EBERHARD, † 1419, zagrebački biskup, po svojoj političkoj djelatnosti jedan od najiztaknutijih biskupa zagrebačkih. Mišljenje, koje je zastupao već Krčelić (1770), i prema kojem bi E. potjecao iz njemačke porodice de Alben, starinom iz Lotaringije, vrela doduše pobijaju, ali Albeni duguju svoj nagli uzpon do najviših časti u Hrvatskoj prije svega rodbinskoj vezi s E-om, kojega je sestra nepoznata imena pošla za Rudolfa de Alben. Kao i Rudolfovi sinovi E. je u suradnji s moćnim rođacima grofovima Celjskim vjerno zastupao prava kralja Žigmunda u Hrvatskoj. Kad je 1397 postao zagrebačkim biskupom, Žigmund je 1398 na njegovu molbu zauviek darovao tvrdi Medved, negdašnji posjed zagrebačke crkve, sa svim pripadnostima njegovim nećacima Petermannu i Hermannu. Prosvjed zagrebačkoga kaptola nije imao uspjeha, i E. je kao skrbnik svojih nećaka, koji su se po gradu i prozvali »de Medwe(war)«, izprva sam gospodario Medvedom. G. 1401 Žigmund ga obdari posjedima u Zaladskoj županiji, a još iste godine, kad su ugarski velikaši zatočili kralja u gradu Siklósu, E. ga je ondje sa svim obzirom nadzirao i zatim s pomoću vojske održao kraljevinu Slavoniju u vjernosti prema Žigmundu. G. 1402 izaberu ga neka slavonska gospoda banom uz priora vranskog Emerika Bubeka (totius Sclavoniae constitutus a regnicolis banus), te je on sa svojim drugom nastojao da protiv Ladislava Napuljskog i bosanskoga kralja Ostoje sačuva Žigmundu primorske gradove, naročito Dubrovnik i Split, koje je osobno zakleo na vjernost. Kao Žigmundovu privrženiku papa mu u probitku kralja Ladislava 1403 oduzme zagrebačku biskupiju i imenuje ga naslovnim biskupom. E. se, međutim, već 1404 vrati u Zagreb, a uz to je bio i vrhovni kancelar na Žigmundovu dvoru, koju je čast zadržao i kao varadinski (1406—10) i zatim po drugi put (1410—19) zagrebački biskup do svoje smrti. U doba česte odsutnosti Žigmundove E. je štaviše zastupao samoga kralja. U isto je vrieme uvećao medvedgradski posjed svojih nećaka novim tečevinama (uz ostalo 1416 i Samoborom). Rod Albena ima tada značajnu ulogu u Hrvatskoj: od šestero Rudolfovih sinova Petermann i Ivan (II.) su hrvatsko-dalmatinski banovi (prvi 1412—13, drugi 1414—19), a cistercit Ivan (I.) biskup pečujski (1410—21). Poslije E-ove smrti potonji je nasliedio svoga strica u časti vrhovnoga kancelara kraljeva i biskupa zagrebačkoga (1421—33). Nazivao se vječitim gospodarom Medvedgrada (castri Medve perpetuus dominus), kojim je kao kapetan upravljao najmlađi brat Rudolf. Biskup Ivan primio je od kralja u zakup pola Zagreba s nekim varoškim selima i Kalnikom, a zajedno s bratom prisvojio i druga sela, koja je 1424 darovao zagrebačkoj crkvi za dušu E-a i bana Ivana. Veći dio biskupovih imanja s Medvedgradom baštinio je brat Rudolf, koji uskoro zatim (najkasnije 1436) proda grad u ime svoje i svoga sina Leonarda grofovima Celjskim.

LIT.: B. Kercselich, Historiarum cathedralis ecclesiae zagrabiensis partis primae Tomus I, Zagreb 1770; I. Kukuljević, Događaji Medvedgrada s obrisom, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku III, Zagreb 1854; V. Klaić, Povjest Hrvata II, 1—2, Zagreb 1900 i 1901; M. Wertner, Alben (Egy czimerrajzzal), Turul 27, Budimpešta 1910; J. Buturac, Zagrebački biskupi i nadbiskupi 1094—1944, Razprave i spomenici iz hrvatske kulturne poviesti I, Zagreb 1944.J. Š-k.