ĐURĐEVIĆ, 1. Augustin (Mustapić Antun), * Dubrovnik 2. VIII. 1818, † Dubrovnik 7. VIII. 1874, dominikanac i pisac. Gimnaziju učio u Dubrovniku, a filozofiju i teologiju u Dubrovniku, Šibeniku, Splitu i Zadru. U dominikanskom redu obnašao je različite časti. Napisao je: Cenni biografico-letterarii dei personaggi più illustri della Congregazione Ragusina di S. Domenico dall’ anno 1750 in poi (Split 1867), što je imao biti nastavak Crievićevih radova o prošlosti dubrovačkih dominikanaca, zatim Život sv. Dominika Guzmana (Dubrovnik 1876) i Devetnicu na čast sv. Dominiku (1869), a nešto je djela ostavio i u rukopisu.U.

2. Bartol, poznat u stranom svietu pod imenom Georgievicz, * Mala Mlaka (kod Odre) 1506, † Rim 1566, latinski pisac o Turskoj, Turcima i Palestini. Pripadao je hrvatskom plemićkom rodu. Njegovi se predci i suvremeni rođaci spominju, počevši već od 14. stoljeća, kao vlastnici istoimenoga posjeda (Đurđevići) u gorskom arhiđakonatu kotara Berkiševina županije zagrebačke. Bio je, ne zna se pod kojim okolnostima, štićenik ostrogonskog nadbiskupa Ladislava Szalkaya, kojega naziva svojim dobročiniteljem, a koji ga je dao i školovati. Zgodimice spominje Đ. svoje znanje latinskog jezika i poznavanje starih klasika. Govorio je hrvatskim, madžarskim kao i kasnije naučenim grčkim, turskim, arapskim i hebrejskim jezikom. G. 1526 nalazio se u pratnji nadbiskupa u bitki kod Mohača, gdje je nadbiskup poginuo, a Đ. bio zasužnjen i odveden u Tursku, dok je njegovo imanje neprijatelj opustošio. Bio je trinaest godina kao sužanj kod mnogih gospodara diljem turskog carstva u Evropi i Maloj Azji kao sluga, poljodjelac, pastir, konjušar i vojnik. Oko 1539, na povratku iz perzijskog rata, pošlo mu je za rukom spasiti se iz Armenije biegom. Boravio je potom u Damasku kao učitelj grčkog jezika, a iza toga dođe u Jeruzalem, gdje nađe utočište u franjevačkom samostanu na brdu Sionu. Napokon na slobodi, pošao je, da izvrši zavjet, na dohočašće u španjolsko svetište Santiago de Compostela, a u daljem je nizu godina propješačio kao jeruzalemski poklonik (»peregrinus Hierosolymitanus«) dobar dio Evrope odjeven hodočastničkom haljom, pobuđujući pričanjem i izdavanjem knjiga o svojim doživljajima u Turskoj i opisima Svete Zemlje sveobće zanimanje i saučešće. Bilo je to u vrieme cara Sulejmana, kad je strah pred Turcima, gotovo kao nikad prije, vladao svekolikim kršćanstvom. Za svog boravka u Nizozemskoj izdao je u Antwerpenu knjižicu o običajima Turaka De Turcorum moribus epitome (1544). Iste godine izađe ondje opis sudbine i patnja kršćanskih zarobljenika i pučanstva Turčinu podloženih zemalja: De afflictione tam captivorum quam etiam sub Turcae tributo viventium Christianorum, u kojemu je kao ogled hrvatskog jezika priobćio najčešće rieči, razgovore i molitve, dodavši bilježku o međusobnoj srodnosti slavenskih jezika te iztičući, da je hrvatski jezik dobro poznat i razširen u Turskoj, gdje se i sam car Sulejman na svom dvoru njime služi i vrlo ga cieni. Ovi primjeri hrvatskog jezika, koje su kasnije drugi pisci prenieli u svoja djela, sastavljeni su u štokavsko-ikavskom narječju Bosne i Dalmacije, a proučili su ih s filoložkog gledišta V. Jagić i Baudouin de Courtenay. U cielosti ili dielom uvršteni su ti primjeri i u druge njegove knjige. U manjem obsegu imade i ulomaka iz madžarskog, turskog i perzijskog jezika. Nadalje spadaju među najranija izdanja za njegovu biografiju važna djela: De ritibus et differentiis Graecorum et Armeniorum (1544), njegov poziv vladarima i narodima na složan zajednički odpor Epistola exhortatoria contra infideles (1545) te proricanje propasti Turske Prognoma sive praesagium Mehemenatorum (De christianorum cladibus et calamitatibus) (1545). Od kasnijih se izdanja napose iztiče njegov talijanski opis Svete Zemlje: Specchio della peregrinazione delli più notabili luoghi della Terra Santa, Barthol. Georgievicz de Croacia autore (Rim 1554 i 1556). Ovo djelo, priručni vodič za putovanje iz Mletaka u Palestinu, sadržava uz spomen mjesta, kojima se prolazi, zgodne savjete i objašnjavanja svega onoga, što je putniku bilo potrebno znati. Uzto je opisana topografija Palestine i priložen zemljovid, a na kraju je praktični rječnik talijansko-arapsko-hebrejsko-kaldejski. Sva su ova i neka druga sitnija djela često nanovo pretiskana, a izlazila su s proračunanom namjerom njihovih izdavača pod višeput izmienjenim naslovima s raznolično razpoređenim sadržajem. Njihov dosad poznati ukupni broj premašuje stotinu što izvornih latinskih izdanja, što prievoda po redu izlaženja na jezicima holandezkom, francuzkom, njemačkom, poljskom, talijanskom, češkom i englezkom. Knjigu De Turcorum moribus preveo je na hrvatski Ivo Badrov (Zagreb 1922). Svoje knjige posvećivao je Đ. raznim iztaknutim i uglednim osobama, koje su mu bile od pomoći. Među ovima nalažahu se car Karlo V., nadvojvoda austrijski Maksimilian, poljski kralj Sigismund, dva kardinala te drugi crkveni i svjetovni dostojanstvenici. U Njemačkoj posjetio je Martina Luthera i Melanchtona, koji mu izdadoše laskavo preporučeno pismo (1544). Duže je vremena boravio u Poljskoj, gdje je bio osobito liepo primljen i čašćen, a njegov na poljski preveden književni rad vrlo su cienili kao prve viesti o Turskoj tamo tiskane na narodnom jeziku, kojima se poslužiše mnogi kasniji poljski pisci jednakoga smjera. Prije toga bijaše posjetio svoj zavičaj. Na proputovanju desio se u Velikom Varadinu, gdje je održao javnu razpravu s tamošnjim turskim dervišem. Hvalio se, da se on jedini, iako svjetovnjak, odazvao pozivu Turčina i s njime se upustio u razpravljanje pitanjâ, koja se tiču kršćanske i muhamedanske vjere. U kojoj mu se slici tada uistinu prikazao međusobni odnos, izraženo je u satiričnoj naslovnoj slici knjige Deploratis Cladis Christianorum (1552): turski car sjedeći na priestolju prima svoje vazale, dok su oko njega poredane slike trinaest evropskih vladara, rimskog cara i kralja pape, francuzkog, poljskog, španjolskog i englezkog kralja te drugih. Na dnu slike vidi se povorka kršćanskog robija u verigama i prizori mučenja uhvaćenih bjegunaca.

Lik se Đ-a značajno odrazuje u njegovoj sudbini i načinu, kako se prikazivao širokoj javnosti. Postavši književnikom tek stjecajem prilika, njegovi su nekićeni i prostodušni opisi vjerno ogledalo njegova uzbuđena vieka. Djela mu se iztiču više uvjerljivošću nego dubinom misli. U književnom pogledu zaostaje daleko za brojnim svojim predhodnicima, koji su u zanosnoj dikciji uznastojali u pjesmi i prozi probuditi nesložnu Evropu na zajednički snažan odpor protiv turske najezde, ali ih je on neposrednošću svojih doživljaja nadmašio. Jak dojam, što ga je proizveo kod svojih suvremenika, bio je uvjetovan i sveopćim grozničavim stanjem onih vremena. Još na izmaku 17. st. izlaze neke njegove knjige u novom izdanju.

LIT.: Č. Mijatović, Bartolomije Georgijević, Hrvat, pisac 16. vieka, Rad 44, Zagreb 1878; Baudouin de Courtenay, Das Slavische in den Werken des B. Georgievicz, AslPh X, Berlin 1888; V. Jagić, Istorija slavjanskoj filologii, Petrograd 1910; V. Klaić, Prilozi za životopis B. Georgijevića (Đurđevića), Vjesnik hrv. drž. arhiva XIII, 1911; F. Kidrič, Barth. Gjorgjević, Beč 1920.M. B-r.

3. Stamenko, * Krnjevo 6. XI. 1888, srbski kipar. Već kao mladić, a poslije radnik u Beogradu bio je zapažen sa svojim nadarenim pokušajima kiparskih radova. Uči u Beogradu (umjetničku školu), Pragu i Parizu. G. 1924 priredio je prvu svoju samostalnu izložbu.

Od većih radova poznatiji su mu spomenici Treći poziv i Karađorđe. Kao portretist iztaknuo se dobrom karakterizacijom (Kralj Petar, Kneginja Ljubica, Nikola Pašić i dr.).V. M.

4. Vasa, * Osiek 20. IV. 1841, † Beč 26. XII. 1915, srbski političar. Gimnaziju je pohađao u Osieku, pravne nauke dovršio u Pešti kao pitomac Tekelianuma. Neko je doba bio profesor na gimnaziji u Novom Sadu, zatim postade odvjetničkim kandidatom, odvjetnikom i javnim bilježnikom u Osieku. Bio je biran poslanikom u srbsko-narodno-crkveni sabor i u njemu surađivao na crkveno-narodnim uredbama. G. 1878 bi izabran u hrvatski sabor kao član srbske skupine narodne stranke; od 1897 do 1906 bio je predsjednik sabora. Povodom razsula narodne stranke povukao se iz javnog života.