ĐURĐEVAC, trgovište u gornjoj Podravini, 9 km od Drave i željeznička postaja na pruzi Koprivnica—Virovitica; broji 6.226 stan. (1931). Sjedište je kotarske oblasti, kotarskog suda, obćinskog poglavarstva i šumske uprave imovne obćine đurđevačke. Katolička župa spominje se 1334, a po zaštitniku župe dobilo je naselje ime. Ima građansku školu, stručnu produžnu školu i dispanzer za trahom. U Đ-u su parni mlin, pilana, električna centrala i lozni razsadnik. — Okolina Đ-a bila je naseljena već u predpoviestno doba, a ima nalaza i iz rimskog vremena. Sredinom 12. st. odvojen je Đ. od Prodavića (Virje), te ga je dobio ban Borić, koji ga je poklonio templarima. U 14. st. stekao ga je Stjepan, sin bana Mikca Prodavića, a kasnije je više puta mienjao vlastnike. Neko su ga vrieme držali celjski grofovi, koji su ga založili Talovcima. Iza toga uze grad Jan Vitovec te ga 1477 dade Ernuštu Čakovačkom. Iz tog vremena potječe grb pečujskog biskupa Sigismunda, izklesan u kamenu, a danas se čuva u zagrebačkom arheoložkom muzeju. U doba Vojne Krajine dobila je po Đ-u ime đurđevačka krajiška pukovnija. Đurđevački je grad podignut u ravnici, a bio je branjen zidovima i vodom. Preudešen je za školu, a samo komad gotičkog rebra upućuje na vrieme postanka grada.

Đurđevački Konaci zovu se okolna naselja (Grkina, Hladna Voda i Severovci) s ukupno 600 stan. (1931). Nalaze se u poplavnom i podvodnom području Drave, koje je prvotno bilo prikladno samo za pašu stoke.

LIT.: J. Ćuk, Podravina od Bednje do Vočinke, Vjesnik zem. arhiva, Zagreb 1916; Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb 1920.Z. D-i.

Naselje. Đ. je rano naselje, zapisano već sredinom 13. st., a svakako je postojalo i koje stoljeće prije toga. Razvilo se na obrađivanom od starine tlu, u gustom stanovničtvu, koje je nastanilo plodno zemljište u ravnini između Drave i Bilogore. Tu su nizke zemlje ostale pod šumom, a visoke su grede, kojih u tom kraju ima obilno, već rano prešle u ratarsko tlo, podesno za svakovrstnu obradu. Upravo zemljište, na kojem su nastali Đ. i njegovo susjedno naselje, jedno je od najplodnijih u tom dielu Podravine cienjeno već u 11. i 12. st. zbog bogatih prihoda. Ono je u upravnom ustrojavanju toga kraja pripalo pod župu Komarničku, koja je obuhvatala područje s obiju strana Bila. Kao i drugdje u Hrvata stanovničtvo se komarničko sastojalo ili od povlaštenih, kasnije oplemenjenih gradokmetova, koji su držali posjede, slobodne od većeg diela obveza prema župskom gradu, ili od kmetova (castrenses), koji su obrađivali zemlje župskoga grada, plaćali sve župske poreze i udovoljavali svim obvezama grada. Zemljama kmetova mogao je kralj slobodno razpolagati i po volji ih poklanjati. I Đ. s okolinom, uglavnom prema Dravi, bio je takav kmetski posjed, iako su oko njega, osobito prema Bilu, ležala sva gradokmetska, kasnije plemićka naselja. U župskoj komarničkoj ustrojbi upravo je đurđevačko plodno zemljište bilo određeno da u tom dielu župe svojim obilnim prihodima prinosi mnogobrojnim potrebama župskoga grada. U njegovu susjedstvu takvi su kmetski posjedi bili i Podgrađe, Sušica, Proda Ves, Pavlanci, Molve, Središće, Prikraj, Gornji Grabrovnik, Cerovec, Hotva, Luka i Županci. Svi su oni ležali u prvoj blizini čineći s Đ-em cjelinu velikoga kmetskog područja, koje je zauzimalo uglavnom zemljište današnjih mjesta Đ-a i Molva i veće ili manje dielove Novoga Grada, Virja, Ferdinandovca, Kalinovca i Sesveta. Toj cjelini kmetskog naselja župskoga grada bilo je izprva središte u mjestu, koje je zapisivano najčešće u obliku »Prodauiz« ili »Prodauez«, što je valjada u hrvatskom glasilo Proda Ves. Inače je to mjesto u naših povjestničara poznato pod imenom »Prodavić«. Ono se nahodilo na zemljištu između današnjih mjesta Virja, Molva i Đ-a, a najbliže prvom od njih, upravo u sredini navedene cjeline. Ona je po njemu i nosila ime »Prodauiz«. Istom kasnije, u 14. st., središte je toga velikoga kmetskog posjeda preneseno u Đ., u kojem je ostalo do dolazka Turaka.

Velika vriednost toga posjeda bila je poznata i na kraljevskom dvoru, koji je već u početku 13. st. počeo njime razpolagati i poklanjati ga zaslužnim ljudima. Tako je posjed češće mienjao gospodare, koji su uglavnom bili veliki posjednici s one strane Drave. U 15. st. držali su ga neko vrieme i Hrvati Talovci. Đ. se počeo naglo razvijati, kad je u 14. st. postao središte spomenutog posjeda. U spomenicima zapisana je crkva sv. Đure u njemu 1270; tada ga zovu »villa s. Georgii«. Već se tada navodi kroza nj cesta. U 14. st. sagrađena je blizu crkve i jaka tvrđava barskoga značaja, koja je znatno unapriedila staro naselje. Ono je ubrzo steklo stupanj trgovišta, koje se odtada razvijalo pod okriljem utvrde svuda naokolo nje. U susjedstvu, na području današnjega Novoga Grada, nalazio se stari župski grad komarnički, izpod kojega se razvilo Podgrađe. Ono ipak nije pokazalo veći napredak, jer se župska ustrojba Komarničana, upravo razdavanjem njenih najboljih zemalja, bila razvrgla već u 13. st. Stoga se novo podgrađe u Đ-u moglo nesmetano dalje razvijati, jer je imalo sve uvjete za to, a uz to je značaj trgovišta stekao i susjedni Prodavić, kojemu je obrtnički stupanj naselje moglo postići kao nekadanje središte područja. Ono je u 15. st. dobilo i utvrdu, koja ipak nije bila tolikog obsega kao đurđevačka. Oko 1430 cielo je to područje imalo, prema tome, dva trgovišta, a oko njih se nanizalo do 60 većih ili manjih kmetskih sela, te je već tada moglo ondje biti do 5000 stanovnika. Osim u Đ-u postojale su tu crkvene župe sv. Martina u Prodaviću, sv. Ivana u Sušici (u prvom susjedstvu Đ-a), Svih svetih u Gornjem Grabrovniku (današnjim Sesvetama), sv. Pavla u Dečama (sadašnjim Pavlancima), Bl. Dj. Marije u Molvama, kojoj je pripadala i kapela u Župancima, selu, koje se nahodilo između Molva, Virja, Đ-a i Sušice, i župa nepoznate posvete u Središću, zapadno od Novoga Grada. Osim toga su župne crkve bile i u Novom Gradu sv. Marije i u Virju (Virovima) sv. Martina, a kapele u Miholjancima sv. Mihajla, sv. Ladislava u Vladislavu i sv. Đure kraj Novoga Grada. Taj broj župa i crkava jasno pokazuje, da je ondješnje stanovničtvo bilo razmjerno gusto već u 12. i 13. st.

Turci su počeli ovamo udarati već oko 1540, ali je prava nevolja nastupila, kad su 1552 osvojili Viroviticu i susjedne podunavske tvrđave. Tada je mnogobrojno naselje s đurđevačkog, virovskog i novogradskog zemljišta prebjeglo na Z u varaždinsku Podravinu ili na drugu stranu Drave. Sav je taj kraj gotovo sasvim opustio. Ostalo je nešto stanovničtva jedino na tlu, koje je moglo ležati pod okriljem tvrđave u Đ-u i utvrde u Prodaviću i Novom Gradu. U tim je mjestima ono dobilo ubrzo sasvim značaj tvrđavnog naselja, u koje su ušli i starosjedioci seljaci i haramije doseljeni u vojničkoj službi iz različitih krajeva sz Hrvatske. Kada je 1578 ustrojena Krajina, u tim je tvrđavama naselje steklo stalan oblik. U Đ-u je naseljeno oko 150 domova haramija, u Prodaviću i Novom Gradu po petdesetak. Osim toga u Đ-u je smješteno i četrdesetak redovitih, na njemački način obučenih, vojnika. Taj se broj posade nije bitno mienjao kroz cielo 17. st., dok su Turci držali Slavoniju.

Do početka 17. st. đurđevačka je posada imala češće posla s ratobornim turskim četnicima. Poslije 1610 nastupilo je u tom kraju mirnije stanje, te je i tvrđavno naselje moglo bolje napredovati u gospodarstvu. Uza sve to ratarsko stanovničtvo nije doprlo u to vrieme dalje od Đ-a. Ono se nastanilo u većoj mjeri u Novom Gradu, oko utvrde u starom Prodaviću, koja se zvala »Beli Turenj«, u selu, koje je nosilo ime »Viri« i »Virje«, i na području starih Molva. Ratarskog naselja došlo je za to vrieme i u sam Đ., gdje je ono popunilo staro seljačko stanovničtvo u dielu izvan tvrđave. To je bilo staro podgrađe, koje su nazivali Varoš, dok je naselje u tvrđavi i njenu području steklo ime Brvce, po svoj prilici prema mostu, kojim se dolazilo na to zemljište. Varoš se nalazio oko stare crkve sv. Đure ponešto udaljen od tvrđave.

Preokret u daljnjem razvitku naselja nastao je ubrzo poslije toga, kako su 1684 Turci izgubili Viroviticu, a do 1691 i ostalu Slavoniju. Tada je nekoliko seobenih struja upravljeno u Podravinu oko Đ-a, od kojih su najjače išle od Varaždina i Koprivnice, iz Polonja i Zagorja. One su dovele mnogo naroda, koji je osnovao nova sela i od Đ-a i umnožio stanovničtvo u samom Đ-u, Virju, Novom Gradu i Molvama. U novim prilikama na početku 18. st. Đ. je opet postao središte nove upravne ustrojbe, krajiške pukovnije »đurđevačke«. Već oko 1730 imao je on do 270 domova, od kojih oko 190 u Varošu, a ostalo u Brvcima. U isto vrieme naraslo je stanovničtvo u susjednom Virju na oko 350, a u Novom Gradu za 230 kuća. Naselje u Đ-u u narednih dvjesta godina vrlo se uspješno razvijalo. Danas u tom mjestu i njegovim zaselcima ima do 8000 stan., od kojih velik dio potječe od starosjedilaca i prvih kasnijih naseljenika. Osim toga Đurđevčani su u većoj mjeri oko 1700 naseljavali pusto područje prema Virovitici, a u novije su vrieme dali poveći broj naseljenika struji, koja je iz toga diela Podravine nastanjivala j stranu Bilogore. U Đ-u je narječje kajkavsko, iztočnopodravskog značaja.

LIT.: Dipl. zborn. III—XV; F. Rački, Popis župa zagreb. biskup. 1334 i 1501 god., Starine IV (1872); R. Lopašić, Spom. Hrv. Krajine I (1884); Đ. Ćuk, Podravina od Bednje do Vočinke, Vjes. zem. ark., Zagreb 1916; R. Horvat, Hrv. Podravina, Zagreb 1933; J. Teleky, Hunyadiak kora X, Budimpešta 1853.S. P-ć.