EBIONITI (aramejski ’ebjonajje »siromasi«), ime židovsko-kršćanske vjerske sljedbe, koja se smatrala nasljednicom prve kršćanske vjerske obćine u Jeruzalemu nazvane po sv. Pavlu opostolu »ptohoí = siromasi (Rim. 15, 26; Gal. 2, 10). Pošto su Rimljani razorili Jeruzalem (g. 70 po Kr.), razselili su se židovski kršćani iz Jeruzalema po krajevima s iztočne strane Mrtvoga mora, Jordana i Genezaretskog jezera. Jedan njihov ogranak održavao je i dalje propise Mojsijeva zakona, premda su znali, da ih starozavjetni zakoni više ne vežu. Ostatci ovog ogranka spominju se u spisima sv. Epifanija i sv. Jeronima pod imenom nazareji. Drugi ogranak židovskih kršćana smatrao je propise Mojsijeva zakona i u Novom Zavjetu strogo obvezatnima te se podielio u dvie sljedbe: farizejske i eseno-elkesaitske e-e.

a) Farizejski ebioniti su vjerovali, da je Isus naravni sin Josipa i Marije, a svoje mesijansko dostojanstvo da je primio tek od časa svoga krštenja na Jordanu. Oni su vjerovali i u Kristov ponovni dolazak na početku 1000-godišnjeg kraljevstva. Za sv. Pavla apostola držali su da je podrietlom bio neznabožac, koji nije s čistom nakanom prešao na židovstvo, a kad je odpao od židovstva, počeo je neovlašteno propoviedati kršćanstvo, jer da nije bio od Isusa pozvan na apostolsku službu kao drugi apostoli. Starozavjetne knjige Sv. Pisma preuzeli su prema Simahovu grčkom prievodu. Pavlove su poslanice zabacili, a kao evanđelje priznavali su neki osakaćeni tekst Matejeva evanđelja nazvan »ebionitsko evanđelje«, koje inače pripada apokrifima. b) Esenoelkesaitski ebioniti su židovsko-kršćanska sljedba s primjesama elemenata esenskih, elkesaitskih i gnostičkih nazora. Prema vjerovanju ovih Bog je stvoreni sviet, kakav je sada, prepustio đavlu, a tek budući sviet treba da bude podložan Kristu. Zato treba nastojati mrtvenjem osloboditi se od đavlova utjecaja. Oni nalaze u kršćanstvu prvotni Mojsijev zakon. U Starom Zavjetu razlikuju istinite proroke (προφῆται τῆς ἀληϑείας): Adama, Nou, Abrahama, Izaka, Jakoba, Arona, Mojsija i Jozuu, i mudre proroke: Davida, Salomona, Izaiju, Jeremiju, Ezekiela i dr., koje ne priznaju kao prave. Isus je bio, prema vjerovanju jednih, samo Božji stvor, a prema vjerovanju drugih, ponovno utjelovljeni Adam. Oni priznaju kao Sv. Pismo Mojsijevo Petoknjižje, Ebionitsko evanđelje (apokrif), neke apokrife mjesto Djela Apostolskih i Elksajevu knjigu. Ponavljanje krštenja u obliku kupanja zaronjivanjem u podpunom odielu uz prizivanje sedam svjedoka (nebo, voda, dusi, anđeli, molitve, ulje, sol, zemlja) smatralo se sredstvom za postizavanje oproštenja grieha. Vodi su pripisivali gotovo božansku moć u pogledu spasavanja. Kao žrtvu prinosili su kvasni kruh i vodu. Svetkovali su subotu i nedjelju; nisu jeli mesa. lzpočetka su mnogo cienili djevičanstvo, a kasnije su ga odbacili i počeli su preporučivati ženitbu djece, ženitbenu razstavu i ponovnu ženitbu. U svrhu predobivanja pristaša služili su se sv. Klementu podmetnutim spisima (Pseudo-Clementina ili Recognitiones). Pristaše ove sljedbe stanovali su u okolici Mrtvog mora, a bili su razsijani i po drugim krajevima Palestine i Sirije. U 5. st. razplinuli su se što u židovstvu, što u kršćanstvu. Njihovi su nazori mnogo pogodovali kasnijem širenju islama.

LIT.: J. Jelenić, Povijest Hristove Crkve I, Zagreb 1921; H. Brück, Lehrbuch der Kirchengeschichte, Münster 1906.J. O.