ĐURĐEVIĆI, dubrovačka vlasteoska porodica, koja se u latinskim izvorima zove Georgii, de Georgiis i sl., u talijanskima Giorgi, a u hrvatskim izvorima uz Giorgi, Gjorgi (čit. Džordži) i Žurgović (prema Žurg = Juraj), a poslije 16. st. Đurđević (odatle kod Kavanjina Jurjević). Književnike iz ove porodice (Ignjata, Stijepu, Brnju, Šiška) počeli su književni povjestničari u 19. st., u doba hrvatskog preporoda, nazivati samovoljno Đorđić, pa se to ime održalo u književnosti sve do 20. st. Neki su naprotiv u 19. st. stare Đ-e počeli nazivati Đurkovićima. — Porodica se u Dubrovniku spominje već od 13. st., a izumrla je 1897 odnosno 1902. Niko, nezakoniti sin Brnje Dživova, rođen početkom 17. st., začetnik je pučke loze Đ-a (odatle ime Giorgi-Bernardo odn. Giorgetti). Ali nakon potresa 1667 primljen je uz ostale pučane u broj vlastele Nikov sin Brnja, otac pjesnika Ignjata, i to 1670. — G. 1855 dobio je Nikola, sin Mihajlov, austrijsko grofovstvo.V. Š.

1. Brnja, * Dubrovnik nepoznate godine, † Dubrovnik 1687, u mladosti isusovac, zatim svjetovni svećenik, kanonik i arciđakon dubrovački. Izvori govore, da je ostavio u rukopisu različne spomenike o dubrovačkoj katedrali, život nadbiskupa Franje Perotta, poslanice opatu Stjepanu Gradiću i zbirku hrvatskih poslovica. Tiskan mu je jedino latinski epigram J. Palmotiću u Kristiadi (1670). Za nas bi bila najzanimljivija njegova zbirka poslovica, koja bi — nakon slične zbirke St. Beneše — bila najstarija zbirka hrvatskih poslovica, ali se ona u 19. st. izgubila (ako se ne krije u dubrovačkom rukopisu iz 1697 ili u zagrebačkom iz početka 18. st., što ih je objelodanio Đ. Daničić 1871). Osim toga Brnja je osobito zaslužan za dovršenje dubrovačke katedrale, a ostavio joj je i liepu zbirku od 16 slika talijanskih majstora.

LIT.: S. Dolci, Fasti litterario-Ragusini, Mletci 1767; Đ. Daničić, Poslovice, Zagreb 1871; P. Kolendić, Biografska dela Ignjata Đ-a, Zbornik za istor., jezik i knjiž. II, sv. 7, Beograd 1935; A. Liepopili, u Rešetarovu zborniku str. 139; Isti, Dubrovačka katedrala i njezine slike, Dubrovnik 1930.V. Š.

2. Ignjat, * Dubrovnik 13. II. 1675, † Dubrovnik 22. I. 1737, hrvatski pjesnik. Svršivši isusovačku gimnaziju ušao je Đ. poput ostalih dubrovačkih plemića u državnu službu, najprije kao kapetan tvrđave Lovrienac, zatim kao jednogodišnji knez na Šipanu pa opet kao kapetan na Lovriencu. Podkraj 1697 kreće najednom u Rim, gdje početkom 1698 stupa u isusovački red. Poslije dvogodišnjeg noviciata i trogodišnjeg tečaja filozofije provodi dvie godine kao učitelj u različitim kolegijima svoga reda u Italiji, ali početkom 1705 ostavlja isusovački red i prelazi 1706 među benediktince u samostanu sv. Jakova kraj Dubrovnika. Došavši zbog nekih pitanja svoga reda u sukob sa senatom mora 1710 ponovno ostaviti Dubrovnik i poći u progonstvo u Italiju, gdje se zadržava najprije u Rimu i različitim mjestima južne Italije, a na kraju kao profesor (lector) u benediktinskom samostanu u Napulju. Kad mu je senat ukinuo progonstvo, vraća se opet u samostan sv. Jakova, gdje doskora postaje opatom. G. 1725—1728 on je opat na Mljetu. G. 1728—1731 boravi po treći put u Italiji, u samostanu sv. Justine u Padovi, odakle nadzire tiskanje svojih knjiga u Mletcima. Posljednje je godine života, kako se čini, proživio neprekidno u Sv. Jakovu. Umro je naglo, od kapi.

Đ. je počeo pisati vrlo mlad; već prije odlazka u red on je napisao najveći dio svoje ljubavne lirike, u kojoj prevladava ton sečentističke senzualne erotike, slavljenje tjelesnih ženskih draži i rafiniranog ljubavnog uživanja (Ljubica sramežljiva) s mladenačkim umovanjima o ženama potaknutim vjerojatno i čitanjem Ovidija. Uz ljubavne pjesme prislanjaju se druge vrste: pjesni pirne ili začinke, zatim idilične pastirske sličice s pozivanjem na ljubav i popievke u narodnom tonu, što u desetercu, što u drugim narodnim ritmovima. U svoj toj lirici ima lakoće, dopadljivosti i mjestimične dražesti (Gospoji na daleko, Zgoda ljuvena), ali bez dublje osjećajnosti i snažnijeg pjesničkog poleta. Đ. je bio i vrstan latinski stihotvorac (Poetici lusus), samo što je od tih stihova još uviek najveći dio u rukopisu. Isti duh senzualne erotike, koji vlada u Đ-oj ljubavnoj lirici, vlada i u njegovih devet Egloga aliti razgovora pastierskih, od kojih jedna nije ništa drugo nego dialogizirana Katulova pjesma o poljubcima, dok se u drugoj, u kojoj se dva pastira nadpievaju, sam poziva na Vergilija. Od šaljivih su mu pjesama najuspjelije Suze Marunkove napisane već u zrelijim godinama (1724). To je monolog zaljubljenog mljetskog seljaka, koji na smiešan način i u svojem narječju uzdiše za nemilostnom Pavicom poput Derviša Stijepa Đ-a i sličnih zaljubljenika kod talijanskih pjesnika. Naprotiv sadržava devet pjesničkih pripoviedaka u raznovrstnim stihovima, što ih je povezao pod nadpisom Razlike zgode nesrećne ljubavi, same poviesti ljubavi s tragičnim svršetkom. Neke su od njih samo slobodno prerađene poznate priče; tako je u jednoj slobodno prepričana poviest Pirama i Tizbe, a u drugoj epizoda o Izabeli iz Ariostova Biesnog Orlanda, iz kojega je Đ. još u mladosti preveo epizodu o kralju Astolfu i vitezu Giocondu, što izkušavaju svoje žene (Pripovies izvađena iz Ariosta).

Kao i drugi pjesnici njegova vremena njegovao je Đ. i duhovno pjesničtvo, ali su te njegove Pjesni bogoljubne i djeloispravne (moralne) bez ličnog izraza. Glavno su njegovo djelo religioznog nadahnuća Uzdasi Mandaliene pokornice napisani već negdje između 1710 i 1720, iako su tiskani istom 1728. Spjev se u prvoj, kraćoj redakciji sastojao samo od dva diela, ali ga je Đ. kasnije proširio na osam »uzdisanja.« Tu je Đ. na vrhuncu svojih izraznih mogućnosti, nadkriljujući bujnošću barokne retorike i zvučnošću stihova sve svoje predhodnike, ali i ovdje izvanjska blistavost ne može da prikrije mlakost nadahnuća. U tom se spjevu više nego u ijednom drugom u hrvatskoj književnosti odrazio dekadentni sečentizam, koji je tada upravo bio na izmaku. Zanimljiv je Đ-ev predgovor, u kojem se brani od prigovora nepoznatih kritika, da Mandaliena ne plače naravno i da odviše urešeno boluje, u čemu je kraj sve loše formulacije bilo vjerojatno i nešto od reakcije protiv sečentizma, koja se tada već i kod nas javljala. Prvo pjevanje Mandaliene preveo je sam pjesnik i na latinski (Magdalidos Illyricae liber primus). Đ. je već u mladosti bio počeo prepjevavati i psalme. Kasnije se, već u zrelim godinama, dao još ozbiljnije na taj posao i do 1719 dovršio prepjev čitava psaltira, premda ga je, zajedno s uvodom i komentarom, izdao istom deset godina kasnije (Saltier slovinski, Mletci 1729), ne dugo iza slična djela Vitaljićeva. Poduzeo je taj posao, kako veli u predgovoru, jer su naši dotadašnji prevodioci psalama bili »malosrećni«, ali se ne može kazati, da je u onim psalmima, koje su prepjevavali i on i Gundulić, nadkrilio svoga predhodnika, a ni različiti metrički oblici, u kojima je želio »uzmnožit slovinsko pjesničtvo noviem uredbam od pripievanja«, nisu njegovim psalmima dali većeg poleta. Od Đ-a nam je ostao i početak drame Judite, iz kojega se vidi, da je drama bila zamišljena u stilu svjetovnih melodrama 17. stoljeća.

U svojim se zrelim godinama Đ. sve više priklanjao znanstvenom radu, u prvom redu proučavanju poviesti. Pisao je ta učena djela latinski, dok je hrvatskom prozom napisao kratak Život kralja Davida pred Saltierom i obširni Život sv. Benedikta (Dubrovnik 1784), čisto hagiografski spis. S prvim znanstvenim djelom nije imao sreće dokazujući uzaludno, da je sv. Pavao doživio brodolom kod našeg Mljeta, a ne kod Malte (D. Paulus apostolus in mari, quod nunc Venetus Sinus dicitur, naufragus et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes, Mletci 1730). Spis je izazvao i više polemika u stranom svietu. No najvažnije je Đ-evo djelo imala biti Poviest Ilirije ili Ilirske starine (Antiquitates Illyricae), na kojem je radio do smrti, ali ga nije dospio završiti, već ga je ostavio u rukopisu, još uviek neizdanom. Prema poznatim izvadcima može se zaključiti, da je Đ. u njem ostao vjeran našim predajama, prema kojima su ne samo stari Iliri, nego i Goti i drugi narodi iz vremena seobe naroda bili Slaveni. Đ-evim će se rukopisima mnogo služiti kasniji naši pisci, osobito F. M. Appendini. Đ. se mnogo zanimao i za život i rad starijih dubrovačkih pisaca kupeći savjestno podatke, do kojih je mogao doći. Plod su toga zanimanja list dubrovačkom svećeniku Rafu Miličiću s bilježkama o šestdesetak dubrovačkih književnika, obširniji rukopisni zbornik Vitae illustrium Rhacusinorum (ili Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum) i latinski list Marinu Zlatariću u predgovoru Saltiera s podatcima, koje je našao za boravka u Mletcima 1728—1731 o našim književnicima, osobito o D. Zlatariću. U Vitae et carmina je osim kraćih ili oduljih životopisa izpisivao kod nekih pjesnika čitave pjesme kao primjer njihova rada, a na kraju je dodao i posebnu glavu s primjerima različitih metričkih oblika naših pjesnika. Jak poticaj za ovaj poviestni i književnopoviestni rad davalo je Đ-u njegovo vrlo živahno rodoljublje, koje je izticao u mnogo prilika, navlastito u predgovoru Mandaliene i u predgovoru latinskog prievoda toga spjeva, gdje poput Zoranića i Barakovića kori mnoge naše ljude, što pišu tuđim jezicima ne misleći, da su u njima uviek hospites in alieno. I u latinskoj pjesmi In Grillum Dalmatam Italizantem ruga se Dalmatincu, koji hoće da bude Talijan.

Đ. je u mnogočem sličan svomu starijem suvremeniku Vitezoviću, osobito po svojem rodoljublju te po zanimanju za jezik i pravopis (o kojem govori u predgovoru Mandaliene i u dopisivanju s Đurom Matijaševićem), za metriku, narodnu starinu i kulturnu prošlost. Obojica su u tom predhodnici osamnaestog stoljeća, u kojem će to zanimanje ostati budno, a pojedini će pisci u tom pogledu ići tragovima jednog i drugog. Glavna je razlika između njih u tom, što je Đ. bio više kabinetski radnik živeći i radeći u maloj, samom sobom zadovoljnoj republici, dok je Vitezović svoj rad povezivao sa suvremenim političkim zbivanjem gledajući na obća narodna pitanja svestranije i oštrije te dajući kulturno-političke pobude, koje sve do pokreta 19. st. ne će izgubiti svoje aktualnosti.

LIT.: M. Rešetar, Stari pisci hrv. XXV, 2. knj. (uvod) i tamo upotrebljena lit.; Isti, Dva priloga o Injaciju Đ-u (Đorđiću), Prilozi X, 57; V. Dukat, Vergilije kod Hrvata, Ljetopis HA 44; A. Šimčik, Đorđićeva pjesma, koja je ušla u narod, Rešetarov zbornik, 315; M. Rešetar, Pisma Ignjata Đ-a i dum Đura Matijaševića, Građa XI; M. Deanović, Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana, Rad HA 250; P. Kolendić, Biografska dela Ignjata Đ-a, Zbornik SKA II, 7; S. Matić, Od lažne povelje do »Suza Marunkovih«, Prilozi XI, 154; S. Nazečić, Godina venčanja Đorđićevih roditelja, Prilozi XVII, 123; D. Pavlović, Parodije ljubavne i pastoralne poezije u dubr. knjiž., Godišnjica N. Čupića XLV, Beograd 1936.M. K-l.

3. Pavao, s kraja 16. st., trgovac i borac za slobodu bugarskog naroda. Boraveći kroz godine u iztočnoj Bugarskoj on je od 1580, zajedno s Petrom Sorkočevićem, sustavno radio na ustanku protiv Turaka. Te su pripreme ulazile u široko zasnovanu akciju Svete Stolice, koja je naročito za Klementa VIII. nastojala povezati zajednički vojnički podhvat kršćanskih država s obćim ustankom kršćanskih naroda pod Turcima. Kršćanska ofenziva, koja je 1593 započela pod zidinama Siska, potakla je 1594 vojvode u Erdelju, Vlaškoj i Moldavskoj, da vrhovnu vlast sultanovu zamiene carskom, a u isto su vrieme počeli izbijati i mjestni pokreti među Arbanasima i Srbima. Kad su 1595 kršćanske vojske doprle do Dunava, Đ. je obširnim izvještajem uspio potaći erdeljskog vojvodu Žigmunda Báthoryja, da uz njegovu suradnju nastoji osloboditi i Bugare. Dok su se savezničke čete sve više zalietale na bugarsko zemljište, Đ. doista digne Bugare u Varni, Provadu i Šumenu, a Sorkočević to učini u Ruščuku i Trnovu, koji je grad, na čelu s arhiepiskopom Dionizijem i tek izklicanim carem Šišmanom (III.), postao pravim središtem pokreta. Slabost protivnika i nedostatno naoružanje ustaša omogući velikom veziru Sinan-paši, da još ljeti 1595 uguši ustanak. Đ. nije tom prilikom postradao; 1597 on se s Todrom Balinom, iztaknutim borcem u ustanku, nalazi u Pragu, gdje na carskom dvoru uzalud moli pomoć za bugarski narod. Daljnji tok njegova života nije još objašnjen kao ni razdoblje prije ustanka od 1595, jedinoga velikog ustanka Bugara protiv turske vlasti prije oslobodilačkih borba u 19. stoljeću.

LIT.: V. Makušev, Bolgarija pod tureckim vladyčestvom v XV. i XVI. vĕkah, Žurnal min. nar. prosveščenija 163; M. Drinov u Periodičesko Spisanie I, 44 i 59; K. Jireček, Dějiny národa bulharského, Prag 1876; F. Hýbl, Dĕjiny národa bulharského I, Prag 1939.J. Š-k.

4. Stijepo (Giman), * Dubrovnik 1579, † Dubrovnik 1632, hrvatski pjesnik. Rođen u vlasteoskoj porodici proveo je S. Đ. dosta pustopašnu mladost podsjećajući donekle nekim svojim izgredima, zbog kojih je bio više puta kažnjavan, na Šiška Menčetića Vlahovića. Kad mu se brat upleo u akciju vojvoda od Savoje i Mantove oko podizanja ustanka protiv Turaka na Balkanu, morao je i on u četirigodišnje progonstvo, koje je nastupio 1612 odlazkom u Napulj. Poslije povratka u Dubrovnik smirio se pomalo obnašajući kasnije različite državne službe. Od njegove mladenačke ljubavne lirike sačuvale su se samo četiri pjesme, ali je i to dovoljno, da se opazi udaljivanje od čistog petrarkizma i prevladavanje senzualnog tona lirike sedamnaestog stoljeća, koji će se odprilike u isto doba ili malo zatim osjetiti u lirici njegova tri godine mlađeg suvremenika Dživa Bunića Vučića. Da je Đ. poznavao Giambattistu Marina, dokazuje prievod jedne njegove pjesme, prvi u hrvatskoj književnosti. No Đ. je već za stare Dubrovčane bio u prvome redu pjesnik Derviša, šaljivog monologa, u kojem stari i smiešni derviš uzalud uzdiše za nemilom »gospojom«. Ta je vrsta šaljivih pjesama već odavno postojala u Italiji, još od vremena Lorenza de’ Medicija i Luigija Pulcija, a i tok je takvih pjesama s molbama za ljubav, nuđenjem darova i na kraju odvraćanjem od hladne drage bio već ustaljen, ali je Đ-u pošlo za rukom da i u tom konvencionalnom okviru stvori živahan lik starog »deda« derviša s njegovim originalnim načinom izražavanja i upletanjem turskih rieči, što cieloj pjesmi daje poseban lokalni kolorit, iako se ona u cjelini ne izdiže iznad veselog i zabavnog. U svojih Sedam psalama pokornieh kralja Davida, koje je 1686 izdao u Padovi Petar Bogašinović, poduzeo je Đ. isti posao kao i njegov suvremenik Gundulić, ali se može kazati, da neki njegovi psalmi ne zaostaju za Gundulićevima.

LIT.: D. Pavlović, S. Đ., Glas SKA 164-II-84; M. Rešetar, Slavia XIV, 248.M. K-l.

5. Šiško, * Dubrovnik, živio oko 1500. O njemu se znade da se bavio latinskim pjesničtvom kao i filozofijom i teologijom; na hrvatskom i talijanskom jeziku napisao je prozne sastavke o pokornim psalmima, koji su bili tiskani istom 1611 u Rimu pod naslovom Molitve pokorne odnosno Orazioni d’un penitente contrito. Ovo djelo, koje bi predstavljalo najstariju dubrovačku prozu, nije očuvano.

LIT.: I. Đurđević u Pismu Radu Miličiću, izd. P. Kolendić u Zborniku za istor., jezik i knjiž. II, sv. 7, SKA, Beograd 1935; L. Dolci, Fasti litterario-Ragusini, Mletci 1767.V. Š.