ABLATIV (lat. ablativus od glagola auferre »odnijeti«) označuje u indoevropskoj morfologiji imenice padež, koji znači polaznu točku i odgovara na pitanje odakle. Bio je okarakteriziran dočetkom -d u singularu i izgubio se u grčkom, u balto-slavenskim jezicima i u germanskom, a u latinskom spojio se s instrumentalom i lokativom. Zbog toga je latinski ablativ dobio mnogostruko značenje: odjeljivanje, uzrok, sredstvo, ograničenje, način, društvo, mjeru, upoređenje, obilje, mjesto, vrijeme, svojstvo i cijenu. Za latinsku je sintaksu značajna konstrukcija ablativus absolutus, gdje stoji u ablativu imenica s participom ili pridjevom predikativnog značenja. Ova konstrukcija izriče adverbijalnu dopunu glagola i stoji bez ikakve veze s rečenicom, u kojoj se nalazi. Primjer: Duobus litigantibus tertius gaudet »Dok se dvojica svađaju, treći se veseli«. Mnogi adverbi potječu od ablativa. Primjer: lat. bene, facillime (nastalo od facillumed) i t. d.

LIT.: K. Brugmann, Kurze vergleichende Grammatik der indo-germ. Sprachen, Strassburg 1902—4, §§ 463, 502, 576; A. Meillet, Introduction à l’étude comparative des langues indo-européennes, 6. izd., Pariz 1934.