ECKHART (Eckart, Eckehart), * Hochheim kod Gothe oko 1260, † Köln 1327, dominikanac, poznat kao najznačajniji predstavnik sredovječne mistike kod germanskih naroda. Bio je vitežkog roda. G. 1298 postao je prior u Erfurtu, 1302 »magister« u Parizu (zato »Meister« E.), skoro iza toga provincial dominikanaca u Saskoj, 1307 ujedno generalni odn. provincialni vikar za Češku sa zadaćom, da reformira samostane dominikanaca; 1311 došao je opet u Pariz, skoro poslije toga proslavio se kao propovjednik u Strassburgu, dok je zadnjih godina života djelovao kao predavač i propovjednik na glavnom učilištu svoga reda u Kölnu. Već 1326 poveo je nadbiskup Kölna parnicu protiv E-a. Od 108 obtuženih izjava osuđeno je 28 bulom »In agro dominico«. Osuda je usliedila poslije smrti E-a, koji je još za života nastojao dokazati svoje pravovjerje; 27. II. 1327 uvjetno je opozvao inkriminiranu nauku.

E-ovo je značenje naročito u tom, što je kao predstavnik spekulativne mistike išao za tim, da svoje spoznaje izkoristi u praktične vjerske svrhe. Njegov je ideal: mistično sjedinjenje s Bogom. Njegove propoviedi i traktati na njemačkom jeziku važan su spomenik u poviesti razvitka njemačkog jezika. Mistično sjedinjenje s Bogom kao rođenje Boga u duši čovječjoj, što ga naučava E., htjeli su mnogi uzeti kao tipičan izraz njemačke narodne religioznosti. O E-ovoj nauci o odnosu svieta prema Bogu razmjerno se mnogo iztraživalo. Stvar je utoliko prieporna, što se u E-ovim djelima nalaze tvrdnje sa čisto teističkim i sa čisto panteističkim smislom. Mnogi nejasni tekstovi u njegovim propoviedima kao da su u prilog panteizmu. To je valjda zbog velikog utjecaja, što su ga neoplatonizam, arapska i židovska filozofija vršili na njegovu inače skolastički orientiranu nauku. Kao vrlo prieporno prikazuje se također E-ovo naučavanje o »iskri duše« kao nestvorenom i nestvorivom činbeniku duše. Mnoge potežkoće imaju svoj razlog u terminologiji t. zv. negativnog bogoslovlja, gdje je način izražavanja negativan, dok je sadržaj pozitivan. Ako se ne vodi računa o tom, da je E. bio skolastički orientiran, dobiva se sasvim kriva slika o njegovim nazorima; onda je njegova nauka panteistička. Da je on subjektivno bio pravovjeran, o tom jedva može biti sumnje. Da li je njegova nauka i objektivno pravovjerna, to pitanje još uviek nije sasvim razčišćeno, ali je vrlo vjerojatno poslije temeljitih radova O. Karrera i W. Bangea (posljednji je učenik B. Geyera). Konačan sud u toj stvari bit će moguć tek onda, kad budemo imali kao podlogu kritičko izdanje svih E-ovih spisa. E. je skolastički orientiran, ali nije skolastik: on je mislilac svoje vrste — »skolastički mistik, a ne mistički skolastik« (Quint).

BIBL.: Opus tripartitum (djelomično izdali H. Denifle i G. Théry); Quaestiones (naročito: B. Geyer, Magistri Echardi Quaestiones et Sermo Parisienses, Bonnae 1931), spis, kojim E. opravdava svoju nauku (izdanja od Danielsa i Thérya); Propoviedi i traktati (pisani od slušača, nedostatno izdanje od F. Pfeiffera). — U novije vrieme počela su izlaziti dva izvrstna kritična izdanja: kod Meinera u Leipzigu od 1934: Magistri Eckardi opera latina, auspiciis Instituti S. Sabinae in Urbe ad codicum fidem edita, a od 1936 kod Kohlhammera, Stuttgart-Berlin: Meister Eckhart, die deutschen und lateinischen Werke, herausgegeben im Auftrag der Deutschen Forschungsgemeinschaft. U tom izdanju, koje je također još nedovršeno, dodan je latinskom tekstu i njemački prievod. Izdanje je znanstveno, ali ima ujedno tendenciju da služi široj čitalačkoj publici.

LIT.: Izvrstan popis literature s 219 brojeva na početku knjige: W. Bange, Meister Eckeharts Lehre vom göttlichen und geschöpflichen Sein, dargestellt mit besonderer Berücksichtigung der lateinischen Schriften, Limburg a. d. Lahn 1937. — U osnovnu problematiku oko tumačenja E-ove nauke dobro uvode: O. Karrer, Meister E. Das System seiner religiösen Lehre und Lebensweisheit, Textbuch aus den gedruckten und ungedruckten Quellen, München 1926; Isti, Das Göttliche in der Seele bei Meister E., Würzburg 1928; F. Meerpohl, Meister Eckharts Lehre vom Seelenfünklein, Würzburg 1926; M. Grabmann, Neuaufgefundene Pariser Quaestionen Meister Eckeharts und ihre Stellung in seinem geistigen Entwicklungsgange, Untersuchungen und Texte, München 1927; P. Browe, Die neueren Eckehart-Forschungen (Scolastik 3, 1928, 557—571); A. Dempf, Meister E., eine Einführung in sein Werk, Leipzig 1934; H. Ebeling, Meister Eckharts Mystik, Studien zu den Geisteskämpfen um die Wende des 13. Jahrhunderts, Stuttgart 1941.V. K-h.