ĐORĐEVIĆ, 1. Andra, * Kragujevac 28. III. 1854, † Kragujevac 29. X. 1914, srbski pravnik i političar. G. 1875 svršio je pravo na beogradskoj Velikoj školi, a 1884 postao je na njoj profesor rimskog i zatim građanskog prava. Kao naprednjak izabran je 1893 u Skupštinu, a 1894 bio je ministar pravde i kasnije prosvjete. Na njegov poticaj uzpostavljen je 1894 liberalniji ustav od 1869. Kad je 1897—1900 bio ponovno ministar prosvjete, nastojao je razviti stručno školstvo. G. 1903 bio je umirovljen, ali je još 1905 politički djelovao kao naprednjački poslanik.
BIBL.: Sistem privatnog (građanskog) prava u Kraljevini Srbiji, 2 sv., Beograd 1893 i 1906.U.
2. Đorđe, * Beograd 1867, † Beč 1898, srbski filolog. Svršivši Veliku školu u Beogradu i profesorski izpit te provevši neko vrieme kao nastavnik III. beogradske gimnazije otišao je radi usavršivanja na sveučilište u Beč profesoru Jagiću, gdje je stekao doktorat monografijom Matija Divković, prilog istoriji srpske književnosti XVI. veka (Glas SKA, knj. 52, 1896, i 53, 1898). U njoj je dana dobra analiza Divkovićeva jezika i bibliografski pregled Divkovićevih djela. Radio je i u odboru za izdavanje korespondencije Vuka Karadžića, a pomagao je i Jagiću pri izdanju Bolonjskoga psaltira.
LIT.: V. Jagić, Istorija slavjanskoj filologii (1910), 757.S. I.
3. (Georgijević) Gerasim, * Vidin 1779, † Šabac 29. II. 1839, šabački episkop (od 1831). Obradio je u stihu i prozi suvremene događaje u Srbiji pod naslovom Znameniti događaji novije srbske istorije na kratko u vezanom i prostom slogu (Beograd 1838).U.
5. Jovan, * Senta 13. XI. 1826, † Beograd 9. IV. 1900, srbski povjestničar i javni radnik. Osnovnu školu polazio u rodnome mjestu, gimnaziju u Segedinu, Novom Sadu i Temišvaru. Filozofiju je svršio u Pešti te se upisao u ondješnji medicinski fakultet. Nauka nije dovršio, nego se dao na javni rad. Izticao se već za vrieme bune 1848 i 1849. Vršio je različite službe: bio je sudski činovnik u Lugošu, profesor gimnazije u Novom Sadu, tajnik Matice Srpske u Pešti, suurednik Srpskog Dnevnika u Novom Sadu. Petdesetih i šestdesetih godina prošloga stoljeća bio je među najiztaknutijim srbskim javnim radnicima u Vojvodini utječući na tamošnji politički i kulturni život. Najznačajniji je u prvom razdoblju njegove javne djelatnosti bio njegov rad na kazalištu. G. 1860 počeo je objavljivati članke o kazalištu i dao poticaj za osnivanje Srpskog narodnog pozorišta u Novom Sadu. G. 1867 došao je s novosadskom grupom na gostovanje u Beograd, gdje mu je tom prilikom knez Mihajlo obećao, da će za kazalište sagraditi u Beogradu posebnu zgradu. G. 1868 postao je prvim direktorom Narodnog pozorišta u Beogradu. Kad je ono 1873 zatvoreno, postavljen je Đ. za profesora gimnazije (Šabac, Beograd). Iza toga je vodio upravu srednjih škola (Šabac, Beograd). G. 1888 postao je profesorom obće poviesti na Velikoj školi, gdje je ostao do umirovljenja (1895). G. 1892 bio je neko vrieme ministar prosvjete.
Đ. je u mladosti pisao pjesme. Među ostalim potječe od njega tekst srbske himne (Bože pravde). Za kazalište je preveo više drama (s njemačkoga i madžarskoga). Napisao je niz književnih referata, putopisa, uspomena i t. d. Izdao je u dva svezka Opštu istoriju (1898) i napisao nekoliko poviestnih monografija (o Čučuk-Stani, Dvojici Stamenkovića) te Latinsko-srpski rečnik (1886). Po svojim pogledima bio je nacionalni romantik te je odlučno djelovao na duhovni razvitak svoga nećaka Stevana Sremca.
LIT.: Brankovo Kolo (100).U.
6. Jovan S., * Beograd 10. III. 1908, srbski pravnik i sociolog. Pravni fakultet svršio je u Beogradu i Parizu (doktorska razprava Les rapports entre la notion d’État et la notion des classes sociales, 1933). Od 1935 docent, od 1939 izvanredni profesor državnog i ustavnog prava na sveučilištu u Beogradu. Predaje i sociologiju, sudjeluje pri osnivanju Instituta za sociologiju, kojemu postaje ravnateljem. Bio je jedan od urednika Arhiva za pravne i društvene nauke te Pravne Misli. Bavi se pitanjem političke sociologije, obće sociologije i ustavnog prava; u časopisima piše o družtvenim pojavama evropskih zemalja i USA tražeći njihovo socioložko objašnjenje. Zastupa misao objektivnosti družtvenih nauka. Oslanja se na suvremenu francuzku sociologiju.
BIBL.: Posebne su razprave: Kritika demokracije, 1935; Aktivistička sociologija, 1938; Javno mnenje, 1939; Osnovna pitanja federalne države, 1940.M. B.-S.
7. Pera P., * Kragujevac 1855, † Beograd 1902, srbski filolog i državni savjetnik. Svršio je Veliku školu u Beogradu. Napisao je dvie dobre studije: Prilozi za sintaksu srpskoga jezika (o padežima bez priedloga, u 68. i 69. knj. »Glasnika« Srp. uč. društva, 1889) i O redu reči u srpskom jeziku (Glas SKA, 1898). Drugom je studijom ušao u Akademiju nauka. Svoju marljivost i spremu posvjedočio je radom oko trećega izdanja Rječnika Vuka Karadžića (1898) i napose uzornim kritičnim izdanjem Skupljenih gramatičkih i polemičkih spisa Vuka Stef. Karadžića u 3 knjige (1894, 1894—5, 1896). Osim drugoga napisao je i članak o »kanovačkom« (beogradskom) govoru (AslPh 16). Bio je i dopisni član zagrebačke Akademije.
LIT.: M. Šrepel u Ljetopisu HA 17 (1903); V. Jagić, Istorija slavjanskoj filologii (1910), 756/7.S. I.
8. Tihomir R., * Knjaževac 19. II. 1868, † Beograd 1944, srbski etnolog i kulturni povjestničar. Iza školanja u Aleksincu i Nišu uči u Velikoj školi u Beogradu pa nastavlja u Beču i Münchenu, gdje polučuje doktorat (1902). Nastavnik je u Aleksincu (do 1905), gdje izdaje i vriedan folklorski časopis Karadžić (I.—IV., 1899—1903). G. 1907 postaje docent na sveučilištu u Beogradu. Za prvoga svjetskog rata živi u emigraciji u Londonu, drži predavanja i izdaje propagandno-publicističke spise o Srbiji i Makedoniji kao i stručne etnoložko-publicističke članke. Po povratku bude 1919 imenovan profesorom etnologije na sveučilištu u Beogradu. Tu postaje i član SKA i drugih domaćih i stranih družtava (Slovanský ústav u Pragu, Gypsy-Lore Society u Londonu i dr.) te dopisni član Akademije u Zagrebu (1931). Njegovim nastojanjem uvedena je etnologija kao predmet u srednje škole (1932).
Pored djelatnosti na sveučilištu Đ. skuplja etnografske podatke u narodu i proučava osobito arhivsku građu, no uglavnom je njegov rad književno-znanstveni i popularizatorski. Vrlo su brojni njegovi manji i veći prilozi o narodnim običajima i socialnim uredbama (većina ih je skupljena u djelu Naš narodni život, 10 sv., Beograd 1930—34), dalje o neslavenskom stanovničtvu u Srbiji (osobito Die Zigeuner in Serbien, 2 sv., Budimpešta 1903—06; Kroz naše Rumune, SKG 1906 i dr.), o različnim pojedinostima u narodnom pjesničtvu (osobito u beogradskim Prilozima proučavanju narodne poezije); napokon su mu važni obsežni radovi o kulturnim prilikama, narodnom životu i običajima i dr. za vlade kneza Miloša, za koje je doba jedan od najboljih poznavača (tako u svezcima Srp. etnografskog zbornika XIV., XIX. o nar. običajima, XXXIII. o zanatima i esnafima, XXXVII. o naseljima, nadalje u djelu Iz Srbije kneza Miloša, 2 sv., Beograd 1922—24 i dr.). Od ostaloga značajniji su mu radovi: Zur Einführung in die serbische Folklore, Beč 1902; Macedonia, London 1918 (poslije i srbski i francuzki prievod); Zle oči u južnih Slovena (Srp. etn. zbornik LIII, 1938). Suradnik je i nekih hrvatskih izdanja (Šišićev Zbornik; ZNŽO).M. G-i.
9. Vladan, * Beograd 21. XI. 1844, † Beograd 31. VIII. 1930, srbski liečnik, političar i pisac. Učeći liečničtvo u Beču (do 1869) iztakao se kao jedan od pokretača i glavnih pisaca Ujedinjene srpske omladine. U Beogradu je otvorio kiruržki sanatorij i 1871 postao vojni liečnik, a 1873 osobni liečnik kralja Milana. Odtada se posvetio razgranatoj liečničkoj djelatnosti, ali je bio i književno plodan pišući drame, romane, priče i putopise te izdavajući časopis Otadžbina (1875—92). G. 1887 ušao je u djelatnu politiku kao ministar prosvjete i narodnoga gospodarstva, a zatim prešao u diplomatsku službu (1891 poslanik u Ateni, 1894 u Carigradu). U vrieme diktature kralja Milana preuzeo je 1897 predsjedničtvo vlade i vodstvo vanjskih poslova (»vladanovština«), ali je 1900 prešao u oporbu zbog vjeritbe kralja Aleksandra. Tada se dao na proučavanje novije poviesti, ali kao povjestničar nije pouzdan i nepristran.
BIBL.: Kraj jedne dinastije, 3 sv. (1905), njem. Das Ende der Obrenovitsch, Leipzig 1905; Srpsko-turski rat, 2 sv. (1907); Istorija srpsko-bugarskog rata, 2 sv. (1908); Crna Gora i Austrija u XVIII. v. (1912); Die Albanesen und die Grossmächte, Leipzig 1913; Crna Gora i Rusija (1784—1814), 1914; Crna Gora i Austrija (1814—1894), 1924; Uspomene, 1. sv., 1927; Car Dušan (roman), 3 sv., 1919—20.U.
Đ. je osnivač Srpskoga lekarskog društva (1872) i Srpskog arhiva za celokupno lekarstvo. G. 1876 glavni je pokretač Glavnoga srpskog društva za privatnu pomoć ranjenicima i bolesnicima za vreme rata (zapravo Družtva Crvenoga Križa). Iste godine bio je u tursko-srbskom ratu načelnik saniteta Černajevljeve vojske, za rata 1877—78 načelnik saniteta kod vrhovne komande, a zatim do 1884 načelnik građanskog saniteta. Kao liečnik bio je u prvom redu kirurg i osobitu je pažnju posvetio odgoju kirurga, no bavio se i pučkom medicinom i svima zdravstvenim problemima. Zadnje mu je djelo medicinske prirode Istorija srpskoga vojnoga saniteta (4 sv., 1879—86), koje je uza svu djelomičnu subjektivnost jedno od glavnih izvora za poviest liečničtva u Srbiji kroz treću četvrtinu 19. st. Đ. je stvaratelj ne samo vojnog saniteta, nego i saniteta u Srbiji uobće, a i stvaratelj svega znanstvenog medicinskog rada u Srbiji.
BIBL.: Lymphorrhoe und Lymphangiome, Berlin 1870; Vojnolekarska pisma, Beograd 1872; O kauteriziranju rana uopće i o kauteriziranju razgolićenih vena, Beograd 1872; Narodna medicina u Srba, Novi Sad 1872; Načela vojne higijene, Beograd 1874.L. T.
10. Vladimir, * Brestovac (kot. Zaječar) 19. XI. 1869, † Beograd 22. VI. 1938, srbski melograf i skladatelj. Učio je učiteljsku školu u Aleksincu i u Nišu. Za glasbenika se izobrazio na konzervatoriju u Beču. Službovao je kao učitelj i profesor glasbe u srednjim školama u Beogradu te u glasbenoj školi družtva »Stanković« u Beogradu. Osobito je djelatan kao melograf pa je zapisao (i tiskom izdao) vrlo velik broj srbskih narodnih popjevaka i plesova. Kao skladatelj manje se izticao.
BIBL.: Melografska izdanja: Srpske narodne melodije, sakupio i harmonizirao (za mješoviti ili mužki zbor), 8 sv., Jagodina i Beograd 1904—21; Trideset srpskih igara za violinu, Jagodina 1905; Trente danses serbes (za glasovir), Bordeaux, s. a.; Trentecinq chansons populaires serbes (za glasovir i pjevanje), Bordeaux, s. a.; Narodna pevanka, Beograd 1926; Srpske narodne melodije (Južna Srbija), s predgovorom Ernesta Clossona, Skoplje 1928; Srpske narodne melodije (iz predratne Srbije), Beograd 1931.
Članci i razprave: Nekoliko reći o igranju i pevanju u Herceg-Novome (Glasnik etnografskog muzeja, Beograd 1929); Skopske gajdarđije i njihovi muzički instrumenti (Glasnik Skopskog naučnog društva, Skoplje 1926); Nekoji dečji narodni muzički instrumenti (Sveta Cecilija, Zagreb 1928); Opšta teorija muzike (dva izdanja 1924 i 1930); Davorin Jenko: Životopis i bibliografija njegovih radova (Sveta Cecilija, Zagreb 1936).
LIT.: Anonimus, V. R. Đ.; Nekrolog u Sv. Ceciliji, Zagreb 1938.B. Š.
11. Živojin, * Požarevac 28. III. 1872, srbski zoolog. Sveučilištne nauke svršio u Beogradu 1893. 1895 postigao doktorat u Ženevi, sveuč. profesor u Beogradu. Iztraživao je srbske i balkanske vodozemce, gmazove, veslonožce i plankton pa osobito golubačku mušicu. Mnogo je radio na nametničkim praživima. Izdao je Zoologiju za sveučilištne potrebe. Kao izaslanik Srbske akademije surađivao je pri osnutku i izgradnji Oceanografskog zavoda u Splitu.U.