st., kad se germanski plemenski sustav na Islandu razvio u oligarhiju nekoliko moćnih porodica, koje su se međusobno gložile o posjed i vlast, izticao se u tim borbama Snorri Sturluson (1178 —1241), tada najbogatiji, a inače najznatniji i najučeniji Islanđanin svih vremena. Odgojen u znamenitoj učenoj školi na južnoislandskom dvorcu Oddi taj je političar, učenjak, povjestničar i pjesnik napisao, zapravo izdiktirao, obširni prikaz nordijske starine u rodnom jeziku, bez mržnje na poganstvo, i valjda ga sam okrstio Edda. Djelo je sredio i dovršio tek njegov nećak. O etimologiji imena E. postoje do danas samo nagađanja. Drugi jezici i kulture ne poznaju djela, koje bi se moglo uzporediti sa Snorrijevim. Zamišljeno je kao priručnik za dvorske pjesnike, skalde, iz kojega će crpsti potrebno mitsko, jezično i metričko znanje, pa se tako razpada na tri glavna diela. Nakon obćenitih primjetbi o postanku svieta prikazuje Gylfaginning (Gylfijeva obmama) u dialožkom obliku nordijske mite o postanku, razvitku i propasti svieta i bogova, koje je skald trebao znati, da ih upotriebi za višečlane metaforičke perifraze (kensingar), koje su glavna značajka skaldskog pjesničtva. Pri tom se navode i dielovi pjesama, iz kojih je Snorri crpao svoje znanje. Drugi dio prikazuje gostbu bogova kod diva Aegira, gdje bog Bragi razlaže postanak pjesničtva (Bragaraedur »Bragijeve rieči«), a onda sustavno nabraja pjesničke oblike i izričaje skaldskog pjesničtva (Skaldskaparmál »jezik pjesničtva«), pa im dielom i tumači postanak navodeći priče, na kojima se osnivaju. Treći dio Háttatal (»broj stihova«) donosi tro- dielnu Snorrijevu pjesmu u čast dvaju vladara, koja je spjevana u svim mogućim stihovima i strofama skaldskog pjesničtva, a sam pjesnik tu metričku vještinu podrobno komentira.

2. Kad se početkom 17. st. na Islandu razvilo proučavanje starine, koje je ondje imalo osobito plodno tlo, jer se gotovo sva norvežko-islandska predaja sačuvala u islandskim rukopisima, našao je 1643 biskup Brynjulf Sveinsson rukopis mitoložkih i junačkih pjesama, koje je držao dugo traženim izvorom Snorrijeva mitoložkog znanja, pa je i taj rukopis — bez ikakva prava — okrstio Edda, koje se ime održalo do danas. Zato valja razlikovati stariju Eddu ili Eddu pjesama od mlađe prozne Snorra Edde. Taj je rukopis iz 2. polovice 13. st., koji mora da je kopija nešto starijeg rukopisa, biskup Brynjulf dao 1662 prepisati i poslati u København kralju Fridriku III. za kraljevsku knjižnicu, gdje se kao codex regius nalazi i danas. Sastoji se iz 45 listova s 29 pjesama, ali se iza 32. lista osam listova izgubilo; time je jednoj pjesmi odpao kraj, drugoj početak, a nagađa se, da su se tri sasvim izgubile. Uz taj se rukopis našlo još 6 fragmentarnih listova s »eddičkim« pjesmama i nekoliko manjih izvora, koji se svi zajedno danas zovu Eddica minora. U E-i se nalaze mitoložke i zatim junačke pjesme s jedne, a didaktičke s druge strane, pa se većinom razlikuju i metričkim oblikom. Ali i didaktičke se pjesme povezuju uz pričanja o bogovima. Uz pjesme se nalazi proza, koja uvodi ili tumači pjesme. Nejednaki stil i jezik pjesama pokazuje, da su pjesme lazlične starosti, pa se za neke junačke pjesme drži da sežu do u doba seobe naroda, jer je očito, da su se i priče i junaci s juga doselili u Norvežku i na Island; druge su pak vjerojatno nastajale na Islandu sve do vremena, kad su bile zabilježene. O germanskoj vjeri te mitoložke pjesme malo kazuju; osjeća se cenzura kršćanstva, koje je godine 1000 postalo državnom vjerom na Islandu, pa tako taj dio E-e više naliči narodnim pričama nego Bibliji (Heusler). Ali junačke su pjesme na sjeveru često sačuvale stariji oblik junačke priče nego njezini izravni izdanci na jugu pa su od neprocjenjive vried- nosti za poviest junačke priče germanskih naroda. Na najstarijim pjesmama E-e upoznajemo i tipične značajke ranogermanskoga pjesničkog stila: kratkoću i sažetost te mali broj osoba u mnogo prizora s brzom izmjenom.Z. Š.